Danas je za mnoge grdan dan. Petak trinaesti. Ni meni, moram priznati, nije baš sasvim svejedno. Premda ne znam, nisam to istraživao, kada je i kako petak, trinaestog dana u mjesecu, došao na tako zao glas. Nikad mi se, koliko pamtim i računam, takvog dana i datuma nije dogodilo ništa loše, ali svejedno mi nije drago. Svejedno pomalo strepim. Kao što strepim kada mi crna mačka (ali mora biti baš skroz crna) pređe put. Okrenem se i krećem u suprotnom pravcu. Ili, ako sam u autu, zaustavljam se nasred ceste, palim sva četiri žmigavca, glumim da sam se pokvario i čekam da me netko zaobiđe i da na taj način pokupi usud crne mačke. Također, ne volim ni kad mi krenu govoriti što sve donosi nesreću: rasipanje soli, razbijanje ogledala, prolazak ispod bandere… Jer u sve ću ja to povjerovati, sve ću prihvatiti, i onda ću se ponašati kao luđak i izbjegavati još deset stvari koje dosad nisam izbjegavao.
Otkud ta sklonost praznovjericama? Za druge ne znam. Mogu govoriti o sebi. Nastojim biti racionalan, ne vjerujem u horoskope (premda se i njih plašim, kao i petka trinaestog i crne mačke), ne gledam emisiju “Na rubu znanosti” (uopće ne gledam HTV), prezirem televizijske proricatelje i proricateljke, vidovnjake i vidovnjakinje, kao i domaće političke i ekonomske analitičare. Gnušam se teoretičara zavjere, ravnozemljaša i antivaksera, vjerskih fanatika i fundamentalista, pobornika istočnjačkih vjerovanja i praznovjerica… A svejedno, eto, za mene se lijepe, nikako ih ne mogu izbjeći, sve te sitne iritantne i uznemirujuće praznovjerice. Kao što je petak trinaesti. (Uostalom, nisam li i ovu kolumnu nazvao Petak četrnaesti? Što bi taj datum trebao značiti? Vjerojatno, umalo izbjegnutu nezgodu. Također praznovjericu.)
Čovjek očito mora u nešto vjerovati. Ili, kako bi se to ozbiljno reklo, čovjek je biće vjerovanja. Tako jedni vjeruju u Boga, dok drugi vjeruju da ne vjeruju u Boga. Ali mimo tog konvencionalnog vjerovanja, na kojemu su zasnovane ljudske civilizacije, oko kojeg se vode najkrvaviji ratovi, i na kojem su stvorena najveća umjetnička djela, postoji čitav niz drugih vjerovanja. Od onih temeljnih – vjeruješ da će i sutra svanuti, premda ne znaš da hoće – do vjerovanja zasnovanih na izvjesnim saznanjima, znanjima i promišljanjima. Upravo negdje između temeljnih i izvedenih i naučenih vjerovanja su i sve te praznovjerice. Ali, ipak, otkud to da upravo ja strepim od petka trinaestog? I od svih drugih vjerovanja, koja sam od nekog naslijedio, o njima naučio, ili ih sam iskreirao?
Najkraći a najprecizniji odgovor bio bi: nemam pojma! No, možda je čovjek u dubini duše i u svojoj ograničenoj pameti nesposoban razlikovati ono što mu se događa u zbilji i u snovima. Svakodnevno živimo neke svoje tjeskobne građanske živote, u kojima skrbimo za sebe, za bližnje i za ovo malo zemaljske sirotinje, a svakonoćno sanjamo sve neke mahnite snove, u kojima se događa nešto što podsjeća na zbilju, ali je zasnovano na nekim posve drugim, nama nepoznatim pravilima. I onda tako, rastrgnuti između zbilja i sna, vjerujemo u sve i svašta, i svojim vjerovanjima spajamo dva svoja po svemu drugom razdvojena svijeta.
U proteklih dvjestotinjak godina novine su čovjeka držale pri pameti i raciju. U našem slučaju, trajalo je to dvostruko kraće. U novinama su izvještaji o stvarnome svijetu, o onome što se dogodilo u zbilji i izvan snova. Novine su temelj za sva, ili gotovo sva vjerovanja razumnoga čovjeka. Ako u novinama piše da je počeo rat, onda je počeo rat. Ako piše da je došao mir, to znači da je došao mir. Ne postoji stvarnost mimo novina, čak i ako novine, kao pod diktatorskim i nedemokratskim režimima, lažu o stvarnosti. U tom slučaju čovjek čita između redaka. Ali opet, čita novine.
Premda smo već duboko zagazili u digitalnu eru, nije još izmišljeno ništa, nikakva platforma, nijedan izvor informacija, što bi čovjeku moglo zamijeniti novine. Papir je stvaran i materijalan, s papira se izvještava o zbivanjima u stvarnome svijetu. Ekran je prozor u privid, internet je virtualan, i izvještava uglavnom o snovima. Ako ne o snovima, onda o nepouzdanoj stvarnosti. Digitalne vijesti su vijesti iz drogiranog, opijenog, haluciniranog svijeta. Zašto je to tako? Zato što u novinama pišu novinari, novine uređuju urednici, a na internetu, u digitalnoj stvarnosti, općenito, nema novinara, nego izvještavaju svi, a ne uređuje nitko. To je kao kad bi svećenike u crkvama i liječnike u ambulantama i bolnicama zamijenili vračevi. Uostalom, nije li se nešto od toga i dogodilo? I zar ne primjećujete da su epidemija covida-19, kao i reakcije društva na nju, dramatično uvjetovane mahnitošću kojekakvih vračeva? Nije li i to posljedica informiranja ljudi iz izvora iza kojih ne stoje profesionalni novinari i urednici?
Ako se ne vratimo novinama, koje ne moraju nužno biti od papira, ali moraju biti profesionalno pisane i uređivane, doživjet ćemo civilizacijski, duhovni i fizički pomor. Neće nas pomoriti covid-19, niti kuga, nego će nas pomoriti praznovjerice. Pomorit će nas iracionalna, mahnita, na snovima i umišljajima zasnovana kolektivna vjerovanja. Primjerice, vjerovanje da iza kampanje cijepljenja stoje Bill Gates i njegovi ljudi, a namjera im je da smanje broj ljudi na Zemlji. Cijepljenjem.
Ako svi o tome govore, ako se na sve strane o tome piše, ako pritom po bolnicama ljudi umiru od nekih svojih bolesti, a onda i od covida-19, na kraju i razumni i racionalni ljudi počinju u to vjerovati. Ako ne čitamo novine, normalne novine normalnih ljudi, svi ćemo povjerovati da iza svega stoji Bill Gates, s njegovom tvornom nakanom da nas pomori vakcinama. Jer ako sam već uspio povjerovati da mi crna mačka donosi nesreću i da je petak trinaesti apokaliptičan dan, zar zbilja vjerujete da neću povjerovati i u to?
jergovic
