Miroslav Krleža: Naša kuća

Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!

I nema božjeg dana,

kad krv ne bi iz novih briznula rana,

i nema božjega dana,

kad ne bi netko plakao.

O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!

                                                                                                                                                 U kući se našoj ljudi bodu, ko otrovne ose,

po hodniku gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali

crne sanduke nose.

O, koliko duša se kod nas u kući tali,

a ljudi očajno viču po stubama u spirali.

Oči bolesnih žena, što peru u pari rublje,

u ognjici gore ko grozničave zublje!

I viču grozne crne stube,

u kući se našoj ljudi i žene sa strahom u duši ljube.

                                                                                                                                               Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk

i bjesovi se biju u dušama ljudi;

a nad kućom našom gori zvjezdan luk.

I bjesovi se biju,

i pokućstvo se lomi.

I ljudi se svađaju,

a rodilje viču.

Već opet se negdje škrofulozni gnomi rađaju

i novi martiri niču.

I negdje brenči harfa.

To luđak neki svoje mrtve oplakuje sne.

                                                                                                                                                  I to je Sve.