Često o tome pišem, variram temu, tražeći iz nje izlaz: moja majka imala je osamnaest godina starijeg brata, koji je u ranu jesen 1943. poginuo u Slavoniji kao njemački vojnik. To je odredilo i usmjerilo njezin život i živote njezinih roditelja, moga noneta i none. Nikada se te smrti nisu oslobodili, niti su nastavili živjeti nakon nje. Time su, na vrlo neposredan način, usmjerili i moj život, zadali mi sudbinu. Nijedan događaj u životu, ni rat, ni preseljenje iz Drvenika u Sarajevo, pa iz Sarajeva u Zagreb, ni sve druge smrti, nisu bili toliko važni kao ono što se dogodilo prije moga rođenja. Ako životne okolnosti bitno utječu na naše stavove, mišljenja i osjećaje, ja sam upravo ovakav, ovako mislim, zato što je, kao devetnaestogodišnjak, rujna 1943, u uniformi SS vojnika, jer folksdojčeri nisu ni mogli biti u Wehrmachtu, u partizanskoj zasjedi stradao moj ujak Mladen.
Njemački pisac Uwe Timm (1940.) imao je šesnaest godina starijega brata, koji se u prosincu 1942. dobrovoljno prijavio u Treću oklopnu SS diviziju Totenkopf. Nakon kratke obuke poslan je na Istočni front, gdje je sudjelovao u svim bitkama koje su uslijedile nakon pada Staljingrada, uključujući i njemačku protuofenzivu u kojoj je ponovo bio osvojen Harkov. Bio je na mjestima velikih nacističkih zločina, masovnih likvidacija Židova i Rusa, ali je nemoguće utvrditi je li u tome sudjelovao. Iz pisama koja je slao kući, kao ni u dnevniku koji je kao vojnik vodio, to je nemoguće saznati. Devetnaestog rujna (u tjednu u kojem će poginuti moj ujak) Karl-Heinz Timm teško je ranjen u Ukrajini. Tenkovska granata raznijela mu je obje noge. Stigao je o tome napisati dva pisma: ocu i majci. Umro je šesnaestog listopada, u vojnom karantinu u blizini fronte. Poslije rata, sovjetske su vlasti uništavale groblja njemačkih vojnika, pretvarali ih u gradske deponije smeća, gradili preko njih zgrade. Nisu imali poštovanja prema mrtvim neprijateljima. To ne može biti čudno, s obzirom na to kako se neprijatelj odnosio prema židovskome i ruskom narodu u Sovjetskom Savezu. Grob mog ujaka u Slavoniji postojao je desetljećima nakon rata, zahvaljujući jednome čuvaru groblja.
Polazeći od priče o bratovom stradanju, Uwe Timm ispričao je, na manje od sto pedeset stranica, priču o svojoj porodici i o posljedicama njegove smrti. U Njemačkoj knjiga je objavljena 2003. godine, a 2012. je, u izdanju beogradske Lagune, izašao srpski prijevod (prevoditeljica Maria Glišić). Pisac ni u Hrvatskoj nije sasvim nepoznat, naravno zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi i Seidu Serdareviću, koji je prošle godine objavio njegov sjajni društveni roman iz 2001, pod naslovom “Crveno”. No, “U senci moga brata” je nešto drugo. Iako se radi o odlično napisanoj prozi, ta knjiga je, u žanrovskom smislu, izvještaj, i porodični, i društveni, i privatni, o suočenju s njemačkim zločinom u Drugome svjetskom ratu, ali ne s globalno-političkim njegovim posljedicama, niti s kvantificiranim i decimaliziranim žrtvama njemačkoga bijesa, nego s najintimnijim aspektima zločina, s privatnim krivnjama i odgovornostima, te sa činjenicom da zločin živi u ljudima koji su ga preživjeli, živi u Nijemcima i u Njemačkoj, kao nerazrješiva identitetska činjenica.
Uwe Timm, naravno, pokušava razumjeti brata. Nije on ranije bio nacist, roditelji ih nisu odgajali u antisemitskom duhu, nije bio ni avanturist, ni nasilnik, samo se jednoga dana prijavio u Mrtvačku glavu. Primili su ga, jer je bio lijep, mlad i plavokos, visok 185 centimetara, besprijekornoga arijevskog podrijetla, do pradjedova i prababa. Tačno ono što se tražilo. Zašto je to učinio? Otac je, također, sudjelovao u ratu, a bio je i veteran iz Prvoga svjetskog rata. Šarmantni i slabo školovani pripadnik Frajkora, desničarskih postrojbi, sačinjenih od ratnih veterana, nekih njemačkih “dragovoljaca domovinskog rata”, koji su nakon 1918. silom i oružjem osujećivali pokušaje komunističke revolucije u Njemačkoj, da bi se ubrzo, u nekoj vrsti nacionalnog konsenzusa, inkorporirali u službene policijske snage, otac je bio ponosni Nijemac, uvjeren u to da je 1918. rat izgubljen zbog ljevičarske izdaje (a gdje god su krivi ljevičari, krivi su, naravno, i Židovi…). Po zanimanju, bio je priučeni krznar, koji je umio mušterije, uglavnom ženske, omađijati tom primitivnom jednostavnošću finoga njemačkog gospodina.
