To je najbudalastija i najtoksičnija rečenica u hrvatskom jeziku. Najbudalastija je zato što se radi o pitanju koje će postaviti samo onaj tko pouzdano zna da upitani odlično zna tko je on. Da nije tako, pitanje bi ponižavalo onoga koji pita. Ali zašto bismo nekoga tko pouzdano zna tko smo mi upitali nešto što je tako očigledno i evidentno? Zato što pitanje “Znaš li ti tko sam ja?” ustvari ne pita “Znaš li ti tko sam ja?”, nego pita znaš li ti što sve ulazi u obuhvat mojeg ja. A to bi već bilo filozofsko pitanje. Budalasto, ali filozofsko. Na primjer, kada Marko Perković Thompson zapita svoju susjedu, postariju Splićanku, umirovljenicu “Znaš li ti tko sam ja?”, on u tom času ne misli na sebe građanina, muža i branitelja, oca svoje djece i najcjenjenijeg umjetnika žive Crkve u Hrvata, nego misli na Hrvatsku policiju, pravnu državu i pravosuđe, sve splitske sudove, zemljišnoknjižni odjel i gruntovnicu. I tako jedna budalasta rečenica, ama najbudalastija od svih rečenica hrvatskog jezika, najednom biva vrlo ozbiljna. Najednom zapitani i nezapitani shvaća kako na Thompsonovo pitanje “Znaš li ti tko sam ja?” odgovor je: Pa, ustvari ne znam, ne mogu ni naslutiti. Najednom se čovjeku učini da je Thompson gotovo sve što ga okružuje. Thompson je sve što nisam ja. Ili skoro sve. Ali, na primjer, moji stan i auto, koliko god da su upisani u knjige, nisu ja, nego su, vjerojatno, on.
No, lako ćemo za Thompsona. On je uočljiv. I na svoju je žalost pretjerano čuven. Protiv Thompsona nadići će se pola Hrvatske, jer se za njega zna i o njemu se ima mišljenje u Bruxellesu i po zagrebačkim veleposlanstvima. Tako da nije velika hrabrost izbeljiti se Thompsonu, hejtati ga po društvenim mrežama, pisati o njemu u novinama. Možda Thompson to ne shvaća, ali jedina njegova nevolja, jedino što narušava njegovu neporecivu i stamenu veličinu, upravo je to što previše njih zna tko je on. Ili će previše njih, od američke ambasade u Buzinu sve do briselskih parlamenata i vlada, lako zaključiti da je Thompson i Hrvatska policija, i hrvatsko pravosuđe, i hrvatska državna vlast. Zgodno bi to bilo da građanin Perković osim svog ega i svoje neosporne duhovne, moralne i umjetničke veličine u zajednici u kojoj živi nema i neke svoje sitne svojinske interese. Do toga kad dođemo, najednom nastaju problemi. Jer da Marko Perković Thompson nije tako čuven, mnogo lakše bi on razvlastio i operušio svoje susjede na Žnjanu, i mnogo bi se lakše obračunao s neposlušnom novinarkom. Da nije tako čuven, Thompson bi toj novinarki odrapio neku zastrašujuću sudsku presudu, i ne bi joj nikad više na um palo da se raspituje što je čije i tko je tko. I još jedna je nevolja s viškom njegove čuvenosti: njegovi susjedi zapravo su njegova publika. Useljeni u te sumnjive zgrade u bolno elitnom dijelu Splita, tamo gdje svaki kamenčić i svaka travka pamte blagoslove Ivana Pavla Drugog, i gdje ništa nije sazidano, proknjiženo i legalizirano kao u normalnim dijelovima Hrvatske, ti ljudi, zajedno s gospođom penzionerkom, pripadaju onom društvenom sloju koji će vam s punim pravom i uvjerenjem postaviti pitanje: Znaš li ti tko sam ja? A teško da ćeš u ovoj zemlji uzrasti do toga “Znaš li ti tko sam ja?” ako ne štuješ, ne slušaš i ne voliš Marka Perkovića Thompsona. I sad se najednom događa to da Marko Perković Thompson ima imovinsko-pravne probleme sa svojom vjerojatnom publikom, s obožavateljima svoga glazbeno-pjesničkog stvaralaštva. Njima kad kaže “Znaš li ti tko sam ja?”, oni mu mogu reći isto “Znaš li ti tko sam ja?” I premda njegovo ja obuhvaća Hrvatsku policiju, hrvatsko pravosuđe i vlast, na kraju su oni u prednosti. Zato što su anonimni.
To je najtoksičnija rečenica u hrvatskom jeziku. Ekološko zagađenje koje će ona izazvati nadmašuje sve pogibelji globalnog zatopljenja, trovanja zemljine atmosfere, zamućivanja vode za piće… Kad god jedan Hrvat drugome Hrvatu postavi pitanje “Znaš li ti tko sam ja?”, njihova domovina još malo propadne, zaostane, istrune. I obojici život postane teži, tegobniji, tjeskobniji. U toj malenoj zemlji, iz koje pobjegoše svi oni čije ja ne izlazi izvan granica njihove kože, ništa ne možeš učiniti ako nisi nekakvo – ja. I ako tvoje ja ne prožima institucije sistema, ako nisi policija, sud, katastar. Problem s tim ja je, međutim, taj što zbog njega čovjek čini sebi štetu. Grdna je nevolja prevelik ego, koji obuhvaća pola države, zajedno s ukupnim mehanizmima njezina funkcioniranja. Svakodnevno moraš zadovoljavati to svoje ja, tjerati policiju da radi po tvom, iznuđivati sudske postupke i presude, angažirati novinare i novinske urednike, moraš goniti državu da funkcionira u skladu s previranjima tvoje duše. I onda od države, od tog dijela svoga ja, zahtijevaš sve apsurdnije stvari, od kojih, razumno gledano, ne možeš imati nekakve koristi. Ali što da radiš kad to ište tvoj ego. Recimo, od tog svog ega, putem nekakvog splitskog suca ili sutkinje, zatražiš da krov na zgradi pokraj koje živiš proglasi lično tvojim vlasništvom. Ili da lično tvojim proglasi lift, otirače pred vratima drugih stanara, portafon… Suci marljivo djeluju u službi tvoga ega, premda ti na taj način zapravo čine štetu. Jer te to tvoje svemoćno ja čini sve tjeskobnijim. Hrvatska je zemlja tjeskobne elite. Pogledajte ta zgrčena lica ljudi koji vas nadvisuju, pokušajte zamisliti kolika je njihova muka, pa onda tu muku usporedite s mukom banijske sirotinje, kojoj je zemljotres odnio sve, ili skoro sve. Kome je teže, tim ljudima koji zvjeraju naokolo, traže koga će upitati “Znaš li ti tko sam ja?”, i pritom mu otkinuti trećinu kuhinje i dvije trećine balkona, ili onima kojima će ove zime za sreću biti dovoljan samo krov nad glavom? Hrvatska je zemlja vedre sirotinje. Pogledaju kako je onima na Žnjanu, i bude im u duši lakše.
jergovic
