Minula je dnevna žega, komšiluk je izašao na avlije i pred haustore, iznijele su se šamlice i kamperske stolice na rasklapanje, započeli su sitni predvečernji razgovori. Godina je 1973, kraj je srpnja, i zavladale su one mitske, starozavjetne vrućine, kakvih se sjećamo iz djetinjstva i iz nekih nedoživljenih prošlosti, pa o njima, tim vrućinama, pričamo dok smo živi, zbunjeni i pomalo nostalgični za tim vremenima kada je sve oko nas bilo najveće, najstrašnije, najdublje i najviše. A Sarajevo je tada bilo grad s najčudnijom klimom na zemlji: jeseni i zime bile su nepodnošljivo ledene, maglene, snježne i kaljave, proljeća bila su ljekovita, ljeta čudesna, takva da ti Sarajevo nikad ne izvjetri iz glave, iz tijela i ruku. Danju je bivalo kao u loncu, koji je položilo na užarenu platu na štednjaku i zaboravilo natočiti vode, ali u akšam i navečer dolina bi se rashladila, žege bi nestalo čim sunce za Igman pođe, tako da bi već oko sedam – pola osam oni na šamlicama i kamperskim stolicama navlačili veste i pulovere, da se ne prehlade.

Mi smo i te večeri izašli na terasu. Drugi su imali avlije, mi smo na Sepetarevcu imali terasu, a na terasi loza, koja će najesen dati slatko bijelo grožđe. Nona i Javorka posjedale su na drvene Kraljeve stolice na rasklapanje, a ja sam, klečući na cimenti, vadio autiće iz platnene vrećice i raspoređivao ih za početak utrke oko Europe, koja je, tako sam zamislio, kretala iz Portugala, išla kroz Španjolsku, Francusku, Njemačku… pa kroz Sovjetski Savez, od Lenjingrada do Moskve, i kroz Sibir, sve do Vladivostoka, koji je za mene isto tako bio Europa, jer je Sovjetski Savez, vjerovao sam, Europa.

Njih dvije pile su posljednju kavu za taj dan, majka je pušila cigaretu za cigaretom, Nona joj je prigovarala što toliko puši, a na stoliću je, sam za sebe, svirao mali Sanyo, radio koji smo, naravno, zvali – tranzistor. Svirale su neke pjesme, one ih nisu čule, vodile su svoje sitne razgovore, uživale u večernjem hladu, dok Tereza nije zapjevala: O nono, nono, nono, dobri moj nono, sve manje judi znan ča nalik su na te… Zamukle su, i nije se više čulo ništa, osim šuma radijskih valova, revijskog orkestra, i njezina uzbuđenog, ustreptalog glasa: Reka si, sićan se dobro i glasa tvog, život je spleten od tuge i od veselja, i pamti, uvik puni smo želja, al malo se ostvari od tog…

Uto Javorka je zaplakala. Bez uobičajenih drama i ceremonijalnosti, bez bacanja stolica i lupanja vratima, plakala je, baš kao da je normalno da se plače, onako kako je nikad prije nisam vidio. Prestao sam pokretati autiće, utrka je zaustavljena negdje između Pariza i francuskih Alpa… Klečao sam, ukočeno, ne shvaćajući što se to zbiva i zašto majka plače. Osim što sam nekako znao da je to zbog pjesme.
Godinu dana ranije umro je Nono, njezin otac, a moj djed, kojeg je stariji njegov unuk, moj rođak Mladen, prozvao Nono, pa sam se rodio ja, te je i za mene bio Nono, sve dok svima nije postao Nono, osim Drveničanima koji su ga zvali – šjor Frane. Njoj je on bio tata, tako ga je zvala, ali svejedno je plakala. Zašto?

To pitanje među važnijim je pitanjima moga ranog djetinjstva. Iz njega su proistekle prve važne estetske pouke, prva saznanja o umjetnosti, koja su se ukorijenila tako da ne budu zaboravljena ni opovrgnuta, nego se na njih nastavljalo i nadovezivalo sve što je dalje slijedilo.

Nakon te večeri i mene bi ova pjesma potresla kad god bih je čuo. Zato što bih se sjetio kako smo nakon vreloga ljetnog dana izašli na taracu, i kako je u akšam zasvirala s radija i rasplakala Javorku. Silan je misterij smrti, silan je život sa smrću bližnjeg. Na kraju, i meni je umro Nono, a ne samo njoj. Samo što ja, premda dobro svjestan njegove smrti, nisam taj gubitak doživljavao tako tragično. Kada ti je sedam godina, smrt ti je mnogo bliža, prisnija i razumljivija nego kad odrasteš. Dijete je suživljeno sa smrću, tako da i samo lako umire. U mašti ili u zbilji. U ranome djetinjstvu toliko je toga strašnije od smrti. Recimo, strašniji je trenutak kada se majka iz čista mira rasplače nakon što čuje pjesmu na radiju.

