Opet je građanin u trenucima krajnje nedruštvenosti uzeo strojnicu i zaputio se da strojniči one koji su ga, prema vlastitoj ocjeni, doveli u takvo stanje. Ubio je četvero ljudi, a zatim je iz drugog oružja, samo pištolja, dokrajčio i sebe.
Uslijedio je ceremonijal koji se u ovakvim slučajevima do u dosadu ponavlja: novinari su se, televizijski, novinski i portalski, naobilazili susjedstva i narazgovarali se s prijateljima i rodbinom, te su došli do zajedničkog zaključka: ubijeni su bili divni ljudi, mirni i uzorni građani, oličenja čestitosti i poštenja. A ubojica, on je isto bio divan čovjek, miran i uzoran građanin, itd. Rezultat je to plitkih i vazda istih istraživanja, čiji je zapravo cilj da se ne istraži ništa. Jer kad bi se u ovoj stvari ozbiljno istraživalo, onako kako je to u davna vremena radila Maja Miles, moglo bi se doći do opasnih i uznemirujućih otkrića o tome zašto divni ljudi i uzorni građani iz mitraljeza pucaju i ubijaju druge divne i uzorne građane. Da, da, kasnije će se doznati da je ubojica malo znao i priprijetiti, te da mu je policija oduzimala nekakvo oružje, ali u nas to ne odudara od opisa divnih, mirnih, uzornih.
Ovo je, naime, drugi put u posljednja četiri mjeseca da se po Hrvatskoj mitraljira po živome ljudskom mesu. Prvi put, učinio je to smušeni sin jednog branitelja, koji je u kućnoj oružarnici i barutani imao čitav arsenal naoružanja. I on se bio našao u stanju krajnje nedruštvenosti, ali iz razloga koji su se više ticali njegova duševnog stanja, projiciranog na politička zbivanja u zemlji i svijetu, no obojici su zajednički strojnica kojom su ubijali druge i pištolj kojim su ubijali sebe.
U međuvremenu, dok smo još kod strojnica, u Perušiću su za Novu godinu dvojica mladića rafalala po nebu i uznemiravala ptice, anđele i Gospoda Boga. Pošto nikome naročito važnom nisu sinovi, unuci ni rođaci, policija ih je privela, a novine su zabilježile događaj.
Prije nekoliko dana, pak, u Pakracu je umirovljenik bacio bombu na hepovce, koji su mu došli isključiti struju. Zanimljivo je, međutim, da su mu odmah objavili ime: Milorad. I još nešto je zanimljivo, nije divan čovjek, miran i uzoran građanin, oličenje čestitosti i poštenja, nego je, vele susjedi, “malo teže naravi”. To, opet, može značiti samo jedno: čovjek je Srbin. Što je onda i potvrđeno kad su se neke manjinske organizacije krenule ispričavati zbog njegova postupka. Ali premda je Srbin, i Milorad, za razliku od perušićkih slavljenika, spada među one koji su reagirali u stanju krajnje nedruštvenosti.
Idemo dalje: u Zlataru, u ubavom i ljupkom Hrvatskom zagorju, nepoznat netko donio je jesen u sjevernu sobu. Ne, nije donio jesen u sjevernu sobu, to su Krležini stihovi, koji su mi pohrlili u misli, pa ih nisam bio u stanju zaustaviti; ovdje je nepoznat netko ispalio zolju u kuću u kojoj se nalazi teretana. A zolja je, za neupućene, jednokratni, lakoprijenosni protutenkovski raketni bacač, koji se proizvodio u SFRJ, a danas se proizvodi u Srbiji i Makedoniji. Zolja je, da pojasnimo onima koji nisu služili vojni rok ili nisu ratovali 1991, nešto poput onih jednokratnih fotoaparata za igrariju po plaži, s tim da služi za ubijanje, a ne za fotografiranje. I dok za pištolj kojim ćeš se ubiti možeš dobiti dozvolu, zoljama i drugim vrstama raketnih bacača, ručnim bombama i mitraljezima raznih vrsta, uključujući i popularni kalašnjikov, AK-47, mogu raspolagati samo pojedine državne institucije, za koje su nadležna Ministarstvo unutarnjih poslova ili, u širem smislu, Ministarstvo obrane. Mimo države ovakvo oružje posjeduju samo profesionalni kriminalci, koji ga zatim prodaju ljudima koji se zateknu u stanju krajnje nedruštvenosti, pa više ne vjeruju u zajednicu i u njene moralne zasade i ograničenja, ni u državu i njezinu prvu i osnovnu funkciju držanja zajednice na okupu.
