Pritvorenici u grčkim zatvorima nisu ponijeli u Atenu ni medikamente, a kamoli knjige. Ministarstvo kulture i medija nije učinilo ništa za ovu mladež.
Glavni je cilj programa uputiti svakog roditelja/skrbnika na redovitim sistematskim pregledima djece u važnost čitanja naglas za razvoj djetetovih čitalačkih navika, što značajno utječe na sveukupni djetetov razvoj. Tijekom četiriju pedijatrijskih pregleda, od šestog mjeseca života do polaska u školu, pedijatri djeci čitaju slikovnice prilagođene dobi djece te na kraju pregleda poklanjaju slikovnice da bi roditelji/skrbnici nastavili čitati u obiteljskom okruženju. Čitalačka pismenost jedna je od bitnih životnih vještina koja utječe na naše zdravlje, stoga je namjera da poticanje čitanja djeci od najranije dobi postane sastavni dio preventivnih i javnozdravstvenih mjera u promidžbi zdravlja djece.
(“Rođeni za čitanje”, Ministarstvo kulture i medija)
Dvije su česte uzrečice o prijateljstvu. Prva: pas je najvjerniji čovjekov prijatelj, i druga : knjiga je najbolji čovjekov prijatelj.
Razlika je vidljiva u iskazivanju prijateljstva. Pas je živo biće, slijedi svoga prijatelja, iskazuje svoju ljubav umiljavanjem, lizanjem, lajanjem i, kod nekih pasmina, spremnošću da obrane prijatelja (gospodara) i da čak i svoj život dadu u toj borbi.
Knjiga kao čovjekov prijatelj mrtav je predmet. Moguće prijateljstvo nastupi kad je netko, čitalac ili ujedno i vlasnik, rastvori, kad riječ i rečenice postanu žive u tišini ili glasovno.
Stotinjak zatvorenih dječaka dovoljan je broj da se specijalno za njih tiska literatura, jer je to ionako plafon koji postigne na tržištu većina naših nakladnikaPrijateljstvo knjiga i djece traje od davnina, prihvatimo li činjenicu da su se nezapisane umjetničke poruke prenosile usmenim putem. Posebice kod nas. Poslije Drugog svjetskog rata nije se iz hira radilo na opismenjavanju naroda i tiskale posebne početnice za odrasle. Pa u tom smislu mogu biti svjedok, jer sam dobro poznavao tri nepismene osobe. Ne znam je li im u najranijoj mladosti nedostajao užitak slušanja, samo pretpostavljam, zbog nepismenosti njihovih roditelja ili im je u razvoju osobe pomogla roditeljska glasovna interpretacija brojalica, bajki i priča koje su oni, pak, baštinili od svojih roditelja. Nadam se da u svijetu ne postoji više niti jedna sobica u kojoj bi prebivalo zapušteno dijete poput Kaspara Hausera koje nikada nije čulo kako bajku ili priču, samo njemu govori ljudsko biće. Svako malo, moju nadu pokopaju novinski članci o roditeljskom zapuštanju i agresivnom ponašanju, fizičkim ozljedama vlastite djece. I sve dok socijalne službe ne zaštite svako dijete, dok se ne uoči da svaka zajednica roditelja za dijete ne predstavlja obitelj, bit će djece zakinute u odrastanju, kojima kasno čitanje Družbe Pere Kvržice neće nimalo pomoći, iako je Lovrak tipološki dobro opremio svoj roman. Lovrakova Družba im može biti dosadna i smiješna.
Danas vrijede druga moralna pravila. Počelo je s „kilo mozga“, a izrodilo se u svašta.
Može li nagli rez Ministarstva i pridruženih djelatnosti akcijom Rođeni za čitanje išta promijeniti. Mogu li vrline i vrijednosti kojima obiluju umjetnički tekstovi namijenjeni najmlađima, kad progledaju vlastitim očima i vide stvarni život u kojem se vrline kažnjavaju, a literarne mane nagrađuju i veličaju, da, da izaberu vlastiti svijet, u kojemu će biti izgubljeni i označeni kao relikt preživjelog sistema.
Ono što me se dojmi dok čitam vijesti, a najmlađi ih također slušaju, jest oblik nasilja, najčešće kod mladih osoba, nazvanog cipelarenje.
