Godinama jedna se knjiga povlačila po stalaži s poezijom antikvarijata u Preradovićevoj. Kako bi knjižara preraspoređivala asortiman, a uski pjesnički geto bivao premještan iz jednoga u drugi kut, tako se i ona šetala, uvijek posljednja u redu knjiga ili pljoštimice položena po njemu, kao neki višak u dućanu, kao roba koja će, nekupljena, vrlo brzo biti odbačena iz prodaje. Razlog toj smetnji je u netipičnim dimenzijama knjige: malo je previsoka, a jako preširoka, tako da ne staje niti u jednu kućnu biblioteku. U onoj mojoj, sarajevskoj, ta knjiga je negdje na dnu, u ladici, među starim papirima i sačuvanim rukopisima davno objavljenih novinskih članaka. Ali svejedno, knjiga je u antikvarijatu u Preradovićevoj preživjela tolike godine, sve dok je ovih dana nisam kupio za sedamdeset kuna. Dva su razloga za kupovinu. Prvi, kao i prije trideset godina, kada sam je kupovao po prvi put: radi se o jednoj od najljepših, najbolje dizajniranih knjiga poezije objavljenih u našemu vremenu. I drugi razlog: po sarajevskom je primjerku palo toliko smeća, stvarnog i metafizičkog, da bi ga, na kraju, zatrpale i neke nedavne, konačne smrti i nestanci, da više ne bi bilo dobro da ga preseljavam u Zagreb. Neka ostane tamo gdje jest, makar jednoga dana poslužio za neku ritualnu potpalu. Ionako je riječ o knjizi koja samo meni nešto vrijedi. Tako je i u Zagrebu. Da nije, ne bi se taj jedan primjerak tako dugo povlačio po antikvarijatu u Preradovićevoj.
Knjiga je objavljena 1978, kao trinaesta po redu, u ediciji biblioTEKA. Njezin netipičan, pravougaoni format, priličniji slikarskim katalozima nego knjigama poezije, određen je samom prirodom biblioTEKE. Pod pokroviteljstvom Studentskoga centra Sveučilišta u Zagrebu objavljivala je mali broj naslova, određenih striktnim uredničkim ukusom, tako da je biblioTEKA, više nego ijedna druga edicija našega doba, imala obilježje privatnoga, autorskog projekta. Takva izdanja, svugdje u Europi, u pravilu su označena i radikalno autorskim dizajnom. I u sadržajnom, i u vizualnom smislu, ovakve su knjige moguće samo u zreloj i samosvjesnoj, bogatoj kulturi, kakva je mogla postojati u Jugoslaviji i u Zagrebu sedamdesetih godina.
Naslov knjige je “Prijatelj Silvestar”, pjesnik Vjeran Zuppa. On je, skupa s Albertom Goldsteinom, potpisan i kao urednik izdanja. BiblioTEKU su, tokom njezina postojanja, uređivali i neki drugi ljudi. Grafičko oblikovanje edicije, kao i ovoga naslova, djelo je Zorana Pavlovića, iz Studija grafičkog dizajna. Izvedena u dvije temeljne tipografske boje, crvenoj i crnoj, knjiga je obilježena skladom između korica i knjižnoga bloka. Svaka od devedeset stranica zasebno je dizajnirana, ali tako da čini jednu mirnu, skladnu i čitljivu cjelinu. “Prijatelj Silvestar” je neka vrsta tipografske slikovnice, kakve su tih godina kod nas bile u modi, ali je, uz Pavlovića, bilo malo dizajnera koji su ih mogli izvesti.
Na hrvatskoj kulturnoj sceni u posljednjih pedesetak godina Zuppa je imao nekoliko različitih karijera. Bio je ravnatelj &TD-a, u zlatna doba hrvatskoga kazališnog i društvenog angažmana, kada se činilo da se u Zagrebu netko usuđuje nešto i reći. Kada je s tim završio, bio je urednik biblioTEKE, važan prevoditelj, koji je utjecao na pjesničke i književne tokove naših jezika tako što je svojim prijevodima postavljao neke od toposa naših budućih čitateljskih i autorskih senzibiliteta. Recimo, prevodio je francuskoga pjesnika Oscara Milosza, koji će meni, jednom davno, biti važan. Devedesetih, Zuppa će proći karijeru sveučilišnog profesora, a zatim i pokaznoga lijevog intelektualca. Davat će intervjue po novinama, kad god mu se mišljenje bude radikalno razlikovalo od mišljenja većine – što je upravo obrnut razlog za intervju od onoga kojim su vođeni drugi akteri hrvatske javne scene – a preko njegova imena započet će antiintelektualna era postračanovskoga i postlijevog SDP-a, u trenutku kada Zoran Milanović upita sebe i sve svoje: “A tko je taj Zuppa?” U toj posljednjoj, samotničkoj ljevičarskoj fazi, Zuppin je javni diskurs obilježen aforističnošću i hiperintelektualizmom. Talent za prvo, dar da se po potrebi bude Stanislaw Jerzy Lec, otklanja problem koji današnja hrvatska štampa, kao i sam predsjednik SDP-a, imaju ne toliko sa Zuppinim obrazovanjem, koliko s njegovom – načitanošću. U zemlji u kojoj, uglavnom, šute oni koji bilo što čitaju, a blebeću oni koji ne čitaju ništa, stvarajući na taj način privid da nitko ne čita ništa, u zemlji u kojoj se književnim kritičarima nazivaju dame i gospoda koja u pravilu pišu o onome što nisu čitali, a time što napišu obično pokazuju da nisu razumjeli ni to što su pročitali, u toj zemlji, zbilja, nastaje problem kada bilo šta govori netko tko je, eto, od duga vremena i od bizarna interesa – načitan. Obično ga ne razumiju što govori, čak ni kada govori vrlo jednostavne stvari, primjerice da je u dućanu kupio kruh ili da se jutros vozio na biciklu, i tada iznerivirani pitaju tko je taj Zuppa. Ili rade prigodne šale s njegovim prezimenom.
