Simulacija ureda 3lhd, suradnika na projektu
Ne mogu sebi do kraja objasniti bijes koji me spopao kada sam prvih tjedana veljače u Preradovićevoj, na mjestu srušene bosanske mehane Drina, preimenovane devedesetih u Janje, ugledao slijepu, bezoknu građevinu, zatarabanog prizemlja. Ništa o njoj nisam znao, ni tko gradi, ni što će tu biti, ali sreća da nisam postupao u skladu s gnjevom, nego sam se zainteresirao za ono što će biti iza taraba. Nakon što sam kratko tumarao internetom, našao sam sliku gotove građevine: i ono što sam vidio bilo je čudesno lijepo, skladno i tačno. To je prava riječ kada govorimo o kućama: tačnost u oku promatrača, kada kuća, koliko je velika, koliki god nam prostor oduzimala, biva tačno onakva i onolika kolika po svojoj pretpostavljenoj prirodi treba biti. To je ono kad kuća, kad građevina općenito, nije zamišljena, nacrtana ni sagrađena, nego je naprosto tako stvorena, utjelovljena, kao što se utjelove čempres i orah.
Otkud, međutim, bijes? Otud što čovjek očekuje samo neku nevolju kad vidi da se u Zagrebu nešto gradi? Ne, nešto je dublje u pitanju: kada ugledate slijepi zid, koji se uzdiže visinom puna dva kata susjednih kuća, bijes je prvo čime reagirate, jer se učini da vam je kuća okrenula leđa. Što je neprihvatljivo i nepodnošljivo. Jer je u ideji grada i gradskog urbaniteta, jer je u temelju gradske zajednice, da su kuće licem okrenute prema prolaznicima. Ako kućama, pak, nije po volji da baš svakome pokazuju svoja lica, ako to nije po volji njihovim vlasnicima, tada im je mjesto na selu, iza visokih obijeljenih zidova Panonije, iza avlijskih bedema Orijenta, ili u šumama i parkovima rezidencijalnih četvrti, negdje u dubini gusto obraslih minskih polja dobro čuvanih bogatunskih i razbojničkih vila, tamo gdje ih oči prolaznika ne mogu vidjeti. To su kuće pod burkama, i čovjek niti ne mašta o njihovim licima. Ali takvo što ne može biti u Preradovićevoj ulici, u centru europskoga grada, koliko god taj grad bio opustošen i desocijaliziran lošom vladavinom.
I onda, kada sam vidio kompjutorsku simulaciju gotove građevine, shvatio sam: to čudo je, zapravo, lice prelijepe kuće. Ali lice s vrlo visokim čelom.
A zatim je upriličen sitan malograđanski skandal, uglavnom radi klikabilnosti beslovesnih elektronskih glasila. I, srećom, usred skandala, u Telegramu, dobro obrazložena anketa među nekolicinom arhitekata, teoretičara i povjesničara arhitekture. Kući su se, redom, divili, a nisu se slagali samo oko toga je li se kuća našla na pravom mjestu.
Meni, koji zadržavam ulogu prolaznika, pješaka putopisca i, da, čovjeka koji živi među kućama i one ga se, pogotovu u gradu, tiču i više od onih koji u kućama žive, čini se da je Preradovićeva upravo idealno mjesto za ovakvu kuću. Evo i zašto: da je na proplanku daleko od grada, usred deset hektara privatnog posjeda, na nekom otoku, u poluzatvorenom rezidencijalnom kvartu, u ulici kojom se samo ciljano mogu naći, kuća visokog čela ostala bi daleko od mojih očiju. Gledao bih je, kao tolike druge kuće, u prilogu D&D, inače jednom od posljednjih zaostataka kulture i civilizacije u našim tiskanim glasilima, na internetu ili na televiziji, ako bi Maroje Mrduljaš o njoj slučajno snimio dokumentarac. Ovako, moći ću je vidjeti uživo, u Preradovićevoj. Istina, samo s lica – s pročelja, kako se to administrativno kaže – ali kuće se, uglavnom, samo tako i gledaju. Preostale tri njezine strane su ili nevidljive, jer se stapaju sa susjednim kućama, ili su od naših pogleda zaklonjene. Kao i unutrašnjost kuće: pornografija koja me, uostalom, i ne zanima, to je ono što i u D&D gledam sa sramom i zazorom, jer mi se čini indiskretnim kao i pogled na nečije genitalije. Da biste vidjeli unutrašnjost neke kuće, valjda biste se prethodno trebali sprijateljiti s ukućanima, i valjda bi vas trebale zanimati samo unutrašnjosti kuća ljudi koji vas se tiču. Ili mislite da nije tako? Vjerojatno mislite. Ali u mome svijetu, ukućanima pripada ono što je unutra, dok zajednici pripadaju oblik i gabariti kuće, i – najvažnije – njezino lice. Vlasniku buduće kuće u Preradovićevoj zahvalan sam na njezinom licu, i na gabaritima, koji tako nježno i savršeno tačno, tankim linijama iscrtano, prate ne samo mjerila susjednih kuća, nego i mjerila Zagreba. To visoko čelo se pred očima prolaznika prikazuje kao minimalističko remek-djelo, kao Philip Glass, kao Danijel Dragojević, kao crtež Álvara Size… Ali da bi bilo čela, mora biti tog posve neočekivanog, prelijepog lica.