Ova j oblik premlaćivanja već u nakani povezan je s trajnim posljedicama po zdravlje, a često i sa smrtnim ishodom. Tko želi biti sudionik takvog zločina? Vinkovci, Osijek, Slavonski Brod i Platak su još uvijek slučajevi bez sudskog pravorijeka. Može li politika i trenutni nositelji vlasti promatrati to s distance, ili promijeniti zakonske članke po kojima se sudi za ovakav zločin. Imam dojam da bi rado promijenili, ne svoje, već tuđe zakonodavstvo.
Umjesto zakonskih promjena, naša država pokušava nešto promijeniti, izbjegavajući represiju, na kulturnom planu. Ima smisla, dajmo roditeljima obvezu čitanja, a djetetu pravo slušanja u najranijem razdoblju. Priredimo im literaturu, ovdje sam malo skeptičan, jer je u pitanju i svjetonazor. Sjetimo se primjera Ježeve kućice i domovine koja nema nikakvih vidljivih granica. Zatim pohrvaćene verzije Zmajeve pjesme Patak i žabe, koja se danas može naći samo na portalima. Zaboravljena. Sliči ogledalcu za zle maćehe. Odgovorni, pitajte ogledalce čiji je grijeh za takav odnos prema vlastitom narodu. Ne bojite li se da će nevino dijete jednom uzviknuti čuvenu rečenicu, opet citat iz književnog djela: „Car je gol“?
Patak i žabe
Ako ste dokoni,
Pročitajte ovo:
Stari patak pokraj bare
Držao je slovo.
Slušale ga žabe
Velike i male,
Slatke su mu riječi
Jedva dočekale.
Govorio patak
O vrlini mira,
I da nitko nikog
Ne treba da dira.
Svatko ima pravo
Da slobodno živi,
Niko ne smije tlačit one
Koji mu nisu krivi.
Sloga, mir i ljubav
Blagoslov je pravi,
Zato neka nitko
Nikoga ne gnjavi.
Slušale su žabe
Ovo krasno slovo …
Kad patak ušuti,
Desilo se ovo:
Jedan žabac mali
Pobliže je stao –
A patak ga zgrabi,
Pa ga progutao.
Iz ovog se nešto
I naučit dade:
Hulje lijepo zbore,
Al’ nitkovski rade.
(Jovan Jovanović – Zmaj)
Da bi se provela matrica Primajući ljubav prema čitanju putem iskazivanja ljubavi, Talijansko udruženje bibliotekara, Prosvjetno društvo pedijatara i Centar za dječje zdravlje, te direktorica Centralne dječje biblioteke u Rimu pokreću 1999. godine akciju Rođeni za čitanje. Namjera im je bila podržati i potaknuti praksu da roditelji naglas čitaju svojoj djeci ranog uzrasta kao pravo svakog djeteta, a završila je, ako se to uopće može završiti, za deset godina. Iako se o tomu u Hrvatskoj govorilo sredinom devedesetih, organizirani program započeo je ove godine s namjerom da traje sedam godina.
Prema dostupnim podacima, da je program startao devedesetih, naša, tada rođena djeca bila bi obuhvaćena i roditelji bi im čitali iz priređenih slikovnica. Oni najstariji imali bi svoju biblioteku od deset knjiga, koja bi se u đačkom razdoblju, pretpostavljam, povećavala. Kako djeca, uhićeni B.B.B. u grčkim zatvorima, imaju više od osamnaest godina, oštećena su na više načina. Nisu slušali kako njihovi roditelji čitaju, trudeći se da to bude što dojmljivije, svojoj djeci. A djeca nisu imala nikakav poticaj da formiraju vlastitu biblioteku, niti naviku kupovanja knjiga.
Djeca, pritvorenici u grčkim zatvorima, nisu ponijela u Atenu niti sebi potrebne medikamente, a kamoli knjige. Međutim, skrb o djeci pokazalo je nekoliko ministarstava posjetivši Grčku u nadi da će polučiti oslobađanje. Ministarstvo kulture i medija nije učinilo ništa za ovu mladež. Stotinjak zatvorenih dječaka dovoljan je broj da se specijalno za njih tiska literatura, jer je to ionako plafon koji postigne na tržištu većina naših nakladnika.
I na kraju bih dodao malo ozbiljnosti kad su u pitanju knjige i čitanje. Odnosi li se i na nas ovaj ulomak?
Priznajmo. Bili smo zahvaćeni ratom i koječim drugim.
