U petak oni su se rugali Tomislavu Ladanu, Maković ga je, aludirajući na njegov fizički stas, nazivao “intelektualnim patuljkom”, naročito istaknuvši Ladanov osmojezični rječnik, na koji je, po tvrdnjama uglednoga kunsthistorika, hrvatska država potrošila gomilu novca. Nekoliko dana ranije, u pojedinačnome izjašnjavanju intelektualnog i književnog hrvatskog foruma, u Jutarnjem je listu komparatistkinja i pjesnikinja Andrea Zlatar Tomislavu Ladanu pripisala “škarice duha”, na koje se njezine riječi kunsthistorik u emisiji u petak navečer štedro pozivao. Nekoliko godina kasnije, kada Tomislav Ladan već bude vrlo temeljito mrtav, Andrea Zlatar će aklamacijom gotovo cjelokupne kulturne scene biti imenovana ministricom, i tako će u prvih šest mjeseci i vladati – uglavnom aklamatorno.
U ponedjeljak nakon tog petka, negdje oko pola deset, poslao sam obavijest Hrvatskome društvu pisaca, neka me brišu iz svoga članstva. Jasno je meni bilo da se hajka na Ladana ne tiče svih tih ferića i perišića, ali mene se nekako ticala. Povod hajci bila je Hrvatska književna enciklopedija, a resila ju je moralna konzistentnost i idejna elastičnost dostojna Ive Banca, profesora i intelektualca koji u sebi na svaki način spaja Feral i Hrvatsko slovo. I doista, na Ladana su tada pošli svi, lijevi i desni, jednako spremno. Malo je u Hrvatskoj tako ujedinjujućih osoba i problema kakvim se tada činio problem Ladan.
U utorak već, Tomislav Ladan znao je zbog čega sam napustio to društvo. Ono o čemu javnost nije trebala biti informirana, on jest. I to više iz privatnih i sentimentalnih razloga, nego zbog nekih velikih načela. Ionako sam, sastavljajući taj mail, i ne pristajući na tu bančevsku rastezljivost, bježao iz vile Arko prvenstveno zbog samoga sebe. Ali ipak, ljudi vole kada bivaju povod za takve geste, pa tako ni Ladanu nije bilo mrsko što mi se nije dalo, čak ni posve pasivno, sudjelovati u njegovu sramoćenju i liliputanizaciji.
Godinama kasnije, čitam kako je ministar sporta i razonode Željko Jovanović ukinuo nekakvu komisiju za jezik pri svome ministarstu. Ne bi me se ta stvar nimalo ticala da nije javljeno kako su članovima komisije, uključujući i Tomislava Ladana, upućene poštanske obavijesti o ukidanju. I onda je desna ekipa krenula da od toga proizvodi javni skandal, jer zaboga, dokle smo to došli ako u ministarstvu ne znaju da je Ladan umro. A lijeva strana mudro šuti, valjda zato što Jovanovića još uvijek doživljavaju kao svoga, ili zato što ih se, ipak, ne tiče smrt, kao što ih se nije ticao ni život, jednoga škarolikog intelektualnog patuljka.
Prema ministru Jovanoviću sam ravnodušan, dok god ga ne vidim u loži fudbalskog stadiona ili na klupi za rezervne igrače, kako Zdravku Mamiću objašnjava nešto. Do neki dan sam mislio da nema te afere i tog stradanja, da nema tog posipanja katranom i perjem, kojima bi gospodin bio izložen, a da me navedu da ga branim. Ali kada Jovanoviću na pamet, savjest i funkciju natovare to što nekakva tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta nije znala da je Tomislav Ladan naš dični hrvatski pokojnik, kojemu je nepristojno pisma slati, nešto mi u plućima zaškripi, pa bih ga rado iskašljao. Prvo, Jovanović je svoje tajnice i pismopisce sve naslijedio, i to uglavnom od desnih ministara, pa bi bilo teško njemu kao ljevičaru tovariti da nije obaviješten o smrti našega velikog jezikoslovca. Drugo, nije problem tajnica i pismopisaca što nisu imali pojma da je Ladan umro, nego je njihov problem, ako u toj stvari problema uopće ima, što ne znaju da je Ladan ikada i živio. Oko obje stvari Jovanović je nevin k’o dijete u ofsajdu.