Eduardo Souto de Moura, projektant kuće u Preradovićevoj 11, kao mladi je arhitekt radio u studiju Alvara Size Vieire. Danas je Sizin kolega, sa slavne Škole arhitekture u Portu (Faculdade de Arquitectura da Universidade do Porto). A kao i on, Souto de Moura osim što je arhitekt – što bi u širem smislu značilo primijenjeni umjetnik – jest i umjetnik. Siza je čudesan crtač, meni jedan od dražih suvremenih crtača, s čijom smo se umjetnošću upoznali zahvaljujući Kući arhitekture Oris, a Souto de Moura je prije arhitekture studirao kiparstvo, i zapravo je kipar. Može biti da umišljam, da je sve ovo raspjevavanje pjesnika u jutarnjoj šetnji Praradovićevom, ali u obrisima čela te kuće nešto je od umjetničke skulpture.
Zagreb je lijep i relativno uščuvan grad. Takav će biti dok ga razbojnički ne opustoše Ali Baba i četrdeset arapskih investitora, te od njega ne načine još jedan svoj, samo manji i provincijalniji, Beograd na vodi. Ali dok Zagreb ne postane taj i takav Obrenovac na vodi, neka ga se moje oči što više nagledaju. Pogotovo Novog Zagreba koji je, a da ih to malo primjećuje, svjetskiji, ljepši i urbaniji, te zreliji i odrasliji dio grada.
Ali u Zagrebu nema, niti ih je ikada bilo, djela velikih europskih i svjetskih arhitekata. U habsburška vremena graduckali su tu vješti bečki zanatlije, pa bi se poneko i zaljubio u taj mali grad, ostao u njemu i srodio se. U rana moderna doba Zagreb su gradili neki od najznačajnijih među južnoslavenskim arhitektima, redom oni koji su pripadali ovoj kulturi i ovom jeziku, kao što su ga i nakon Drugog svjetskog rata gradili glavni protagonisti jugoslavenskog socijalističkog modernizma, koji je, desetljećima po raspadu zajedničke države, dopro i do najvećih svjetskih muzeja i galerija. Ali nikad, ni u koja vremena, Zagreb nisu gradili stvarno značajni arhitekti i graditelji s malo širih prostora i iz drugih jezika i kultura. Ako bi tu neki stranac nešto i sazidao, niti bi građevina postala slavna, niti je stranac bio slavan. Veliki, široki svijet nije dolazio u Zagreb, premda su zagrebački arhitekti i urbanisti umjeli u Zagrebu stvarati iluziju veličine i širine.
Eduardo Souto de Moura je, bez ikakve dvojbe, najznačajniji europski arhitekt koji je ikad gradio u Zagrebu. Ili, da ipak budemo pristojni i da se ne služimo tabloidnim štosovima i malograđanskim vulgarnostima, Souto de Moura je najznačajniji arhitekt izvan naših nacionalnih granica i naših kulturnih krugova koji je u moderna doba u Zagrebu ostvario cjelovit projekt. Premda ni prethodna tvrdnja nije kriva, ali pristojno ne zvuči.