Shvatio sam da Tereza posjeduje neku veliku moć, kad je u stanju rasplakati Javorku, i kad je u stanju potresti mene koji samo što se ne rasplačem nakon što sljedeći put čujem pjesmu i sjetim se kako je rasplakala Javorku… Tereza je, dakle, gospodar osjećaja. A gospodarenje osjećajima je, kad imaš sedam-osam godina, ipak najfascinantniji oblik gospodarenja svijetom. Vjerovao sam tada da iza Tereze Kesovije stoji neka golema pamet, i da se mora biti baš jako pametan da bi se nekog uvjerilo kako je nono iz pjesme naš Nono koji je lani umro. Godinama poslije shvatio sam da se to ne zove pamet, nego je toj stvari ime talent ili dar, a da Tereza, možda, i nije jako pametna. Ali to je bila suvišna racionalizacija, koja mi nije postala stvarno važna: iz moje perspektive nema veće pameti od talenta. To i danas mislim: nema veće pameti od talenta. Tereza je moja akademija nauka, moj univerzitet i nedočitana velika knjiga.

Postoje veće i važnije umjetnosti od jedne trominutne pjesme, emitirane preko Sanyo tranzistora, jedne srpanjske večeri 1973. Naravno da takve umjetnosti postoje, i naravno da mi pjesma “Nono, nono, dobri moj nono” nije u životu najvažnija. Ali se i danas na nju u sebi rasplačem, kao što se, recimo, u sebi rasplačem i na “Peščanik” Danila Kiša, i na pjesmu Ivana Slamniga “Ubili su ga ciglama”, i na fragmente Sedme simfonije Dmitrija Šostakoviča. Samo što je u toj pjesmi, u glasu Tereze Kesovije, i u njenoj sugestivnosti, sadržano samo otkriće razloga zbog kojih se plače. Njezin glas pripremio me je za sve što je slijedilo. Prvi je i nezaboravan.

Umjetnost je ono u što stane svijet. Svijet moje majke u jednom je trenutku stao u pjesmu Tereze Kesovije. U sljedećem je trenutku moj svijet stao u jednu sasvim određenu priliku u kojoj sam čuo istu tu pjesmu, i vidio majku kako plače. Sve to nije se moglo dogoditi s bilo kojom pjesmom, još i manje s bilo kojim pjevačem. Umjetnost je ono u što stane svijet. Roman koji ću čitati sljedećih petnaest dana sasvim će me izmijeniti, preusmjeriti mi život. Film, simfonija, veličanstveni spjev Borisa A. Novaka, o kojemu će tek biti riječi… U to stane svijet. I onda se, ponekad, plače. Nije ta mala Terezina pjesma velika zato što se majka nad njom rasplakala – plače se i dok se guli i reže kapula – ona je velika zato što njoj, mojoj majci, sugerira sav njen život. Kad mi je bilo sedam, mislio sam da Tereza Kesovija mora sve o nama znati. Mislio sam da ona zna i za mog Noneta, i za Javorku i Nonu, i za sve živo u našoj kući, jer se samo tako, prema mojoj sedmogodišnjoj pameti, može zagospodariti osjećajima. Kasnije sam shvatio da je umjetnost gospodarenje osjećajima ljudi o kojima se, zapravo, ne zna ništa. Umjetnost je ono u što stane svijet, i sve što je u životu doživio onaj koji se umjetnosti izlaže, slušatelj, gledatelj, čitatelj. A opet, možda je Tereza o nama već tad sve znala…

Toj nevjerojatnoj ženi sedamdeset i osam je godina. Možda to i nije lijepo reći, možda ona i ne bi voljela da joj se govori o godinama. Ali za to nas nije briga, ni mene živog, ni njih mrtve. Tereza Kesovija umjetnica je iz one sarajevske svježe večeri nakon vrelog dana. I ono što je meni čudo, i čemu se čudim kad god je u novinama vidim, kad god je čujem, jest da je tako živa i mlada, iako mene današnjeg spaja s mojim bližnjima, među kojima ima i takvih koji su se rađali još u devetnaestom stoljeću.

Sjedilo bi se tako sve dok se sasvim ne smrači i dok ne postane prehladno. U neka doba su u mrkloj sarajevskoj noći svijetlili samo svici zapaljenih cigareta. Cigarete na zemlji, zvijezde na nebu. Pa bi se zatim, uz šapat, povlačili u kuće. I tako sve do prvih kiša, ili do pred kraj kolovoza, kada bi ljetno sunce malo jenjalo – kao da je Bog promijenio sijalicu, i nasadio sunce od 60 a ne od 75 wati – i više se ne bi tako akšamlučilo po avlijama, pred haustorima i na našoj taraci. Onda bi stigla jesen, pa strašna sarajevska zima… Tako su se nizale godine, petoljetke i desetljeća, sve dok se nismo našli sami, daleko od doma, ili mjesta na kojem je bio dom. Kad ne bi bilo umjetnosti, ne bismo imali svijest o protoku vremena. Umjetnost je prva i najvažnija pretpostavka za moguću povijest nekoga naroda ili obitelji. Bez umjetnosti i vrijeme je nepovijesno.

Tereza Kesovija jedna je umjetnost. Jedan od najsugestivnijih glasova našeg vijeka.

jergovic