Je li se zviždalo uvjerenju ili odsustvu uvjerenja
Sedmica dana, evo, a nikako da prestane snebivanje oko zvižduka upućenih Zoranu Milanoviću i Ivi Josipoviću na proslavi održanoj u Kninu na blagdan domovine. Od zviždanja, hukanja i vikanja ogradili su se svi, od Karamarka do bivše Račanove tajnice, a da, zapravo, i nije jasno zašto. Okupljeni su se pobunili, jer nisu vjerovali toj dvojici ljudi, premijeru i predsjedniku. Prvenstveno nisu povjerovali motivima koji su ih naveli da dođu u Knin, tu baš njima, a onda i da govore ono što govore. Jer nije domovina samo u Kninu, nego je posvuda, eno je u Čavoglavama, kao i u Zagrebu ili Srbu, pa su mogli ići i tamo, nekim drugim ljudima, ali Milanović i Josipović odlučili su doći baš u Knin i govoriti upravo njima. Do bijesa ih je dovelo kad im se premijer obratio s – dragi prijatelji! Oni, naime, nisu, niti žele biti njegovi prijatelji, ali nešto drugo je, ipak, njih razljutilo. Kao što bi razljutilo i svakoga normalnog čovjeka. Imali su dojam da im Zoran Milanović laže, da ih pokušava prevariti. Dva ili tri dana prije toga, od ljudi bliskih premijeru, on nekoga njegovog spin doktora ili, što je vjerojatnije, spin primalje, novinarima je plasirana vijest o intenziviranju Milanovićeva prijateljstva s generalom Antom Gotovinom. Zajedno gledaju utakmice, odlaze na ručkove, u lov na tune po generalovu ribogojilištu. “To je jedno pravo muško prijateljstvo”, potvrdio je novinski izvor. Inače, premijer još od ranije ima za prijatelja jednoga generala: Antu Kotromanovića.
Dan pred nastup u Kninu predsjednik Josipović održao je govor u Sinju. Predajući bodež – ili to bješe kubura? – pobjedniku ove znamenite folklorne manifestacije, održao je govor kakav su okupljeni željeli da čuju. Njemu, za razliku od njegova prethodnika, nije upućen nijedan zvižduk. Trebao je to biti veliki trijumf. U svom sinjskom govoru Josipović je u pet navrata varirao riječ spremnost. Ta mu se riječ zavukla pod kožu, kao uljez, kao krpelj, posve slučajno. Tako je to kada se govori iz glave. Sutradan, u Kninu, izgovorio je riječ pomirenje, i svi koji umiju zviždati su mu zviždali. Ništa normalnije ni prirodnije od toga. Čemu onda čuđenje i snebivanje?
Između Zorana Milanovića i Ive Josipovića s jedne strane, te Tomislava Karamarka i Ruže Tomašić s druge strane, postoji jedna vrlo bitna razlika. Danas, krajem ljeta 2013, dok je Hrvatska u dubokoj ekonomskoj krizi, te u moralnoj, intelektualnoj i medijskoj depresiji, bez ozbiljnih medija i sa slobodom govora nižom nego u ratna vremena i tokom Tuđmanove vladavine, jasno je kakve stavove imaju i kakav je pogled na svijet Tomislavu Karamarku i Ruži Tomašić. S njima se možemo i ne slagati – premda je upitno koliko je takvo neslaganje u Hrvatskoj dopušteno i konjukturno do kraja iznositi – ali o svakom društvenom problemu, o kulturnim, civilizacijskim i demokratskim normama, to dvoje ljudi imaju krajnje artikuliran i prilično nedvosmislen stav. Čak i o onome o čemu ne govore, bilo zato što nije javno tematizirano, ili zato što o tome još uvijek nije zgodno govoriti pošto Bruxelles i Washington imaju uši, Tomislav i Ruža sugeriraju javnosti svoj stav. To je karakteristično za dobre i uspješne političare: za njih se zna što misle.
Što su na osamnaestu obljetnicu Oluje stavovi Zorana Milanovića i Ive Josipovića? Recimo, što predsjednik misli o paralelnoj proslavi u Čavoglavama: “Poznajem mnoge drage ljude koji tamo odlaze da bi se družili, slavili Domovinu i uživali u glazbi koju vole. Dolaze iz cijele Hrvatske i svima im svake godine želim da se zaista dobro provedu. Oni koji rade ekscese ili koriste neprimjereno znakovlje velika su manjina.” Nehotice, predsjednik je, u nastojanju da se dopadne Čavoglavarima, rekao nešto što nije htio reći: “velika manjina” je, ako ćemo po hrvatskom jeziku, contraditio in adjecto. Ili možda nije. “Velika manjina” je, ustvari, većina. Kako god, predsjednik je htio reći nešto drugo i htio je da se dopadne. A što on, zapravo, misli? Što, zapravo, misli Zoran Milanović, dok se druži sa svojim epoletiranim prijateljima, ili dok se jutrom gleda u zrcalo perući zube? Ja to, zaista, ne znam. Volio bih da mi kaže netko tko zna. E, to je osnovna razlika između dvojice kojima se u Kninu zviždalo i dvoje u čiju čast se njima zviždalo. Pritom, Karamarko i Tomašić zaista nisu ničim motivirali zviždače. Osim time što svojim biračima svakodnevno pokazuju što o čemu misle. Ili da o nečemu bilo što misle.
Aktualna vlada pokazala je zastrašujući nesposobnost u izlasku iz ekonomske krize. Ponekad se učini da ovoj zemlji ne bi bilo gore kad ne bi bilo nikakve vlade. Pokazala je i potpuno bezosjećajnost prema patnjama ljudi, neodgovornost prema društvenoj depresiji, potkupljivost i korumpiranost. Ali u lijevo-liberalnoj agendi postoji još nešto čime se tradicionalno diče stranke tog predznaka. Kao što su desničari konzervativni, upućeni na stado i na nacionalni kolektivitet, na domoljublje i proslave historijskih pobjeda, lijevo-liberalne stranke i koalicije vode računa o ljudskim i manjinskim pravima, znanosti i o živoj kulturi. O kulturi se vodi računa naročito u malim zemljama. No, ako sudimo po Sinju, Kninu i vremenu njihove zajedničke vladavine, Josipović i Milanović bi da Karamarku i Ruži Tomašić nekako otmu njihovu agendu. U pravim muškim prijateljstvima, naročito s generalima, za kulturu nema mjesta.
Ivo Josipović dobit će i sljedeće predsjedničke izbore. Zato što će za protukandidata imati Margaretu Mađarić. Ili nekoga takvog. Zoran Milanović bi, međutim, sljedeće izbore mogao dobiti samo ako Karamarko i Ruža Tomašić grdno isprepadaju narod. Samo iz straha od nečijih stavova, ljudi će glasati za one koji nemaju stava.