I nešto za društvo s kompleksima: Souto de Moura je dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu. A to vam je, braćo i sestre, isto, pa i malo više, što i Nobelova nagrada za književnost. Stoga pođite, snishodljivi prema bogatima i slavnima, pa recite hvala Anti Vlahoviću što je jednog pritzkerovca doveo u vaš mali grad, da tu sagradi kuću.
jergovic
Ne mogu sebi do kraja objasniti bijes koji me spopao kada sam prvih tjedana veljače u Preradovićevoj, na mjestu srušene bosanske mehane Drina, preimenovane devedesetih u Janje, ugledao slijepu, bezoknu građevinu, zatarabanog prizemlja. Ništa o njoj nisam znao, ni tko gradi, ni što će tu biti, ali sreća da nisam postupao u skladu s gnjevom, nego sam se zainteresirao za ono što će biti iza taraba. Nakon što sam kratko tumarao internetom, našao sam sliku gotove građevine: i ono što sam vidio bilo je čudesno lijepo, skladno i tačno. To je prava riječ kada govorimo o kućama: tačnost u oku promatrača, kada kuća, koliko je velika, koliki god nam prostor oduzimala, biva tačno onakva i onolika kolika po svojoj pretpostavljenoj prirodi treba biti. To je ono kad kuća, kad građevina općenito, nije zamišljena, nacrtana ni sagrađena, nego je naprosto tako stvorena, utjelovljena, kao što se utjelove čempres i orah.
Otkud, međutim, bijes? Otud što čovjek očekuje samo neku nevolju kad vidi da se u Zagrebu nešto gradi? Ne, nešto je dublje u pitanju: kada ugledate slijepi zid, koji se uzdiže visinom puna dva kata susjednih kuća, bijes je prvo čime reagirate, jer se učini da vam je kuća okrenula leđa. Što je neprihvatljivo i nepodnošljivo. Jer je u ideji grada i gradskog urbaniteta, jer je u temelju gradske zajednice, da su kuće licem okrenute prema prolaznicima. Ako kućama, pak, nije po volji da baš svakome pokazuju svoja lica, ako to nije po volji njihovim vlasnicima, tada im je mjesto na selu, iza visokih obijeljenih zidova Panonije, iza avlijskih bedema Orijenta, ili u šumama i parkovima rezidencijalnih četvrti, negdje u dubini gusto obraslih minskih polja dobro čuvanih bogatunskih i razbojničkih vila, tamo gdje ih oči prolaznika ne mogu vidjeti. To su kuće pod burkama, i čovjek niti ne mašta o njihovim licima. Ali takvo što ne može biti u Preradovićevoj ulici, u centru europskoga grada, koliko god taj grad bio opustošen i desocijaliziran lošom vladavinom.
I onda, kada sam vidio kompjutorsku simulaciju gotove građevine, shvatio sam: to čudo je, zapravo, lice prelijepe kuće. Ali lice s vrlo visokim čelom.
A zatim je upriličen sitan malograđanski skandal, uglavnom radi klikabilnosti beslovesnih elektronskih glasila. I, srećom, usred skandala, u Telegramu, dobro obrazložena anketa među nekolicinom arhitekata, teoretičara i povjesničara arhitekture. Kući su se, redom, divili, a nisu se slagali samo oko toga je li se kuća našla na pravom mjestu.
Meni, koji zadržavam ulogu prolaznika, pješaka putopisca i, da, čovjeka koji živi među kućama i one ga se, pogotovu u gradu, tiču i više od onih koji u kućama žive, čini se da je Preradovićeva upravo idealno mjesto za ovakvu kuću. Evo i zašto: da je na proplanku daleko od grada, usred deset hektara privatnog posjeda, na nekom otoku, u poluzatvorenom rezidencijalnom kvartu, u ulici kojom se samo ciljano mogu naći, kuća visokog čela ostala bi daleko od mojih očiju. Gledao bih je, kao tolike druge kuće, u prilogu D&D, inače jednom od posljednjih zaostataka kulture i civilizacije u našim tiskanim glasilima, na internetu ili na televiziji, ako bi Maroje Mrduljaš o njoj slučajno snimio dokumentarac. Ovako, moći ću je vidjeti uživo, u Preradovićevoj. Istina, samo s lica – s pročelja, kako se to administrativno kaže – ali kuće se, uglavnom, samo tako i gledaju. Preostale tri njezine strane su ili nevidljive, jer se stapaju sa susjednim kućama, ili su od naših pogleda zaklonjene. Kao i unutrašnjost kuće: pornografija koja me, uostalom, i ne zanima, to je ono što i u D&D gledam sa sramom i zazorom, jer mi se čini indiskretnim kao i pogled na nečije genitalije. Da biste vidjeli unutrašnjost neke kuće, valjda biste se prethodno trebali sprijateljiti s ukućanima, i valjda bi vas trebale zanimati samo unutrašnjosti kuća ljudi koji vas se tiču. Ili mislite da nije tako? Vjerojatno mislite. Ali u mome svijetu, ukućanima pripada ono što je unutra, dok zajednici pripadaju oblik i gabariti kuće, i – najvažnije – njezino lice. Vlasniku buduće kuće u Preradovićevoj zahvalan sam na njezinom licu, i na gabaritima, koji tako nježno i savršeno tačno, tankim linijama iscrtano, prate ne samo mjerila susjednih kuća, nego i mjerila Zagreba. To visoko čelo se pred očima prolaznika prikazuje kao minimalističko remek-djelo, kao Philip Glass, kao Danijel Dragojević, kao crtež Álvara Size… Ali da bi bilo čela, mora biti tog posve neočekivanog, prelijepog lica.
