Svoj posljednji nastup Mirko Kovač imao je jednoga hladnog prosinačkog podneva, na sajmu knjiga u Puli. Upravo sam se bio vratio iz Sarajeva, gdje sam pokopao majku. Kovač je govorio svjestan vlastitog kraja, i to je zaboljelo njegove bližnje. Ali pravo je pisca da svaki put govori kao da mu je zadnji. Veliko je, međutim, to kada je pisac toliko sabran da ovo pravo koristi upravo onda kada mu i jest zadnji put. Poslije smo sjedili u hladnom ribljem restoranu, pomalo jeli, i obostrano izbjegavali ceremonijale rastajanja. Pitao sam ga šta čita, i on se ozario. Do kraja ručka smo, puni vedrine, prepričavali epizode iz knjige “Ja sam Zlatan Ibrahimović”, objavljene kod nas nekoliko mjeseci ranije. Rastajali smo se s još po jednim doživljajem iz Zlatanova puberteta i mladosti, kao dvojica zaljubljenih budala. Nikad se više nismo sreli. Osam mjeseci kasnije, Kovača više nije bilo.

Devet godina kasnije Zlatan Ibrahimović nogometaš je Milana i povratnik u švedsku reprezentaciju. U međuvremenu, nakon objavljivanja biografije – u koju su se uzdali raznorazni naši sinovi domovine, sve se nadajući da će u njoj pronaći nekoga svog – Zlatan je igrao po Europi i svijetu, umirovio svoje nogometno umijeće pa ga krenuo prodavati po amerikama kao cirkusantstvo, a kad mu je i to dosadilo, vratio se ozbiljnoj igri, u ekipi Milana. I tamo igra upravo onako kako je u Hrvatskome dragovoljcu nekoć igrao Blaž Slišković. Samo što je Slišković to radio na lokalnoj, balkanskoj razini, a sada se manira posljednjeg nogometaša na svijetu, iz naših snova i s naših slabo obraslih ledina, preselila na najznačajniju pozornicu uopće, u milansku La Scalu, na milanski San Siro.

U tih devet godina Zlatan se zamjerio svima koji su pomislili da bi im mogao pripadati. Bosancima je, davno, čuvši da se pozivaju na njegov genij, poručio da je on Šveđanin. Hrvatima se oduvijek nastojao prikazati kao Bosanac. A Šveđanima nije propuštao pokazati da je Balkanac. Pritom, ništa svoje nikad nije prikazivao kao njihovo ni kao zajedničko, niti se ikad priključivao ijednoj od priznatih zajednica. Samo u posljednja tri mjeseca, Zlatan se zamjerio katolicima, pokazujući im srednji prst za Božić, Afroamerikancima, ironično otpisujući politički aktivizam LeBrona Jamesa, Hrvatima, pojavljujući se na pozornici festivala u San Remu praćen hitom “Jutro je”, iste one Nade Topčagić, koja je – nastupom uživo – u studenom 1991. predstavljala soundtrack osvajanja Vukovara, a onda i LBGT osobama, jer je s iste te pozornice u San Remu rekao nešto o nekome, što je njih povrijedilo…

Dijete rastavljenih roditelja, emigranata, gastarbajtera sa samog dna, nećak dobre tetke Hanife, koju je on, čini mi se, zvao Hanni, kradljivac bicikala, delinkvent, jedan od tisuća, stotina tisuća, a već i milijuna dječaka rođenih po Europi, čiji su roditelji došli s Balkana, kao bosanski Hrvati, bosanski muslimani, Srbi, Albanci, Sandžaklije, Slavonci, ljudi iz Dalmatinske zagore, Hercegovci svih vjera i nacija, Makedonci, i djeca im više nisu ono što su bili oni, niti su ono što bi po mjestu rođenja i jeziku trebali biti. Bio je predodređen da bude nitko i ništa: socijalni slučaj, fizički radnik, daljinski borac za nacionalnu stvar u domovini svojih roditelja, ili u najgorem slučaju kriminalac i cjeloživotni potukač po europskim zatvorima. Da nije genije, Zlatan Ibrahimović vjerojatno bi bio probisvijet i vagabund. Ovako, on je živa ikona svijeta iz kojeg je potekao, cijele jedne generacije Balkanaca u drugom koljenu. Premda ne pripada nikome, on je junak sviju njih.

Kada Zlatan Ibrahimović na San Remo, makar i preko digitalnog zapisa, uvodi Nadu Topčagić, on ne provodi egzotizaciju Balkana. Ne čini ono što je Bregović već odavno učinio. On uživa u tom pokušaju prezira, koji ga na sve strane prati. Sačuvao je manire kradljivca bicikla. Od svoje povrijeđenosti stvorio je nešto veliko. A njegov nastup, to je uvijek čisti camp. Zlatan je superjunak jednoga deklasiranog balkanskog svijeta. Dok ga gledamo kako igra, i kako se onda zabavlja u San Remu, možemo vidjeti nekoga budućeg Zlatana, iz Sirije, Bangladeša, Afganistana, koji će svojim umijećem i svojom nepokornošću na isti način ismijati vrli bijeli svijet. Koji će opet umišljati da je tom dječaku pružio sve, a on mu sad ovako uzvraća.

