Jutro u kvartovskom kafiću. Otvaram kompjutor, svijetlom se jabučicom predstavljam svijetu, i zvjernem na okolne stolove, tek da znam s kime sam tu. Za okruglim stolićem pet žena, od trideset i pet do pedeset i pet godina, sitnograđanskih pojava, u jeftinoj konfekciji, brzo sređenih frizura i fizionomija. Ne slušam njihovo ćeretanje, nego se udubim u svoj posao, kadli me prenu jedna od onih ključnih riječi: Šerbedžija. Najmlađa, a pokazat će se i najbrbljivija, spominje Harryja Pottera, pa onda neki američki film za koji nisam ni čuo. Ona druga, crvenokosa, masnjikavih šiški koje joj se poput barskog raslinja spuštaju u oči, kaže da je sve to ništa, ali da je ono, kako se zove, “Širom zatvorene oči” stvarno nešto. I onaj drugi, u kojem je igrao sovjetskog špijuna…
Dok tabire tako glumčev američko-britanski opus, samo čekam kada će preći na ono glavno, na ono o čemu je, uostalom, riječ u svakome hrvatskom razgovoru o Radetu Šerbedžiji. Ali ne, još uvijek neće, jer se ona – čini mi se najstarija – krupna gospođa s pojavom socijalističke daktilografkinje sjetila onoga nekog makedonskog filma – ne može se sjetiti naslova, ali ja znam: “Prije kiše” – u kojem je igrao. Već je imao bradu, kaže, ali to je još uvijek bio onaj mladi Šerbedžija.
E, tu bi već morala krenuti priča o onome o čemu se uvijek govori kad god se govori o Šerbedžiji, ali ne, jer tad se ona četvrta i najšutljivija – jedna od onih dragih žena koje u pedesetima odahnu dušom jer tad prestaje biti važno što nikada nisu bile lijepe – sjeti one davne serije “U registraturi”. Kćerka joj je s interneta poskidala sve epizode – djeca znaju kako to hoda, rode se naučena – i sve joj se rugala što bi ona da gleda. A onda je mala zastala pred televizorom, bit će da vidi je li sve dobro poskidala, i više se nije pomakla. Zinula i gleda! Od prve do zadnje epizode. Vidi Lauru i kaže: koja svjetska kučka! A Šerbedžija? Frajer, jebote, frajer! A meni sve drago, kao da mi je bivši dečko.
A priča nikako da počne. Nakon što su pretresle pola Šerbedžijinog domaćeg i stranog opusa – kao da govore za televiziju, neku drugu, a ne Hrvatsku – započinju s onim naročito iritantnim ženskim pričama o frajerima. I nije ih briga, opustile su se, nije ih briga za vrijeme koje prolazi niti za ljude koji ih, možda, prisluškuju, nije ih ni zašto briga, te poudate gospođe s djecom, nego se tako opuštaju u kafiću govoreći o Šerbedžiji otprilike ono i onako kako bi muško društvo iz vojske blebetalo o sisama i stražnjicama domaćih i stranih estradnih umjetnica. Ali umjesto da uživam u svome prijeziru – a strasno prezirem ženske priče o frajerima kao i muške priče o trebama (kako se taj seksualno-spolni soj nazivao u moja sarajevska vremena) – osjetim kako me, protiv moje volje, najednom oblijevaju neke suprotne emocije. I dok mi do ušiju dopire ono najskandaloznije, što se više ne usuđujem niti napisati, kada najstarija među gospođama progovori o guzi mladoga Šerbedžije u nekoj televizijskoj drami i o tome kako je ona, kad god bi s mužem bila na plaži, pa bi ga vidjela straga, pomišljala na Šerbedžiju, meni se učini kako upravo doživljavam nešto stvarno veličanstveno i lijepo, do suza ganutljivo.
To s guzom bio je vrhunac. Uslijedio je glasan, pomalo histeričan smijeh, pa prelaz na neke sitne, svakodnevne priče, s kojima se ugasio razgovor o Radetu Šerbedžiji, u kojemu nije izgovoreno ništa od onog što sam očekivao da će biti izgovoreno, i ništa od onog što bi očekivao svatko tko je otpočetka slušao ovu priču o jednoj birtijskoj priči. Tih pet žena, koje sam nazvao jeftinim sitnograđankama, čijim sam se pojavama rugao, sve ih hejtajući onom preporađajućom mržnjom istraumatiziranog voajera, savršeno su nedirnute vremenom u kojemu upravo žive, kolektivnim mržnjama, hajkama i lomačama koje se naokolo raspaljuju i na kojima se još jednom ceremonijalno likvidira Rade Šerbedžija.
U nekim drugim, ranijim, vremenima, ili u nekim drukčijim okolnostima nepodnošljiva bi mi bila njihova neinformiranost i intaktnost, ali sad mi se čini da su te žene, njih pet, i sve druge takve žene i muškarci – ako ih još ima, i ako mi se pred očima nije ukazalo ono posljednje jato hrvatskih anđela – posljednja razumna čeljad u ovoj zemlji, ali i posljednje nehotične braniteljice neke drukčije hrvatske kulture, velike, široke i žive kulture jednoga slabofrekventnog jezika koji se široko prostire i svašta zna. One žive kulture koja, mimo njih pet, zapravo više ne postoji.
