PJESMA
Noćas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog
krčaga
lijevao plavu mjesečinu po zvjezdanoj tkanini,
ja sam na groblju
pjevao o Sreći.
I krstovi očajno ispružili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
pružili su ruke za Srećom…
Bilo je svečano tiho.
Dugo drvoredi i brončane sfinge,
sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje riječi
ko velike bijele žene
pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
a modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini.
NAŠA KUĆA
Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
I nema božjega dana
kad krv ne bi iz novih briznula rana,
i nema božjega dana
kad ne bi netko plakao.
O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!
U kući se našoj ljudi bodu ko otrovne ose,
po hodniku, gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali,
crne sanduke nose.
O, koliko duša se kod nas u kući tali,
a ljudi očajno viču po stubama u spirali.
Oči bolesnih žena, što peru u pari rublje,
u ognjici gore ko grozničave zublje!
I viču grozne crne stube,
u kući se našoj ljudi i žene sa strahom u duši ljube.
Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk,
i bijesovi se biju u dušama ljudi;
na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi,
a nad kućom našom gori zvjezdan luk.
I bijesovi se biju,
i pokućstvo se lomi,
i ljudi se svađaju,
a rodilje viču.
Već opet se negdje škrofulozni gnomi
rađaju
i novi martiri niču.
I negdje brenči harfa.
To luđak neki svoje mrtve oplakuje sne.
I to je Sve.
PROLJEĆE HILJADU DEVET STOTINA I OSAMNAESTE
Evropa je danas kuća samotna u kojoj Zločin spi
i burad crna šuti i ludilo zri,
a fitilj žute lampe plače i plamen zelen vri,
u tmini ume krila i lijeću crni sni,
a jablanovi vise ko obješeni.
Danas je Evropa kuća samotna,
i u njoj Zločin spi.
O, opet tutnje mrtvački vozovi,
i grme topovi,
i plaču soldati.
O, opet u mutnom velu sjete
oblaci krvavi lete,
i nešto se sprema,
a spasa – nema!
I svi ljudi gore ko baklje nevidljivom bogu
koji ide.
Tek
neka se tužna djeca
tog boga stide
i plaču,
a oči ih od soli od boli
peku,
i snijeg se tali
i proljetne vode teku.
