Ovo bi svakome moglo biti jasno: učitelji su tražili da im se plaće povećaju za šest posto, te da se primanja postepeno izjednače s primanjima visokoobrazovanih zaposlenika u javnim službama. Kancelar Plenković ih je na prvu odbio, cinično se zapitavši da zašto ne išću povećanje od sto posto, da bi se tjednima zatim, nakon neočekivano jedinstvenog štrajka u kojemu, zapravo, i nije bilo štrajkbrehera, svim zaposlenicima u javnim službama, pa tako i učiteljima, bile povećane za šest posto. Nakon ovog Vlada je donijela jedinstven zaključak da su učiteljski zahtjevi ispunjeni i da više nema razloga za štrajk. Stoga, ako se on nastavi, bit će smatran kao akt neradništva, društvenog parazitizma – kako se to nazivalo u Sovjetskom Savezu, te će učitelji iz svojih džepova nadoknađivati troškove svakoga dana svoga, od tog trenutka takozvanog štrajka.
Kancelar i njegova Vlada ovakvim su postupkom pokazali da ih se ne boje. Da su protiv sebe imali ratne veterane ili fudbalske navijače jednoga od dva politički najmoćnija kluba u državi, ili da su protiv sebe imali huligane bilo koje vrste, iskustvo nam govori da bi postupili drukčije. Ovako, ne samo da nisu prihvatili temeljni učiteljski zahtjev, koji bi se mogao svesti na to da fakultetska diploma u prosvjeti ne vrijedi manje nego u policiji, zdravstvu ili, recimo, elektrodistribuciji, a o stupovima režima da i ne govorimo, te da ne spominjemo plaće u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti, koje se dijele iz iste kese i blagajne kao i učiteljske plaće, nego se Vlada učiteljima narugala tako što je razliku u plaćama učinila još većom. Kako? Pa tako što će od sljedećeg mjeseca učiteljica iz osnovne škole u Zapruđu imati za još koju stotinu kuna nižu plaću od onog policijskog šefa koji je tamo gdje je ograničenje 50 vozio 165 kilometara na sat, jer njezinih šest posto donosi dramatično manje nego njegovih šest posto.
Ono što kancelar Plenković ne shvaća, a što niti ne može shvatiti njegova potkapacitirana ministrica, jest da hrvatski učitelji (nastavnici, profesori… ali nazovimo ih samo učiteljima) nisu tražili ni šest, ni šezdeset, ni stotinu posto povećanja plaća, e da bi mogli kupiti više novih cipela, haljina i televizora, nego su tražili da se u javnim službama, precizno govoreći, ne plaćaju guzice, nego da se plaćaju glave. I još su tražili da kancelarom i njegovom Vladom ne vladaju strah i kalkuliranje tim od koga im prijeti veća opasnost i od koga mogu imati kratkoročne koristi, nego da Vladom vlada svijest o dugoročnim narodnim interesima. Dugoročno gledajući, učitelji su važniji od policajaca, čija se časna služba mjeri mjerilima dana, mjeseca i godine, ali i od liječnika, čija se časna služba mjeri mjerilima ljudskog života. Učiteljska se služba mjeri mjerilima zajednice, njezine žive povijesti, njezinih stoljeća. Samo će kriminalac i loš političar više držati do pendreka nego do papira i olovke.
Ali zašto hrvatska javnost uglavnom nije u stanju razumjeti ono što ne želi ili ne mora razumjeti kancelar Plenković, a što, posve prirodno, ne razumije njegova potkapacitirana ministrica?
Možda i zato što su u Hrvatskoj, uglavnom, uništeni mediji, uništeno je novinarstvo, javnost je ostala slijepa, gluha i bezosjećajna. Protiv učitelja i njihovih štrajkačkih zahtjeva nadigla se kuka i motika iz nacionalnih toaletoida i tabloida, koji uglavnom glume i imitiraju javnost. Jedni zato što nisu u stanju razumjeti što učitelji zapravo traže, drugi zato što imaju svijest i savjest policijske hunte, pa iskreno ne razumiju zašto bi učitelji imali iste ili veće plaće od policajaca, treći zato što čine medijski gremij čija je jedina svrha u podršci Vladi i režimu.
Pritom, neprestano se miješaju dvije stvari: učitelji i učiteljski sindikati. Pa se onda učiteljica iz škole u Zapruđu diskvalificira zbog nepismenosti ili gluposti neke njezine sindikalistkinje. I umjesto da se govori o učiteljskim plaćama i njihovom društvenom položaju, govori se o plaćama i društvenom položaju sindikalnih mamuta i dinosaurusa, koji još od prahistorijskih doba brinu o položaju zaposlenih u prosvjeti i obrazovanju. Sličnom se strategijom bavi i Vlada. Krajnji je cilj jasan kao dan: trajno diskvalificirati, ubiti u pojam, poniziti i odvratiti od štrajka učiteljicu iz škole u Zapruđu, a vječne sindikaliste zadržati tu gdje jesu. Oni su jamac da se nikad ništa neće promijeniti.
