Evo što mi se neki dan dogodilo: ulazim u ured, moglo je biti rano popodne, vrijeme kad radni narod koristi pauzu, i srećem Anu i Patriciju. Gdje ćete vas dvije? Idemo na kafu, hoćeš s nama? Neću, rekoh, imam posla. A nije da imam posla, nego mi se ne da sudjelovati u socijalnoj dinamici unutar radnoga kolektiva.

Nije prošlo ni deset sekundi, nisam stigao ni sjesti, kad pomislim: nema Patricije u uredu? Rekoh: Lana, a gdje je danas Patricia? Pa otišla je s Anom na kavu, odgovara mi ona, i sve me gleda šta mi je. Jest da sam među starijima u toj sobi, ali malo rano za tu, već terminalnu fazu alzhajmera, kada je deset sekundi dovoljno da zaboraviš da si nekoga sreo.

Nisam se pokušao vaditi, jer je najgore kada se čovjek u takvim neprilikama vadi. Bolje je reći ovako: ako mislite da sam ispao budala, e pa, eto, nema problema, jesam! Ako vam se čini da sam toliko površan u međuljudskim odnosima i neodgovoran prema kolegama i prijateljima: opet ste u pravu! Ako vam je ovo dokaz da mi je najvažnija moja vlastita uloga i značaj u ovoj kancelariji i ovome društvu, opet ste u pravu, neka tako bude!

Dva-tri dana kasnije, eto me daleko od ureda i od domovine, kako u jednome lijepom slavenskom gradu, i u zemlji u kojoj na svakom uglu ne vise državne zastave i nema krize, korupcije i recesije, po domovinskim sajtovima čitam najvažnije vijesti. Računam, ipak mi se, kako stvari stoje, valja za dva tri dana vratiti u Zagreb, pa da zadržim kontakt sa stvarnošću.

I tako pročitam vijest da je predsjednik Vlade Zoran Milanović izjavio da će prije ulaska u Europsku Uniju, možda, biti održan referendum na kojem će se građani odrediti žele li uopće da Hrvatska uđe u Europsku Uniju. Vidim, rijetko što je ovu javnost tako sablaznulo i iznenadilo kao ovakav Milanovićev istup. Čak je i poslovično suzdržani i odmjereni Ivo Josipović rekao da ga je vrlo začudio premijerov istup.

Možda zato što sam u tom času bio blaženo daleko od Hrvatske, ali mene ideja Zorana Milanovića o referendumu nije ni najmanje iznenadila. Ta ideja je dobra i vrlo stara, i vrlo je lijepo da predsjednik Vlade ima na umu i taj ceremonijal neposredne demokracije, kojim građani pristaju da prihvate potpunu odgovornost za sva sranja svojih vladara. Naravno, ja ne mislim da je ulazak Hrvatske u Europsku Uniju sranje, ali mislim da je nužda, i to velika nužda. I onda za veliku nuždu koja je hrvatsko društvo i državu spopala nakon nekoliko godina pljačke i reformiranog ustašluka, svi građani na referendumu trebaju preuzeti osobnu odgovornost.

Ali avaj, referendum je već održan! Pa šta onda bi čovjeku da ga nanovo priziva? Vjerujte, ništa. Dogodilo mu se isto što i meni kada sam upitao: “A gdje je danas Patricia?” Zaboravi se čovjek, i to je zapravo sve. Zoran Milanović je dva-tri mjeseca mlađi od mene. Nije on senilan, ali ima puno posla. I to za domovinu veoma važnog.

Ali problem je što se ta njegova referendumska retorika na neki način nadovezala na njegove prethodne izjave glede njemačkoga zatezanja oko prvoga srpnja 2013, kao datuma koji je određen za primitak Hrvatske u ono u čemu je, kako kažu naši akademici i domoljubi, oduvijek i bila. To se Hrvatska, je l’ te, vraća kući. Kada su Nijemci krenuli da zatežu, pa im je pridružio i Jelko Kacin, Zoran Milanović je za tu stvar optužio HDZ. Izgovorio je nekoliko kriptičnih rečenica, kakve se u našoj javnosti nisu čule još od vremena kada je Slobodan Prosperov Novak održao svoj čuveni minhenski govor. Bila je to godina 1993. ili 1994, kada se na tog povjesničara književnosti, tadašnjega predsjednika nacionalnog PEN-a, ostrvilo sve živo i mrtvo što hrvatski diše, govoreći da je Novak taj koji po inozemstvu panjka, ogovora i potvara, i to koga, nego jednu i jedinu, vječnu nam Hrvatsku.

Eto, tako je, otprilike, zvučala premijerova konstatacija da Stier, Jandroković, Plenković, tko li, ogovara domovinu po Njemačkoj, te da onda Nijemci, još od Novakovog minhenskog govora vrlo osjetljivi na hrvatske tračeve, dvaput zaključavaju europska vrata, samo da im ne banu kakvi Hrvati.

Stier, Jandroković i Plenković odiozni su tipusi, u to nema baš nikakve sumnje, koji u svoga Kara Mraka ili Duplog Mraka gledaju s nadom, kao u svoga Orban Viktora, kao što je i Angela Merkel jedna iznimno antipatična žena, ali bilo bi zaista ludo povjerovati da ona ima blagoga pojma o tome tko su Stier, Jandroković i Plenković. Za nju, oni su neki tamo balkanski domoroci, i da je sad pitate jesu li ta trojica iz iste države kao i Vuk Jeremić, nemojte biti sigurni da znate što bi vam odgovorila. Vjerovati da bi ta trojica, ili četvorica, kada im dodamo i Vuka, mogli utjecati na datum, sat, sekundu ili minutu ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, jednako je razumno kao i ustvrditi kako je Slobodan Prosperov Novak kriv što Franjo Tuđman nije dobio Nobelovu nagradu za književnost. I jedno i drugo se, međutim, dogodilo: i Novak je prije dvadeset godina optužen za Tuđmanove književne neuspjehe, kao što su i trojica hadezeovih urođenika optuženi za neuspjehe hrvatske države. Nekako mi se, iz daljine, učinilo kako je premijerova objeda nekako – manje pametna.

A onda sam se i ja vratio kući. Avionom, preko Münchena. Graničar je bio nevjerojatno temeljit, kao nikad u posljednjih devetnaest godina, koliko imam čast putovati s hrvatskom putnom ispravom. Nema što me nije pitao, sve zatežući da l’ da me pusti da prođem do zrakoplova koji će me odvesti u Zagreb. Postavio mi je dva zanimljiva pitanja: imam li dozvolu boravka u Njemačkoj? Nemam, ne daj Bože! Kada sam stupio na tlo Europe? Da, tačno tim riječima. Rekoh, prije četiri dana. Jedva mi je povjerovao da mi ne pada na pamet biti ilegalni građanin – Europe. Netko ga je, izgleda, krivo informirao. Meni se čini da to nisu bila ona trojica.

 

Izvor: Jergovic