Najintrigantnije pitanje ovoga proljeća jest: tko je Marina Gross? Na službenoj fotografiji sastanka u Helsinkiju, održanog u ponedjeljak 16. srpnja 2018, četvero je ljudi, premda će povijest i iskustvo našega vijeka zabilježiti da ih je samo dvoje. U Helsinkiju su se, naime, susreli Donald Trump i Vladimir Putin. Protokolarnom dijelu susreta prisustvovali su i drugi ljudi: suradnici i savjetnici, članovi dvorske pratnje, možda i batleri, konobari, tehnička posluga, poneki povlašteni izvjestitelj, fotografi najprobitačnijih svjetskih kompanija. Oni se na fotografiji ne vide, na njoj su Trump i Putin, što ukupno međutim nije dva nego je četiri.
Kasnije je, saznali smo na večernjim vijestima toga ponedjeljka, održan sastanak “u četiri oka”. U zbilji je očiju bilo osam. Ali zahtjev je fraze da ih bude samo četiri. Sastanak je, tvrde oni koji su ostali izvan sobe, koja je naravno ostala neozvučena, jer je to možda i jedina pouzdano neozvučena i nenadzirana soba u ovome našem sve kontroliranijem svijetu, trajao puna dva sata. O čemu bi mogla dva sata razgovarati dvojica muškaraca koji se ne poznaju?
O ovome ne znaju ništa američke ni ruske obavještajne službe, ministarstva vanjskih poslova, vlade ni parlamenti. O tome ne znaju ništa američki Kongres ni Vrhovni sud. Vladimir Putin je, mudar kao Buda i rječit kao Budin smiješak, istoga dana rekao da njih dvojica nisu u ta dva sata mogli riješiti probleme koji su se godinama nagomilavali, u vrijeme dok su Amerikama vladali neki budalasti i nepoduzetni ljudi, nespremni na ovakve razgovore “u četiri oka”, ali da su sklopili nekoliko “važnih dogovora”. O kojim je dogovorima riječ to narednih dana i mjeseci svijet neće saznati. I jednaki smo u tom neznanju mi maleni i slučajni prolaznici i američki kongresnici. I mi kao i oni možemo o važnim dogovorima između Trumpa i Putina suditi na osnovi onoga što se nakon tog 16. srpnja zbiva sa svijetom. Kao u dnevnim košmarima duševnog bolesnika, sve što nam se događa, od političkih promjena i prevrata do naših svakodnevnih raspoloženja izazvanih stanjem građanskih sloboda u svijetu, može biti u vezi s “važnim dogovorima” između dvojice muškaraca, od kojih nijedan nije naročito duševan i inteligentan. Kao da smo se zatekli u svijetu bez matera, a s po dva zajednička mahnita i neodgovorna oca. Možda i nije tako, ali se tako čini.
Na službenim fotografijama iz Helsinkija uz Trumpa i Putina bilo je još dvoje ljudi: uz Amerikanca žena srednjih godina u svijetloplavoj haljini, koja joj dopire do iznad koljena, i ne odveć distingviranim čarapama u istome tonu, s crnim kaputićem i sa zlatnom ogrlicom, u crnim salonskim cipelicama svevremenskog dizajna, možda malo preupadljiva, na način američkih turistkinja što lutaju po Konavlima u potrazi za korijenima, a uz Rusa znatno mlađi muškarac u dobro skrojenom tamnom odijelu, uz smjelo sparene boje košulje i kravate, savršeno neupadljiv i srođen s duhom epohe; po njemu se vidi da je prošlo trideset godina od demodiranih boja i krojeva sovjetskog komunizma. Gospođa je u puritanski smjernoj i urednoj pozi – u onakvoj pozi u kakvoj bi bila većina normalnih ako bi se zatekla na njezinome mjestu – blok s bilješkama drži na koljenima, za razliku od gospodina koji je muški rakrečio krake i blok mu je na desnom koljenu. Oboje hvataju bilješke, kao tumači koji će prisustvovati i famoznim razgovorima “u četiri oka”.
Kako mister Trump nije dao nikakvo suvislo objašnjenje o čemu je to razgovarao s misterom Putinom, demokrati su od nevidljive gospođe sa slike tražili da ona kaže. I ona im je odgovorila da joj etika njezina posla brani da progovori riječ o tome. U tom su trenutku u Kongresu većinu imali republikanci. U međuvremenu se većina promijenila, pa su demokrati ponovo zatražili od gospođe, o kojoj se malo zna, osim da joj je ime Marina Gross, da kaže o čemu je u Helsinkiju bilo riječi. Oni sad imaju zakonsku mogućnost da je primoraju da govori. A kako živimo u šizofrenom košmaru, pa se čini da nam je svakoga dana sve gore i gore, u iskušenju smo poželjeti da gospođu Marinu Gross stave na muke i da ona konačno kaže.