Nabrojali smo samo nekoliko slučajeva koji su nam na um pali, jer su se dogodili u posljednjih nekoliko dana, te smo ih pridodali još jedan, jer je vrlo upečatljiv, od prije tri četiri mjeseca. Nismo istraživali po dokumentacijama, nismo se čak ni Googleom poslužili, nego smo sve ovo iz rukava istresli. Ima se, može se!
Za svaki od ovih slučajeva nadležni su policija i Ministarstvo unutarnjih poslova. Oni su nadležni i odgovorni za sve, osim za subjektivna raspoloženja, koja ljude dovode u stanje krajnje nedruštvenosti, ili, u nešto bezazlenijim slučajevima, u stanje takvog veselja da pucaju iz mitraljeza za državnih ili vjerskih praznika i blagdana. Na policiji je, međutim, da ih onemogući da se u takvom stanju dokopaju oružja. Ako ih policija u tome ne onemogućava, ljudi masovno počinju sumnjati u zajednicu i u sposobnost države da zajednicu održi na okupu. Kulturna i društvena zajednica, republika dakle, kao i sama država, prije svega ovise o vjeri običnih građana u zajednicu, republiku, državu. Bez takve vjere nema tog političkog sustava niti te diktature, nema na svijetu tog oružja s kojim je moguće zajednicu, republiku, državu održati na okupu.
Eto, zato bi u nekoj drugoj zemlji nakon što se u javnosti pojave tri mitraljeza, jedna bomba i jedan protutenkovski bacač raketa, srećom jednokratni, ministar unutarnjih poslova podnio neopozivu ostavku. To bi bio način kojim bi kao savjestan i odgovoran državni službenik saopćio republici, zajednici i svakom građaninu koji vjeruje u zajednicu, ili ima neke sumnje u nju, da država čvrsto stoji iza njih. Kada nogometni tim gubi utakmice, trener biva smijenjen ili daje ostavku ne zato što shvaća da je nesposobna budala, nego zato da igrači ne izgube vjeru u tim. Samo trener koji doista jest nesposobna budala neće dati ostavku. I samo klub koji vode nesposobne budale neće smijeniti trenera. Tako je to u nogometu.
Otpočetka epidemije Davor Božinović funkcionira kao izvršni diktator Republike Hrvatske. Recimo, meni se čini da zbog njega i zbog dvoje vjerskih fanatika ne mogu na kavu i u restoran. I još mi se čini da institucija koju je formirao unutar Ministarstva unutarnjih poslova, i sebe stavio na njezino čelo, dakle Glavni stožer Civilne zaštite, bezrazložno i besciljno zlostavlja hrvatske ugostitelje. Jesam li u pravu? Možda nisam, a možda i jesam. Znanost će na to dati odgovor, što reče Vili Beroš. Ali možda je i moj dojam posljedica gubitka vjere u zajednicu. Ili straha od države koja omogućava ljudima, onima malo teže naravi, kao i onima koji su divni ljudi, mirni i uzorni građani, da dođu do strojnice, bombe i raketnog bacača, a da izvršni diktator za to vrijeme progoni kafedžije i konobare i olajava europske zastupnike, novinare, oporbene političare.
jergovic