“Prijatelj Silvestar” je među rijetkim konceptualnim knjigama u povijesti hrvatskoga pjesništva. Naši pjesnici obično pišu zbirke, rukoveti ili – kako to danas kažu – pregršti stihova. Čine to kada im dođe, po inspiraciji, koja im se ukazuje poput Divice međugorskim vidilicama. Konceptualna knjiga pjesama suprotna je ideji nadahnuća, pa je zato i izbjegavaju. Osim toga, lošem i nadahnutom pjesniku, konceptualnu bi knjigu bilo jednako teško napisati kao i roman. A naši pjesnici vrlo često i jesu pjesnici jer ne znaju kako napisati roman, kako nanizati toliko riječi u rečenice, koje još moraju imati i nekakvog smisla. Za razliku od poezije. Loše poezije.
“Prijatelj Silvestar” je lik u knjizi. Možda je pjesnikov alter ego, a možda i nije. Ako jest, on je u pjesmi kad je u njoj i sam pjesnik, i onda su tu obojica, zajedno. Zuppine pjesme su gotovo uvijek narativne, depoetizirane, anegdotalne, rastvaraju poetski ceremonijal i formu. U njima se osjeti dah vremena kada su u nas bili moderni, čitali su se Ildefons Galczynski, Dino Campana, a pogotovo Oscar Milosz, čiji je prijatelj Silvestar daleki, ali vrlo prisni odjek.
Evo pjesme koju sam volio dok sam još čitao sarajevski primjerak ove knjige:
Imao sam jednu tetu.
Živjela je tako daleko i tako sama da sam
na nju bio i zaboravio.
Živjela je tek tako.
Tek tako sam je i susreo.
Tada je imala puno riječi za mene i za sve.
Imala je ona i riječi za riječi.
Imala je sijede kose. Ostalog se ne sjećam.
A jednom mi je pričala:
“Neka si na nedoglednom polju, a pljusak je.
Rubovi polja se gube, jer zemlja je okrugla.
I kiša zato curi niza sve strane. Možda su
upravo zato s one druge strane i mora i
potoci, ali ovdje je to polje. Ti imaš svoj
kišobran. Napinješ ga iznad glave. Ispod
niskih oblaka. Ta najmanja pomoć u najžešćoj
hladnoći, u najvećoj nigdini, to je možda Bog.
Taj tvoj kišobran.”
Prije mnogo godina za me je ovo, vjerujem, bila sentimentalna pjesma, sa snažnom, neočekivanom poantom. Ovo drugo – snažne i neočekivane poante – volim i danas, u pjesmi koliko i u kratkoj i vrlo kratkoj priči. Budala je nesposobna za poantu, ili nije u stanju napisati ono što poanti prethodi. Ima i onih koji ne mogu smisliti poantu, jer su sami po sebi nečemu poanta. Obično nekoj drugoj budali. Tako da je dobra poanta u književnosti znak naročite bistrine uma. Talenta. Ali ono prvo – da je Zuppina pjesma o teti sentimentalna – danas mi više ne bi na um palo. Danas je važno nešto drugo: nakon što je Bog umro, i čovjeku ostao jednako važan kakav je bio i dok je još bio vrlo živ, a pogotovo u klerikalnim društvima, gdje je Bogom represivno sredstvo Crkve, nogometnih navijača, ratnih veterana, korumpirane i lopovske vlade, i tko zna koga još, pitanje o Bogu važno je, vjerovali ili ne. Bog je, dobro kaže teta, “najmanja pomoć u najžešćoj hladnoći, u najvećoj nigdini”. Bog je kišobran, Bog nije pendrek, ni bejzbolska palica, Bog nije metak u čelo, ni Judith Reisman. Bog je kišobran, koji napinješ iznad glave. A tu je, recimo, u jednom glagolu razlika između dobroga i lošeg pisca. Loš bi na tom mjestu otvarao kišobran, dobar ga napinje.
Prozu i poeziju Vjeran Zuppa objavljivao je malo i rijetko. Poznat je kao teoretičar. U pjesničkim antologijama i panoramama ga nema. Ne znaju što bi sa Silvestrom, a postoji u nas i pravilo da pjesnik nije, ukoliko to redovno ne čini. Ukoliko redovno ne uvjerava druge da je pjesnik. Zato su antologije tako često dosadne, i zato često imamo dojam kako nas antologičari pokušavaju u nešto na zor uvjeriti. Podsjećaju na one prodavače usisivača na paru, koji idu po neboderima, od vrata do vrata, i spopadaju ljude bezumnim propovijedima kako je njihov proizvod svemoćan. Rijetki u tom času znaju da je svemoćan samo Bog, a Bog je kišobran.
Izvor: Jergovic