O ovom događaju, te o ulozi tumača, simultanih i konsekutivnih prevoditelja u povijesti dvadesetog stoljeća i u svjetskoj politici, možete čitati u eseju Ivana Ivanjija, objavljenom u beogradskom tjedniku Vreme. Ivanji je romanopisac, prvorazredni memoarist i svjedok epohe, logoraš iz Auschwitza, žrtva Holokausta i briljantni književni prevoditelj s njemačkog, a uz sve to najmarkantniji dio radnoga vijeka proveo je kao službeni tumač maršala Tita. Danas je prilično redovit novinski feljtonist i esejist, čiji tekstovi spadaju među ono najzanimljivije i najbolje što se može pročitati u novinama i na portalima naših međusobno razumljivih jezika. Ivanjijevi feljtoni čitatelja upućuju i obrazuju.
U svome tekstu Ivan Ivanji sugerira što bi on učinio da se zatekao na mjestu Marine Gross: “Ja bih uz najljubazniji osmeh izjavio kako se podrazumeva da u svakom pogledu najsavesnije želim da sarađujem sa vlastima svoje zemlje, ali da se, na žalost, ne sećam nikakvih detalja i neka se slobodno raspitaju, svaki će konferencijski prevodilac potvrditi da ne zapamti šta se prevodi konsekutivno, jer je tada mozak usredsređen da u trenutku prevodi šta čuje, a očigledno je deo mozga zadužen za pamćenje tom prilikom isključen.”
Stjecajem prilika upoznao sam više konferencijskih prevoditelja koji su prevodili za hrvatske dužnosnike i državnike, pa sam od svakog od njih – ustvari bilo ih je četvero – u različitim prilikama i okolnostima čuo istu tu stvar. Imali su potrebu da mi kažu što i Ivan Ivanji, premda nisam od njih zaiskao da mi otkrivaju tajne. Samo sam se divio njihovom umijeću, koncentraciji i memoriji. Nijedan me talent, priznajem i to, ne impresionira kao dar dobrog pamćenja. (Što je čudno, pošto je to jedan od rijetkih ozbiljnih talenata kojega nisam sasvim lišen.) I malo što me tako uveseljava kao tvrdnja tih ljudi, koja kao da je neka vrsta profesionalnog zavjeta, da ne pamte ništa. Zašto? Pa zato što im ne vjerujem, a vrlo mi imponira što ne žele ništa reći.
Ovaj svijet opstaje na profesionalnim tajnama i na povjerenju koje se uspostavlja na osnovi tih tajni. Obveza advokata da šuti o onom što mu je povjerio njegov klijent, obveza liječnika da ne govori o bolestima svog pacijenta, obveza novinara da ne odaje izvor, obveza svećenika da čuva ispovjednu tajnu… I, najednom tako važna, obveza konferencijskog prevoditelja da ne iznosi van ono što je prevodio. Svaka od ovih tajni ima smisla samo ako je bezizuzetna. I nijedna od tajni ne smije biti odana čak ni kada postoji javni i društveni interes koji je veći i važniji, te koji je moralno ispravniji od interesa onoga koga se tajnom štiti. Jer kada ne bi bilo tako i kada bi ljudima bilo dopušteno da pod određenim uvjetima krše profesionalne tajne, tek tada bi propao svijet.
Ne postoji zlodjelo protiv kojeg advokat, svećenik, pa ni novinar smiju djelovati razotkrivanjem profesionalne tajne. Tako ne postoji ni zlodjelo protiv kojeg bi Marina Gross mogla reći išta osim: ne sjećam se! Ako će propasti svijet zato što konsekutivna prevoditeljica američkog predsjednika ne želi ispričati pred Kongresom o čemu je to on razgovarao s predsjednikom Rusije, onda je mnogo bolje da se to dogodi odmah. Njezina tajna vrijedi više od takvoga svijeta.
Ovo nije romantično pretjerivanje, čiji je smisao da se o svijetu ispriča priča. Po sudu ovoga pripovjedača, ovo je fundamentalna istina o ljudskoj zajednici i o civilizaciji. Ako je sastanak “u četiri oka”, onda ona druga četiri imaju pravo na šutnju. Na njihovoj tajni opstaje čovječanstvo, a ne na onome oko čega će se dogovoriti dva svjetska vladara.
Očekivano je da Kongres primorava Marinu Gross da kaže, kao što je očekivano i da dio svijeta koji će o tome biti obaviješten bude na strani istine i pravde, a protiv ostrvljenog i nesuvislog Donalda Trumpa. I da onda i oni insistiraju da Marina Gross razotkrije ono što se ne razotkriva. Moj svijet, koji je temeljito razvaljen i razrušen, opstaje, međutim, na njezinoj tajni. Između ostaloga i zato što je razotkrivanje svih tajni ideal tabloida, a ne način da se spasi ono čemu ionako nema spasa. Ili što još postoji samo zato što neki čestiti ljudi umiju šutjeti do groba i preko groba.
jergovic
