Prijedor je grad u sjeverozapadnoj Bosni. Zagrebu je mnogo bliže nego, na primjer, Split, Osijek i Pula, ali ipak malo tko za Prijedor zna. To neznanje je strateško i principijelno, na njemu je u velikoj mjeri zasnovana i suvremena hrvatska kultura i aktualna hrvatska nacionalna samosvijest. Ljudi iz Zagreba rijetko putuju u unutrašnjost, a Hrvatska je, valjda, jedina zemlja u Europi koja nema vlastitu unutrašnjost, utrobu i provinciju. Njezina unutrašnjost negdje je u Bosni, a za Bosnu se ni za živu glavu ne želi znati. Pa se tako onda ne zna ni za Prijedor, grad u unutrašnjosti, koji je u posljednja dva rata bio strašno mjesto za ljude, a u posljednja dva mira tiha i smjerna krajiška čaršija, koja ničim nije navraćala pažnju na sebe. Svojevremeno, Prijedor je u Drugoj saveznoj ligi-zapad imao svoj nogometni klub, ali koji nije bio iz Prijedora, nego iz Ljubije. No, Prijedor je, za razliku od Ljubije, imao gradski stadion. Priče iz unutrašnjosti često su neobične, pomaknute i bizarne, ali se na njima, uveliko, zasniva književnost jednoga jezika. Zemlja koja nema svoju unutrašnjost, ili svoju provinciju, nužno u cjelini biva provincija i u sebe zatvorena unutrašnjost. Takvoj zemlji, kako vidimo, književnost nije potrebna.
Po regionalnim portalima, u beogradskim i sarajevskim novinama i na ponekoj televiziji prije nekoliko tjedana počele su se pojavljivati vijesti o Jeleni Topić. Ta je mlada i lijepa djevojka na gradski trg iznijela postolje, ili je to, kako pišu novinari, “kutija”, popela se na nju, pa stoji i šuti. Prije nekoliko dana navršilo se mjesec dana kako to radi. U početku, njezino je stajanje nasred gradskoga trga zanimalo samo slučajne prolaznike u toj zaturenoj, od Boga i ljudi zaboravljenoj čaršiji u hrvatskoj unutrašnjosti, koja se Bosnom zove, a Republikom Srpskom piše. Dok bi pokraj nje prolazili, već vidim da ih je njena stajaća šutnja uznemiravala. Zagledali bi se u Jelenu, a zatim bi pružili korak. Ljudi od takvih ljudi oduvijek samo bježe, ako ih već ne mogu skloniti, natući, pretvoriti u strašila ili, na kraju, ubiti. Bijeg im je spas pred onim što ne smiju učiniti.
A onda se nelagoda s prijedorskih ulica preselila na internet, a zatim, malo- pomalo, i u svijest ljudi izvan unutrašnjosti. Bez obzira na čvrstu granicu, loše medije i nedostatak interesa za vlastitu nutrinu, vijesti o djevojci koja stoji stigle su čak i do Hrvatske, do Zagreba. I vjerojatno su kod nekoga stvorile nelagodu.
Za Jelenu Topić moglo se saznati da je završila ekonomski fakultet i da se nalazi pred diplomom na studiju filmske režije. Prije dvije godine u gradskom je kazalištu režirala predstavu “Opšta bolnica”. Prije toga snimila je kratki dokumentarni film, prikazan na regionalnim festivalima, posvećen sklonosti svojih rođaka i zemljaka prema domaćoj rakiji. U razgovorima za lokalna elektronska glasila zvučala je vrlo suvislo, kao osoba koja dobro zna što hoće.
Povremeno, Jelena Topić sa sobom na trg donese transparent. Ili drži u rukama zrcalo u kojem se prolaznici mogu ogledati. Dvadesetog dana je, tako piše, na transparentu pisalo: “Hoće li me neko oženiti?” Ljudima je laknulo, pomislili su da sad znaju o čemu se radi. Ali sutradan je već bilo nešto drugo, a zatim i novi transparent. To sa ženidbom je, izgleda, bilo neka šala, ili reakcija na komentare prolaznika, da bismo se ubrzo vratili mračnim stranama šutnje.