Nisam volio Ladanove lascivnosti, nije mi se sviđalo s kime se sve družio otkako se iz Bosne dotepel u Zagreb, pomalo me je plašila njegova bodra fiskulturnička poza, ali mi je imponirao, lijepo sam s njime mogao razgovarati, naročito nakon što su se u neka doba, baš oko Hrvatske književne enciklopedije, protiv njega tako složno ujedinili lijevi i desni kulturni radnici. Od njih bi se danas moglo poželjeti samo da ga više ne spominju, a pogotovu da ga ne brane od posthumnih epistola. Njega to pismo nije moglo uvrijediti, pa zbog čega onda vrijeđa njih, koji po svome desnom poslanju i učenju jamačno vjeruju u život vječni?
Nalazi jezične komisije pri Ministarstvu sporta i razonode, da ih je kojim slučajem i bilo, ni na koji način me se nisu mogli ticati. Kao i prije nekoliko godina, opet me se tiče samo skandal. I opet se tu razlikujemo, svi ti ferići i perišići, kojima je zgodno mogao poslužiti obračun s kakvom Ladanovom jezičkom ekscentričnošću, kakvim bespućima povijesne zbiljnosti ili svedobnom sveudiljnošću genocidne činidbe, s kojima bi se lako i bez imalo pogibelji mogli obračuvati ili im se u gostima kod Hloverke rugati, njih se tiču komisijska uredovanja nad jezikom, jer oni su ta živa hrvatska književnost, koja je spremna neustrašivo poturiti svoje goluždrave vratove pod kojekakve škarice duha.
Danas skoro da više i nije važno tko je, i s kojim motivima, rukovodio Ladanovom defenestracijom i pokušajem da ga se likvidira iz javnosti. Nije važno ni tko je sazivao protestne skupove u vili Arko, ni tko je tim skupovima prisustvovao, kakvi su doneseni zaključci i što je tim povodom zaključila Branka Kamenski. Tu prošlost pokriva grobni kamen, a osmojezični rječnik, kako to mudro reče profesor Maković, ionako nikome ne služi. Ali ako je već tako, pustimo Ladana s mirom, i neka mu brižne sekretarice, ovih dana uspaničene da će zbog afere izgubiti posao, samo i dalje pišu pisma. Spomen je to njegovoj lascivnosti, možda i besmrtnosti.
Izvor: www.jergovic.com
U ponedjeljak nakon tog petka, negdje oko pola deset, poslao sam obavijest Hrvatskome društvu pisaca, neka me brišu iz svoga članstva. Jasno je meni bilo da se hajka na Ladana ne tiče svih tih ferića i perišića, ali mene se nekako ticala. Povod hajci bila je Hrvatska književna enciklopedija, a resila ju je moralna konzistentnost i idejna elastičnost dostojna Ive Banca, profesora i intelektualca koji u sebi na svaki način spaja Feral i Hrvatsko slovo. I doista, na Ladana su tada pošli svi, lijevi i desni, jednako spremno. Malo je u Hrvatskoj tako ujedinjujućih osoba i problema kakvim se tada činio problem Ladan.
U utorak već, Tomislav Ladan znao je zbog čega sam napustio to društvo. Ono o čemu javnost nije trebala biti informirana, on jest. I to više iz privatnih i sentimentalnih razloga, nego zbog nekih velikih načela. Ionako sam, sastavljajući taj mail, i ne pristajući na tu bančevsku rastezljivost, bježao iz vile Arko prvenstveno zbog samoga sebe. Ali ipak, ljudi vole kada bivaju povod za takve geste, pa tako ni Ladanu nije bilo mrsko što mi se nije dalo, čak ni posve pasivno, sudjelovati u njegovu sramoćenju i liliputanizaciji.