Kakav je, zapravo, vaš problem sa Šerbedžijom? To što je Šerbedžija Srbin? Nije to. Osim što se, čak i u hrvatskim narodnim kazalištima, nađe još Srba, koje se pušta na miru ili ih se čak smatra velikim hrvatskim glumcima, Šerbedžija baš i nije neki naročito krupan i samosvjestan Srbin. To što je Šerbedžija govorio, ili što nije govorio, a trebao je govoriti, 1991. ili nekih sljedećih godina? Ne, ne može biti ni to. Osim što se njegove zlomisli i zloriječi iz tog doba redom izmišljaju i fabriciraju, one se, zapravo, nikoga danas niti ne tiču, nego ih se kreira i rekreira da bi se protiv glumca pronašlo i još nešto, preko njegova velikog, prevelikog grijeha, a koji se nikad ne imenuje. Što je Šerbedžijin grijeh? Na ovo je pitanje moguće odgovoriti samo metaforom.
Rade Šerbedžija je poput koncertnog klavira koji pokušavaju unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima. Težak je to, mučan i frustrirajući posao, ali u svim većim gradovima, pa tako i u Zagrebu, postoje majstori za selidbe koji će i koncertni klavir protjerati kroz ušice igle. Znaju ti ljudi kako klavir ulazi “na kant”, zaokreću ga vješto kao rubikovu kocku, i eto ga u vašem podrumčiću ili na ubavoj mansardici.
Tek tada, međutim, nastaju problemi. Što će preveliki koncertni klavir u dvadeset i pet kvadrata vašega malog stana s još manjim vratima? Što će Rade Šerbedžija u Hrvatskoj? Što će on u kulturi koja, ovako kako je zamišlja i doživljava većina njezinih protagonista, može podnijeti samo male glumce, male pisce i male glazbenike, jer veliki naprosto zauzmu prevelik prostor. A malima je ovo tu sve što u životu imaju. Bregana im je viša od Kilimandžara. Izvan ove kulture oni više nisu glumci, pisci ni glazbenici. To je, budite uvjereni, prvi i osnovni razlog za sve naše probleme sa Šerbedžijom i sve Šerbedžijine probleme s nama. Sjetite se, znam da ne možete, jednoga jedinog hrvatskog umjetnika, pisca, redatelja, glazbenika – a takvih ionako nema mnogo – koji je poznat i cijenjen barem u inozemstvu, ili barem u regiji, a da u Hrvatskoj nije bio prezren, progonjen i tretiran kao izdajnik i loš Hrvat. Mala kultura traži male Šerbedžije i male Pogoreliće. Veliki je frustriraju. Dobro to znaju i oni veliki, pa tako i Šerbedžija koji dvadeset i pet godina pokušava živjeti onaj lijepi i ganutljivi Arsenov stih: “Smanjujem se da ti možeš rasti”.
Veličina neke žive kulture nije u geografskim ili demografskim zadatostima, a ni u dubini i opsegu njenih tradicija. Evo, recimo, velikih kultura u naroda koji jedva da su brojniji od Hrvata: norveška, švedska, finska, baltičke žive kulture, flamanska… Ili one koje su nam zemljopisno bliske, a superiorne su hrvatskoj: madžarska, bugarska, pa – nemojte se vrijeđati – i srpska i slovenska. Lako se, naime, prošire ona vrata na podrumu i na mansardi, a još se lakše kulturni prostor jedne zajednice rasprostre prema unutra i prema van tako da unutra mogu stati i golemi komadi namještaja. Uvjet je jednostavan: svijest o tome da su veliki Šerbedžija i veliki Pogorelić veličine istoga reda, a većeg značaja za živu kulturu, nego Sveti Donat u Zadru ili Katedrala u Šibeniku. Živi je glumac veći i važniji od svih svojih mrtvih, velikih i najvećih prethodnika. Tamo gdje se to zna, podrumi i potkrovlja nemaju problem s koncertnim klavirima.
Što bi ostalo od hrvatskog kazališta, televizijskog dramskog programa i filma sedamdesetih i osamdesetih godina kada bi se iz njih izbrisao Rade Šerbedžija. Otprilike ono i onoliko koliko je ostalo od hrvatske književnosti nakon što je iz nje prognan Ivo Andrić. Osim što je lažljivo i prijetvorno mrtvoga Andrića vraćati u književnost kojoj on živ više nije pripadao, to je i nemoguće. Slična je stvar i sa Šerbedžijom, koji će jednoga dalekog, vrlo dalekog dana također biti prošli čovjek. Tada će za hrvatsku kulturu i što se njega tiče biti prekasno. Katedrale stoje tamo gdje jesu, dok ljudska djela ostaju onima koji su ih željeli i razumjeli.
Šerbedžiji se ima na čemu zavidjeti. Prokletnik s viškom različitih talenata. Sedamdesetih i osamdesetih proturežimski čovjek, umjetnik s integritetom koji je znao biti na strani ozloglašenih i prokazanih. Tada veliki jugoslavenski kazališni glumac, s Fabijanom Šovagovićem od Hrvata najveći. Glumac s nizom sjajnih filmskih uloga u svim svojim vremenima. Najveći hrvatski Hamlet i najveći hrvatski kralj Lear. U neka doba genijalan recitator i deklamator. Monstrum koji je utjelovio različite hrvatske mentalitete…
Samo jedan talent Rade Šerbedžija nema. Ne umije otići iz Hrvatske. Na Istočnoj obali može uživati, u New Yorku, u Londonu, a ako je željan ovih krajeva, primili bi ga objeručke, njega i sve što sobom donosi, Slovenija, Srbija, Crna Gora… On, međutim, voli Hrvatsku i po cijenu najgorih poniženja, i po cijenu toga da ne smije izaći iz kuće. Riječ je o endemskoj vrsti patriotizma – patriotizmu na svoju štetu. Možda je Šerbedžija po tome jedinstven u Hrvatskoj.
jergovic
