U povodu 9. studenoga, godišnjice Kristalne noći, u Zagrebu je prikazan film ‘Zaboravljeni’ u kojem je putem izjava stručnjaka i preživjelih data sinteza Holokausta, odnosno genocida nad Židovima na svim tada okupiranim područjima Jugoslavije od 1941. do 1945. Autorica filma koji će zasigurno još biti prikazivan u Hrvatskoj je Nitza Gonen, a značajne zasluge za njega ima i Miriam Steiner-Aviezer, koja se godinama u Yad Vashemu, Muzeju sjećanja na žrtve Holokausta, bavila dokumentiranjem građe o Holokaustu na području Jugoslavije i traženjem pravednika među narodima. I njezina osobna priča vrlo je zanimljiva: kao djevojčica rođena u Karlovcu, s roditeljima je preživjela Holokaust i pridružila se partizanskom pokretu. Nakon Drugog svjetskog rata diplomirala je komparativnu književnost na Sveučilištu u Ljubljani. Objavljivala je kratke priče u Jugoslaviji, SAD-u i Izraelu, a 1964. napisala knjigu ‘Vojnik sa zlatnim dugmetima’ koja se koristi u edukaciji mladih o Holokaustu. Nakon što je 1971. trajno emigrirala u Izrael, od 1983. radila je u Yad Vashemu u Jeruzalemu i dugogodišnja je članica odbora za proglašenje pravednika među narodima. U 2008. objavila je knjigu ‘Hrvatski pravednici’.
Bolno nam je doći u Hrvatsku
Kako je došlo do filma ‘Zaboravljeni’ i je li postojao neki izričit povod za njega?
Na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust na izraelskoj televiziji prikazuju se filmovi o sudbini i stradanju Židova Poljske, Njemačke, Francuske, Mađarske…, ali nikad o Židovima Jugoslavije, iako su oni stradali u velikom broju. Zbog toga je Udruženje Jevreja iz bivše Jugoslavije u Izraelu na moju inicijativu odlučilo pokrenuti vrlo ambiciozan projekt – snimanje dokumentarca o Holokaustu u tadašnjoj Jugoslaviji. Na prijedlog Yad Vashema angažirali smo poznatu režiserku dokumentarnih filmova Nitzu Gonen, s kojom smo odmah našli zajednički jezik. Kao osnovu za podatke uzeli smo knjigu Menahema Šelaha ‘Holokaust u Jugoslaviji’, ali i drugu literaturu. U želji da stavimo Jugoslaviju na zemljopisnu kartu Holokausta u Evropi, obradila sam okvirnu koncepciju s namjerom da prikažem Jugoslaviju kao zemlju koja je 1941. napadnuta i okupirana od četiri zemlje – Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske – uz svestranu saradnju lokalnih kvislinga i kolaboracionista: ustaša, četnika, ljotićevaca, nedićevaca, Bele garde, balista, folksdojčera, muslimanskih nacista koje je regrutirao jeruzalemski muftija Amin Husein…
Svaki osmi Židov bio je partizan, a Jugoslavija je omogućila preživjelim Židovima da se dosele u Izrael. Smatram da smo svi mi koji smo odrasli u Titovoj Jugoslaviji u mnogo čemu bili privilegirani
Nastojali smo prikazati Jugoslaviju kao zemlju u kojoj su u periodu od 1938. do 1941. židovske zajednice prihvatile i dale im utočište, ali i omogućile da 55.000 židovskih emigranata iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke ode u Palestinu i druge zemlje, ali da ukažemo na to da je u različitim njenim dijelovima ‘konačno rješenje židovskog pitanja’ vršeno i u velikoj mjeri dovršeno još prije konferencije u Wannseeu održane u siječnju 1942., na kojoj su nacisti dogovorili istrebljenje Židova po Evropi. Tako je na području Jugoslavije, uglavnom u ustaškim logorima, stradalo 64.000 od ukupno 78.000 Židova.
S druge strane, nastojali smo prikazati Jugoslaviju kao zemlju u kojoj je formiran jak Narodnooslobodilački pokret, koji je pod vodstvom Josipa Broza pretvoren u vojsku koja se borila protiv okupatora i njihovih pomagača i oslobodila zemlju u kojoj je svaki osmi Židov bio partizan i zemlju koja je omogućila preživjelim Židovima da se dosele u Izrael. Ovu moju koncepciju Nitza Gonen nije prihvatila, smatrajući da to zvuči kao ‘čas historije’, a da treba stvoriti human touch priču, imajući pred očima izraelsku publiku koja se nagledala filmova o Holokaustu i kojoj treba donijeti priču koja će ih emotivno dirnuti. Tako je nastala nova koncepcija prema kojoj mlada protagonistkinja, Stela, želi saznati više o ratnim događajima i stradanjima na licu mjesta, a istovremeno pokušava da otkrije sudbinu svojeg pradjeda. Uz financijsku pomoć članova Udruženja i prijatelja u inozemstvu, započeli smo sa snimanjem. Angažirali smo lokalne povjesničare, a iz Izraela smo doveli preživjele iz raznih dijelova tadašnje Jugoslavije i film je snimljen u dva razdoblja.