Godinama kasnije, čitam kako je ministar sporta i razonode Željko Jovanović ukinuo nekakvu komisiju za jezik pri svome ministarstu. Ne bi me se ta stvar nimalo ticala da nije javljeno kako su članovima komisije, uključujući i Tomislava Ladana, upućene poštanske obavijesti o ukidanju. I onda je desna ekipa krenula da od toga proizvodi javni skandal, jer zaboga, dokle smo to došli ako u ministarstvu ne znaju da je Ladan umro. A lijeva strana mudro šuti, valjda zato što Jovanovića još uvijek doživljavaju kao svoga, ili zato što ih se, ipak, ne tiče smrt, kao što ih se nije ticao ni život, jednoga škarolikog intelektualnog patuljka.
Prema ministru Jovanoviću sam ravnodušan, dok god ga ne vidim u loži fudbalskog stadiona ili na klupi za rezervne igrače, kako Zdravku Mamiću objašnjava nešto. Do neki dan sam mislio da nema te afere i tog stradanja, da nema tog posipanja katranom i perjem, kojima bi gospodin bio izložen, a da me navedu da ga branim. Ali kada Jovanoviću na pamet, savjest i funkciju natovare to što nekakva tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta nije znala da je Tomislav Ladan naš dični hrvatski pokojnik, kojemu je nepristojno pisma slati, nešto mi u plućima zaškripi, pa bih ga rado iskašljao. Prvo, Jovanović je svoje tajnice i pismopisce sve naslijedio, i to uglavnom od desnih ministara, pa bi bilo teško njemu kao ljevičaru tovariti da nije obaviješten o smrti našega velikog jezikoslovca. Drugo, nije problem tajnica i pismopisaca što nisu imali pojma da je Ladan umro, nego je njihov problem, ako u toj stvari problema uopće ima, što ne znaju da je Ladan ikada i živio. Oko obje stvari Jovanović je nevin k’o dijete u ofsajdu.
Nisam volio Ladanove lascivnosti, nije mi se sviđalo s kime se sve družio otkako se iz Bosne dotepel u Zagreb, pomalo me je plašila njegova bodra fiskulturnička poza, ali mi je imponirao, lijepo sam s njime mogao razgovarati, naročito nakon što su se u neka doba, baš oko Hrvatske književne enciklopedije, protiv njega tako složno ujedinili lijevi i desni kulturni radnici. Od njih bi se danas moglo poželjeti samo da ga više ne spominju, a pogotovu da ga ne brane od posthumnih epistola. Njega to pismo nije moglo uvrijediti, pa zbog čega onda vrijeđa njih, koji po svome desnom poslanju i učenju jamačno vjeruju u život vječni?
Nalazi jezične komisije pri Ministarstvu sporta i razonode, da ih je kojim slučajem i bilo, ni na koji način me se nisu mogli ticati. Kao i prije nekoliko godina, opet me se tiče samo skandal. I opet se tu razlikujemo, svi ti ferići i perišići, kojima je zgodno mogao poslužiti obračun s kakvom Ladanovom jezičkom ekscentričnošću, kakvim bespućima povijesne zbiljnosti ili svedobnom sveudiljnošću genocidne činidbe, s kojima bi se lako i bez imalo pogibelji mogli obračuvati ili im se u gostima kod Hloverke rugati, njih se tiču komisijska uredovanja nad jezikom, jer oni su ta živa hrvatska književnost, koja je spremna neustrašivo poturiti svoje goluždrave vratove pod kojekakve škarice duha.
Danas skoro da više i nije važno tko je, i s kojim motivima, rukovodio Ladanovom defenestracijom i pokušajem da ga se likvidira iz javnosti. Nije važno ni tko je sazivao protestne skupove u vili Arko, ni tko je tim skupovima prisustvovao, kakvi su doneseni zaključci i što je tim povodom zaključila Branka Kamenski. Tu prošlost pokriva grobni kamen, a osmojezični rječnik, kako to mudro reče profesor Maković, ionako nikome ne služi. Ali ako je već tako, pustimo Ladana s mirom, i neka mu brižne sekretarice, ovih dana uspaničene da će zbog afere izgubiti posao, samo i dalje pišu pisma. Spomen je to njegovoj lascivnosti, možda i besmrtnosti.
Izvor: www.jergovic.com