Eduardo Souto de Moura, projektant kuće u Preradovićevoj 11, kao mladi je arhitekt radio u studiju Alvara Size Vieire. Danas je Sizin kolega, sa slavne Škole arhitekture u Portu (Faculdade de Arquitectura da Universidade do Porto). A kao i on, Souto de Moura osim što je arhitekt – što bi u širem smislu značilo primijenjeni umjetnik – jest i umjetnik. Siza je čudesan crtač, meni jedan od dražih suvremenih crtača, s čijom smo se umjetnošću upoznali zahvaljujući Kući arhitekture Oris, a Souto de Moura je prije arhitekture studirao kiparstvo, i zapravo je kipar. Može biti da umišljam, da je sve ovo raspjevavanje pjesnika u jutarnjoj šetnji Praradovićevom, ali u obrisima čela te kuće nešto je od umjetničke skulpture.
Zagreb je lijep i relativno uščuvan grad. Takav će biti dok ga razbojnički ne opustoše Ali Baba i četrdeset arapskih investitora, te od njega ne načine još jedan svoj, samo manji i provincijalniji, Beograd na vodi. Ali dok Zagreb ne postane taj i takav Obrenovac na vodi, neka ga se moje oči što više nagledaju. Pogotovo Novog Zagreba koji je, a da ih to malo primjećuje, svjetskiji, ljepši i urbaniji, te zreliji i odrasliji dio grada.
Ali u Zagrebu nema, niti ih je ikada bilo, djela velikih europskih i svjetskih arhitekata. U habsburška vremena graduckali su tu vješti bečki zanatlije, pa bi se poneko i zaljubio u taj mali grad, ostao u njemu i srodio se. U rana moderna doba Zagreb su gradili neki od najznačajnijih među južnoslavenskim arhitektima, redom oni koji su pripadali ovoj kulturi i ovom jeziku, kao što su ga i nakon Drugog svjetskog rata gradili glavni protagonisti jugoslavenskog socijalističkog modernizma, koji je, desetljećima po raspadu zajedničke države, dopro i do najvećih svjetskih muzeja i galerija. Ali nikad, ni u koja vremena, Zagreb nisu gradili stvarno značajni arhitekti i graditelji s malo širih prostora i iz drugih jezika i kultura. Ako bi tu neki stranac nešto i sazidao, niti bi građevina postala slavna, niti je stranac bio slavan. Veliki, široki svijet nije dolazio u Zagreb, premda su zagrebački arhitekti i urbanisti umjeli u Zagrebu stvarati iluziju veličine i širine.
Eduardo Souto de Moura je, bez ikakve dvojbe, najznačajniji europski arhitekt koji je ikad gradio u Zagrebu. Ili, da ipak budemo pristojni i da se ne služimo tabloidnim štosovima i malograđanskim vulgarnostima, Souto de Moura je najznačajniji arhitekt izvan naših nacionalnih granica i naših kulturnih krugova koji je u moderna doba u Zagrebu ostvario cjelovit projekt. Premda ni prethodna tvrdnja nije kriva, ali pristojno ne zvuči.
I nešto za društvo s kompleksima: Souto de Moura je dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu. A to vam je, braćo i sestre, isto, pa i malo više, što i Nobelova nagrada za književnost. Stoga pođite, snishodljivi prema bogatima i slavnima, pa recite hvala Anti Vlahoviću što je jednog pritzkerovca doveo u vaš mali grad, da tu sagradi kuću.
jergovic