Policija nije prosvjeta. Policija ne prosvjećuje zajednicu. Samo su učitelji prosvjeta. Kada vidite huligane, kriminalce, fašiste, rasiste, besprizorne tipove, obiteljske zlostavljače, masovne ubojice i silovatelje, pred očima su vam, zapravo, životni neuspjesi njihovih učiteljica i učitelja. I onda vidite učiteljske sindikaliste koji izlaze na Markov trg u uniformama nogometnih navijača, gdje navijačkim pjesmama pokušavaju nadmašiti Vladu u patriotizmu i tako je navesti da popusti pred njihovim zahtjevima. Prosvjetni se interesi tako pokušavaju izboriti ceremonijalima neprosvijećenosti. Nikada nećemo saznati rade li to učiteljski sindikalisti zato što drukčije ne znaju, zato što zapravo nisu bili sposobni biti učitelji, pa su postali sindikalisti, ili to rade zato što im je naprosto svejedno. Ali što god bilo, njihov pivski i stadionski patriotizam uvredljiv je po učitelje iz razloga koji su u dlaku isti Vladinoj uvredi s tobožnjim povećanjem plaće.
Ministrica Blaženka Divjak u svom je stilu, intelektualno raskošno, uputila javnost na to da su učenici, a ne učitelji, oni zbog kojih škole postoje, oni su, učenici, glavni u cijeloj priči. Za divno čudo, tu je sasvim u pravu. Upravo zbog njih, zbog te djece, zbog svojih đaka, učitelji imaju dobrih razloga da ustraju. Jer su upravo sad, u ovom trenutku, svijetli primjer onoga što je silno važno u životu i u obrazovanju: naučiti razliku između onoga što je načelo i onoga što je sitan pojedinačni interes. Koliko god se, možda, u uvjetima pseudoliberalnog pseudokapitalizma moglo učiniti da načela više ne postoje, i da je šest posto ipak šest posto, pitanje je opstanka zajednice imati svijest o načelu. Jer kao što se onolika Hrvatska nije odselila u Irsku zato što je bila gladna i žedna, nego se odselila iz načelnih razloga, tako ni učiteljice i učitelji ne žele biti stoka koja će biti napojena, najedena i zadovoljena sa šest posto više sijena i napoja.
Mediji olakšani od smisla, danas se pitaju a gdje će roditelji sa svojom djecom nastave li učitelji štrajkati? I zbilja, na to se pitanje, upravo na takav način, i nadovezuje bijes dijela javnosti. Kolike će biti posredne štete od prosvjetarskog štrajka, jer će mame i tate izostajati s posla, pošto im djeca neće biti u školi? Baš kao da učitelji služe tome da pričuvaju djecu dok se mame i tate ne vrate s posla. I kao da se u Hrvatskoj više i ne prepoznaje razlika između učitelja i dadilja.
Ideja da učitelji služe tome da vam popričuvaju i pozabave djecu dok vi mukotrpno radite i pridonosite hrvatskoj stvari porezima koje plaćate, zapravo je jednaka ideji da vam u vrijeme prosvjetarskog štrajka djecu čuvaju i zabavljaju radnici u drugim javnim službama: policajci, liječnici i vatrogasci. Kako bi, recimo, bilo da djecu vodite na čuvanje u HEP ili da i vlast preuzme dio svoje odgovornosti, pa da vam ih popričuvaju sudac Turudić i predsjednik Sabora Jandroković?
Moja prva učiteljica umrla je davno. Zvala se Nada Kostanić. Bila je starija žena, u crnini, i nikad se nije smijala. Bila je dobra i veoma, veoma pažljiva. Škola u koju sam krenuo bila je nova. I činilo mi se da je ogromna. Hodnici su odzvanjali od glasova bezbrojnog đačkog svijeta. Ti glasovi moja su prva svijest o zajednici i o narodu. Ta škola prvi je i najveći hram u kojem sam se do danas zatekao. Nikad-zanikad nisam prerastao ni taj hram, ni tu zajednicu. Premda sam, za razliku od ostalih koji su je činili, bio prepolovljenog identiteta, jer sam osim života na selu imao i paralelno iskustvo života u gradu, osjećao sam strahopoštovanje, dužnost i odanost prema toj nemjerljivoj veličini. Dužnost i odanost, možda su to prave riječi.
Bila je to područna, četverogodišnja škola, u jednome tada vrlo malom dalmatinskom mjestu. Ali učiteljica Nada Kostanić umjela ju je učiniti velikom. Ona je bila tvorac velike iluzije. Tek mi u zadnje vrijeme na um pada da iluzije i nije moralo biti, i da me ta žena mogla uništiti. Učiteljstvo je, pored svega drugog, čarobnjaštvo predočavanja svijeta u koji ćemo do kraja života vjerovati. Od toga nema važnijeg zanata.
jergovic