Vjerojatno on voli pjesmu “Jutro je”. Vole je, pretpostavljam, gastarbajteri svih naših denominacija, kao što je voli ovdašnji cajkaški svijet, od Triglava do Gevgelije, uključujući i skupinicu intelektualaca koje u derivatima turbofolka nalaze nešto dublje, nešto postmoderno. Ali koga briga za njih i za sve drugo: Nada Topčagić omiljena je pjevačica tetke Hanife. Sama Nada, ustvari Senada, opskurno je čeljade, ali ne od jučer, niti od Vukovara 1991. Pojavila se još 1975, kada je kao dvadesetdvogodišnja kafanska pjevaljka, rodom iz Modriče, snimila svoj prvi hit, pjesmu u sevdah maniri, na tekst i muziku Obrena Pjevovića, “Na Drini ćuprija”. Taman se pisac upokojio, pa Senada da ga isprati. I kako onda, tako i danas, kao nakaza u krvavom balkanskom freak-show spektaklu, Nada Topčagić radi svoj posao, u koji se Vukovar 1991. savršeno uklapa. Ali to je naša i njezina stvar, s kojom Zlatan Ibrahimović nema ama baš ništa. Kao ni tetka Hanifa. Za razliku od balkanske Nadine publike, opet od Triglava pa do Gevgelije, koja u životno djelo ove plavuše dužna je ubrojiti i ponešto mimo pjesama, njezine europske, gastarbajterske publike doista se samo pjesme tiču. Ispostavljati Zlatanu i tetki Hanifi račune za Senadino pjevanje nad Vukovarom neozbiljno je i od duga vremena. Pogotovu što Zlatan nama svima ništa ne duguje. Ali jesu on i Nada Topčagić iz iste povijesti i iz iste nenapisane novele: on kao lice njezina vrhunca, ona kao zrcalo dna.

U Beogradu su mu, na Marakani, nekoliko dana ranije psovali majku, vikali mu da je balija i da je Turčin, ali ne bi se baš reklo da je djelovao pogođeno. Sve uvrede Zlatan razumije, osjeća i odakle potječu, ali ne samo što ga se uvrede ne tiču i što ne mogu dobaciti do njega, nego ga, pretpostavljam, podsjećaju što bi i gdje bi bio da nije ono što jest. Sve ono što taj strašni njegov narod s tribina o njemu može reći, kao i ono što će nakon San Rema o njemu reći Hrvati, transseksualci, homoseksualci te Romelu Lukaku i LeBron James daleki je odjek sudbine koju je izbjegao. Bilo mu je suđeno da bude kradljivac bicikala, disfunkcionalni izdanak disfunkcionalne balkanske obitelji, kojeg bi samo tetka Hanifa posjećivala u zatvoru. Svaki put kad nekog isprovocira, on biva svjestan što je postao. Princ nogometne igre i kralj političke nekorektnosti, te jedini među nama – tko god bili mi – kojemu ne mogu ništa – tko god bili oni. Ovo posljednje duši Balkanca, čak i kada ne priznaje da je Balkanac, nego se pravi da je Balkan upravo istočno od njega, zapravo najviše prija. Ovome se najviše divi. Oni Zlatanu ne mogu ništa, pa da mu do sutra viču da je balija i Turčin, da je homofob, rasist i prljavi Balkanac.

Zlatan Ibrahimović izveo je neke od najnevjerojatnijih poteza nogometne igre koje su ove oči vidjele. To nije mogao nitko osim njega. I nitko nije izgledao tako na nogometnom terenu. Velik kao Veli Jože i Rübezahl, skladan kao Nurejev, brz kao Usain Bolt, nikada on nije mogao biti najbolji nogometaš na svijetu, premda je bio od svakoga veći. Kao ni Blaž Slišković, u jednom drugom formatu. Ali ne pripadaju oni istim mjerilima igre kao Messi i Modrić. Nije to nogomet s istim razlogom i ciljem.

Uskoro će Zlatanu i četrdeseta. Naravno da nitko nikad nije u tim godinama tako igrao. I nijedna Hrvatica, nijedan Bošnjak nisu u tuđini rodili sina kojeg će na takav način upamtiti svijet. A Šveđani su, taj racionalan svijet, sretni što im se vraća u reprezentaciju. Četrdesetogodišnji Balkanac, kralj političke nekorektnosti, pa je li to baš racionalno? Jedino njemu pristaje da o sebi govori u trećem licu jednine. Nakon što je u listopadu prebolio virus, objavio je na fejsbuku: “Virus me je izazvao i pobijedio sam. Ali ti nisi Zlatan, ne izazivaj virus!” A u San Remu održao je govor za kakav bi dušu prodali svi motivacijski govornici i pijarovci: “Neuspjeh nije suprotan uspjehu, on je dio uspjeha. Ne raditi ništa je najveći neuspjeh od svih. Ako Zlatan može pogriješiti, onda možete i vi. Najvažnije je svakog dana raditi razliku. Trud, posvećenost i koncentracija su ključni.” I poanta: “Ja sam na ovom festivalu kako bih vam rekao da i vi na neki svoj način možete biti Zlatan.”

I tako je sebe podijelio svijetu. Petar Pan.

jergović