Gdje je do sada prikazan i kakvi su planovi za njegovo daljnje prikazivanje?
Do sada je prikazan na Dan sjećanja na izraelskoj TV, što nam je i bio cilj, u kinoteci u Tel Avivu, u Zagrebu u nekadašnjem Muzeju revolucije, kao i u raznim mjestima u SAD-u i Izraelu. S obzirom na to da mlade generacije, ali i brojni stariji nisu upoznati s tim dijelom povijesti, bilo bi jako korisno taj film prikazati na HTV-u, ali još im se nismo obratili. Znam da će ga Židovska općina u Zagrebu ponovno prikazati u povodu 27. siječnja, Dana sjećanja na žrtve Holokausta, kao i da će biti prikazivan po raznim ustanovama.
Genocid koji su vršili ustaše ne može se uspoređivati s onim što su činili kolaboracionisti u drugim dijelovima Jugoslavije
U knjizi ‘Hrvatski pravednici’ pišete o sudbinama pravednika, običnih ljudi koji su nesebično spašavali živote Židova u doba terora NDH. Prije dvije godine bili ste u Zagrebu u povodu proglašenja posljednjih u nizu pravednika među narodima i tada ste se vrlo kritički izjasnili o tadašnjoj situaciji vezanoj uz povijesni revizionizam i negiranje zločina NDH. Pratite li situaciju u Hrvatskoj i koliko je sadašnje stanje gore od onoga prije dvije godine?
Redovno pratim događaje, ne samo u Hrvatskoj, i sve sam zabrinutija zbog onoga što se događa. Nama, preživjelima iz Holokausta, jako je bolno doći u Hrvatsku. Sve što u njoj imamo jesu teške uspomene, groblja i imovina naših predaka koja nam nikad neće biti vraćena.
Ivo Goldstein i njegov sada pokojni otac Slavko napisali su i izdali brojne knjige o odnosu prema Židovima u NDH u kojima razobličavaju sve oblike revizionizma vezanog uz Holokaust. Protiv revizionizma se bore i drugi povjesničari i novinari, Koordinacija židovskih općina u RH, predstavnici Srba, Savez antifašističkih boraca i antifašista, ali nadležne institucije i većina političkih stranka šute. Kako tu borbu poboljšati i omasoviti?
Jako cijenim pokojnog Slavka s kojim sam surađivala, kao i profesora Ivu Goldsteina. Njihove knjige istraživačima širom svijeta služe kao vjerodostojna dokumentacija. Hrvatski državni arhiv, koji je svojim digitalnim uslugama na nivou eminentnih arhiva u svijetu, dobro služi kao izvor informacija, ali politički orijentirani istraživači ne koriste se tom dokumentacijom. U Yad Vashemu postoji obimna dokumentacija o ustaškim zločinima, brojni dokumentarni filmovi, od 1945. naovamo, kao i preko 300 videoiskaza preživjelih žrtava iz brojnih ustaških logora. U biblioteci je mnogo knjiga na hrvatskom, engleskom i hebrejskom o toj temi i tom razdoblju povijesti. Tu građu posjeduje 400-ak sveučilišnih biblioteka i arhiva, pa je istina o zločinima ustaša i NDH poznata cijelom svijetu. Postoji suradnja između Yad Vashema i drugih institucija u stvaranju zajedničkih projekata u kulturi i umjetnosti, mladi predavači iz hrvatskih gimnazija dolaze svake godine u Yad Vashem na seminare, dok mladi Izraelci sudjeluju u raznim programima u Hrvatskoj. I baš zato su pokušaji negiranja i uljepšavanja NDH neprihvatljivi i, rekla bih, primitivni, pa se čudim da nitko od nadležnih ne vidi kamo vode takvi izgredi pojedinaca.
Zbog vašeg angažmana predsjednik Slovenije Borut Pahor odlikovao vas je 2017. medaljom za zasluge. Kakva je tamo situacija oko očuvanja antifašizma i otpora revizionizmu u usporedbi s Hrvatskom?
Koliko sam upoznata, u Sloveniji upravo sada razrađuju projekt uvođenja učenja o Holokaustu u škole, a moja knjiga ‘Vojnik sa zlatnim dugmetima’ služit će kao ilustracija tih događaja. Mogu reći i da se u Srbiji jako intenzivno radi na obnovi prostora gdje je bio logor Sajmište, pa se o tome mnogo piše.
Koliko su s Holokaustom u Evropi i bivšoj Jugoslaviji upoznati mladi u Izraelu, kao i oni koji su u Izrael došli iz drugih dijelova svijeta?