Kako to već biva, na Facebooku se pojavila grupa za podršku Jeleni Topić. Ali kako uopće podržati nekoga za kojega se ne zna zašto radi ono što radi? Naravno, nije to podrška Jeleni Topić, kao što na društvenim mrežama stvari, općenito, nisu ono što piše da jesu, nego članovi grupe daju podršku samima sebi, pripisujući stajanju i šutnji te djevojke kojekakva značenja. Za početak, kažu da ona šuti iz protesta. Ne zna se kakvog protesta, ali čim je protest, mora da se tiče “onih gore”. U unutrašnosti, u Bosni, onima gore još uvijek se, kao prije trideset-četrdeset godina, nazivaju ljudi na vlasti. Te fraze je, ako niste primijetili, u Hrvatskoj nestalo. Ili zato što su se oni odozgor spustili među narod, ili zato što su se oni odozdol uzdignuli u visine, pa je nestalo razlike između gore i dolje. A možda se radi o tome da hrvatski jezik više ne reagira na vanjske poticaje, ne proizvodi nova značenja, niti se mijenja i iskrivljuje pod teretom i logikom govora, jer su ga jezikoslovci izdresirali kao njemačkoga ovčara, da samo otkriva i trijebi srpske tuđice? (Eto vidite kako lako i brzo čovjek od djevojke koja šuti dolazi do hrvatskoga jezika i do onog što ga osobno žulja… Ali i to je samo znak koliko šutnja može biti rječita, samo ako je dovoljno vidljiva i ustrajna.)
Povremeno, prolaznici znaju postati agresivni prema Jeleni Topić. Srećom, još uvijek se to više odnosi na prolaznike na internetu, nego na prijedorskome trgu. Cura koja šuti sa svoje uzdignute platforme kod dijela svijeta stvara nelagodu. Zato što ne znaju zbog čega šuti. A kod drugih rađa oduševljenje, jer pomišljaju kako u njenu šutnju mogu upisivati vlastite razloge. Na neki način, ona prosvjeduje za sve one koji u sebi nalaze razloga za prosvjed. Ali nemaju za to vremena, moraju na postao, imaju malu djecu, kredit u švicarcima, bolesnu tetku…
Godinama već, mnogi ljudi nisu u stanju u riječi pretvoriti vlastite stavove. Ili, preciznije rečeno – vlastite osjećaje. Riječi su izgubile snagu kada je pao komunizam, a umjesto njega nije nastalo nešto u što bi se vjerovalo kao što se vjerovalo u komunizam. Ili kao što se vjerovalo u antikomunizam. Izgubile su snagu kada su se novine pretvorile u tabloide, a na televiziji se prestalo govoriti o ozbiljnim stvarima, nego se sve više muče, kokodače i gače. Oni kojima ne pomaže nacionalizam da povrate vjeru u riječi, izraze svoje emocije i pokažu koliko im je u životu teško, a takvih ima i u Prijedoru i u Zagrebu, uživjet će se u šutnju Jelene Topić. Nacionalisti će znati da iza svega toga nešto stoji: masoni, Židovi, Vatikan, ćirilica… Uostalom, oni će znati i to koje je nacije Jelena Topić. Nacionalisti su uvijek dovoljno glupi da im sve bude jasno.
Ne znam što to na trgu u Prijedoru radi Jelena Topić, i ne znam dokle će. Ali ono što radi po svojim učincima počinje podsjećati na onaj rani performans Marine Abramović, iz 1974, kada se skinula gola, legla na stol i dopustila posjetiteljima da od nje rade što hoće. Ljudi su ubrzo pokazali svoju stvarnu narav. Ovih dana, duboko u unutrašnjosti, ponovo pokazuju svoju narav. Jelena Topić ih je izazvala da to čine. U nedjelju se nije pojavila na trgu. Ostavila je broj telefona na trgu, koji treba nazvati za pomoć bolesnome dječaku Igoru Starčeviću iz Malog Prnjavora, za kojeg bi trebalo sakupiti trideset tisuća konvertibilnih maraka. Nije to mnogo za ljude.
Izvor: Jergovic