Majka Uwea i Karl-Henza Timma bila je ponešto mudrija, suzdržanija žena. Nisu joj se mogle poslije Drugoga svjetskog rata omaknuti grube rečenice na račun Židova, niti je, poput oca i očevih prijatelja, lamentirala nad izgubljenim ratom. Ali naravno, ni ona nije bila politički i emocionalno preobražena, niti je shvaćala što se to s Nijemcima i Njemačkom dogodilo. Knjiga Uwea Timma pokazuje, bolje nego ijedna teorijska, historiografska ili filozofska analiza, mnogo bolje nego Hannah Arendt, što se to s Nijemcima događalo, ali i kako živjeti s tim, a biti Nijemac. Recimo, kako ne biti živina, ne biti samonikli, nego se prema svojim očevima, braći i stričevima odnositi živo, kao prema listovima vlastitoga porodičnog stabla, a istovremeno imati svijest o tome što su očevi, braća i stričevi radili u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji, ili tu, u prvome susjedstvu? Kako istodobno imati odnos prema njihovome zločinu – ili prema njihovoj ravnodušnosti i pokušaju opravdavanja njemačkoga zločina – i prema činjenici da su Sovjeti njihove grobove pretvarali u deponije smeća? Daleko je sve to od Hannah Arendt i njezine spasonosne formule Eichmannove krivnje: “banalnost zla”, Uwe Timm suočava sebe i svoje čitatelje s – intimnošću zla. Ako su Karl Jaspers i Hannah Arendt pokušavali njemačku nultu godinu uspostaviti na principima nacionalnih i kulturnih paradigmi, Uwe Timm čini nešto što je, zapravo, mnogo teže. Nulta godina obitelji Timm nastupila je kada su svi već bili mrtvi: i otac, i majka, i vječno mrtvi brat. Tada je napisana knjiga “U senci moga brata”. Pisac kaže da je nije mogao pisati dok su roditelji bili živi.
No, zašto, uopće, o tome pisati, ako njih više nema? Postoji vjerovanje, čak i u ozbiljnim kulturama i društvima, da bi tema Drugoga svjetskog rata ili holokausta trebala sahraniti samu sebe. Jednostavno, kada više ne bude živih svjedoka, preostalih žrtava i zločinaca, neće više biti ni teme. Ali nije tako. Kao što su mrtva braća upravljala životima i sudbinama svoje tek rođene braće i sestara, više nego što bi to ikada mogli da su slučajem preživjeli, tako i naši lični i porodični jasenovci i aušvici nastavljaju da upravljaju našom privatnom i društvenom stvarnošću onoliko dugo koliko se s njima ne želimo suočiti. I prenose se, vrlo živo, s naraštaja na naraštaj, i obnavljat će se stotinama godina, sve dok ih netko ne izrekne ili dok neke nacije i kulture ne nestane.
Pod nadnevkom 21. mart, Karl-Heinz u svome dnevniku piše: “Donjeck, mostobran na Donjecku. Na 75 m Ivan puši cigaretu, lak plen za moj mitraljez.” Ivan je njemačko ime od milja za sovjetske vojnike. I to je ona rečenica nad kojom se Uwe Timm užasnuo, i koja je, zapravo, izazvala ovu knjigu: “Lak plen za moj mitraljez: jedan ruski vojnik, možda njegovih godina. Mladić koji je upravo zapalio cigaretu – prvi dim, izdah, užitak u dimu koji se izvija nad žarom cigarete, pred sledeći dim. Na šta li je mislio? Na smenu koja je uskoro morala doći? Na čaj, na neko parče hleba, na devojku, majku, oca? Jedan rasplinjujući oblačić dima u tom vlagom natopljenom predelu, ostaci snega, voda od otopljenog snega se nakupila u rovovima, nežno zelenilo pašnjaka. Na šta li je mislio, taj Rus, taj Ivan, u tom trenutku? Lak plen za moj mitraljez.”
Ali to je rat, to je pitanje časti, to je obaveza kada domovina zove, lako će se, pred užasavanjem mlađega brata, pravdati i domovina i njezini blaženi zagovornici. Jer, doista, što je lakše, negoli razumjeti našega vojnika, pa još rođenog brata, kad sasipa rafal u njihovoga vojnika, koji je tu, na manje od sto metara, u trenutku kada je on učinio nešto tako ljudsko i tako blisko: zapalio cigaretu? Po sjećanju, spominjem se rečenice iz jedne priče sandžačkoga i bosanskog pisca Ćamila Sijarića: Kako pucati u medvjeda koji posmatra zalazak sunca?
Na ovakva pitanja, međutim, u knjizi postoje odgovori. U ljeto 1943. otac sinu šalje pismo u kojem mu javlja da su Englezi sravnili Hamburg sa zemljom, “Tomi (opet ime od milja, za britanske zrakoplovce) je zasipao sve fosforom i gorelo je na sve strane. Od naše kuće ostalo je samo nekoliko zidova.” Sin je, naravno, preneražen. Lamentirajući nad uništenim domom, brat s istočnog fronta piše: “To nije rat, to je ubijanje žena i dece – i to nije humano.” Oko sebe, međutim, nije primijetio ništa nehumano. O toj vrsti sljepila, koja određuje njemačke osobne i obiteljske sudbine, piše Uwe Timm.
Izvor: Jergovic