Priča o Holokaustu u Izraelu je jako prisutna. O tome se priča u svakoj porodici čiji su djedovi iz Evrope, Rusije, Tunisa, Libije, a u školama postoji poseban projekt ‘Korijeni’ u okviru kojeg svaki učenik treba napisati elaborat o porijeklu djeda i bake. Mnogi na taj način otkrivaju da njihovi djedovi i bake imaju vezu s onim što je opisano u historiji. Gimnazijalci odlaze, i to o svom trošku, u Auschwitz na ‘marš smrti’, a preživjeli iz Holokausta imaju u Izraelu poseban status.
Slažete li se s izjavom Slavka Goldsteina izrečenom u filmu da su u NDH, za razliku od drugih dijelova okupirane Jugoslavije gdje su lokalne vlasti asistirale Nijemcima i drugim okupatorima u provođenju Holokausta, genocid vršile same ustaške vlasti, doduše u suradnji s Nijemcima?
Genocid koji su vršili ustaše ne može se uspoređivati s onim što su činili kolaboracionisti u drugim dijelovima tadašnje Jugoslavije. A osim pojava generalnog negiranja ustaških zločina, zabrinjavajuće je i ‘priznavanje’ genocida nad Židovima uz negiranje genocida nad Srbima i Romima. Zbog toga me i čudi indolencija vlasti koja na to ne reagira ili reagira preslabo.
117 pravednika u Hrvatskoj
Koliko ima pravednika među narodima na području bivše Jugoslavije?
Iz aspekta progonjenih i spašenih, pravednici među narodima su jedina svijetla točka u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ukupni broj pravednika u svijetu iznosi 26.973, od toga ih je u Hrvatskoj 117, u Srbiji 139, u BiH 47, Sloveniji 15, Makedoniji deset i u Crnoj Gori jedan. Kao pravednike među narodima uvijek se imenuje pojedince, odnosno obitelji koje su ugrožavale svoje živote spašavajući Židove, ali ne i pokrete, tako da je neizvediva ideja koju je prije nekoliko godina iznio Ivo Goldstein da bi i partizani trebali dobiti to priznanje. Istina je da su mnogi Židovi spas nalazili u partizanima, ali kako sam rekla, pravednici među narodima mogu biti samo pojedinci s konkretnim imenima i prezimenima.
S obzirom na vaše jugoslavensko porijeklo i značajan dio života koji ste proveli u njoj, kakvi su vaši dojmovi o socijalističkoj Jugoslaviji iz aspekta ‘običnih ljudi’ i Židova koji su preživjeli Holokaust?
Smatram da smo svi mi koji smo odrasli u Titovoj Jugoslaviji u mnogo čemu bili privilegirani. Tito je bio jedini lider koji je znao reći ‘ne’ i Hitleru i Staljinu. U Titovoj Jugoslaviji mi smo kao Židovi imali slobodne ruke u provođenju svojih aktivnosti i kao i svi drugi građani imali smo mogućnost, koju smo i iskoristili, dobrog obrazovanja.
Koliko su bivši Jugoslaveni u Izraelu umreženi i organizirani?
Udruženje je osnovano još 1935., a mi koji smo u njemu zapravo smo još jedini Jugoslaveni u Izraelu. Nakon Drugog svjetskog rata preživjelo je svega 15.000 Židova, od kojih se 8.500 doselilo u Izrael. Kasnije, nakon građanskog rata 1990-ih, doselila se i poslijeratna generacija. Zavičajnih udruženja kao što je ovo naše ima u Izraelu jako mnogo i ne bih rekla da je naše posebno uočljivo, iako smo prilično aktivni. Imamo svoju arhivu s vrlo dragocjenom dokumentacijom, pa istraživači iz mnogih zemalja dolaze specijalno zbog korištenja te građe. Izdali smo nekoliko knjiga: djela Hinka Gotliba, dvojezičnu antologiju pisaca, pjesnika, likovnih umjetnika porijeklom iz bivše Jugoslavije, dvojezičnu knjigu ‘Juče, danas’ o doprinosu Jevreja iz bivše Jugoslavije Izraelu, dvomjesečno izdajemo časopis, jednom godišnje imamo tradicionalni piknik, a kako smo jako povezani, često se sastajemo. I, naravno, tu je film ‘Zaboravljeni’ na kojem smo radili pet godina.
Može li loša situacija oko povijesnog revizionizma utjecati na odnose Hrvatske i Izraela?
Većina Izraelaca ne prati događaje vezane uz Drugi svjetski rat u Hrvatskoj; njih interesiraju njene ljepote i doživljavaju Hrvatsku kao naprednu, modernu zemlju koja ide ukorak sa suvremenom tehnologijom. Susreti s mladima predstavljaju ugodan doživljaj. Mnogi Izraelci investiraju u Hrvatskoj i odnosi su odlični na svim poljima
portalnovosti
