Mate Rimac našao se posljednjih tjedana na nišanu onih medija koji su sve do jučer bili zauzeti svakodnevnim poliranjem imidža poduzetničkog heroja našeg vremena, pišući vlastite verzije školskih zadaća na temu “Zašto volim Matu Rimca”. Do obrata te idilične priče doveo je Nacrt novog Zakona o medijima, zbog kojeg su mediji izvan HDZ-ove milosti odjednom uvidjeli stvari o Rimcu koje se na medijskoj margini odavno znaju. Piše Boris Postnikov.
Za bilo kakav problem, brate, ništa ne brini,
Imam autoindustriju u vukojebini
Žuvi, Mate Rimac
Priča o Mati Rimcu od početka je bila priča o onima koji tu priču pričaju, kao i o onome što pritom prešućuju. A pričali su, naravno, mainstream mediji. Oni su fascinaciju uspjesima mladog poduzetnika pretvorili u idolatriju, a idolatriju u mjeru zdravog razuma: tko Matu Rimca ne obožava, tko mu se otvoreno ne divi i kome nisu zabavni njegovi Facebook statusi, taj je automatski razvrstan u društvo iracionalnih zavidnika i hejtera. Ako je scena postavljena tako, onda nikoga neće čuditi kada livanjski wunderkind uđe u školske udžbenike i kada klinci o njegovom životu budu pisali domaće zadaće, kada ga nacionalni paviljon na svjetskoj izložbi Expo postavi rame uz rame s Nikolom Teslom i kada mu javno sveučilište, kao nesvršenom studentu VERN-a, svečano uruči počasni doktorat. Ovakav tretman nije imao ni Ivica Todorić u svojim najslavnijim danima, s tim da je Todorić barem držao šapu nad reklamnom industrijom i novinskom distribucijom, pa je novinarska ljubav prema njemu bila iznuđena. Ljubav prema Rimcu rodila se spontano, iz želje komercijalnih medija da ideologiji slobodnotržišne inovativnosti napokon nalijepe ljudski lik. Oni su postavili kut gledanja: mi smo dobili gledanje kulta.
Otvorena fronta
Ta se idilična priča, možda ste primijetili, posljednjih tjedana mijenja. Najednom se čuju disonantni tonovi, odnekud dopiru kritički glasovi. Ali pošto je priča o Mati Rimcu priča o onima koji tu priču pričaju, onda ćemo priču započeti njima: medijima. Prije otprilike dva mjeseca, krajem jula, iz Ministarstva kulture i medija procurio je nacrt novog Zakona o medijima i odmah se pretvorio u udarnu vijest. Ne bez razloga, jer njime je HDZ očito naumio pojačati kontrolu nad medijskim poljem. Među dobitnicima planiranog zakona našle bi se tako poslušnije komercijalne novine i portali, oni koje država raznim kanalima već obilno financira i koji se zauzvrat suzdržavaju od oštrijih napada, poput Jutarnjeg, Večernjeg ili Slobodne. Zakinuti bi ostali oni problematični, prije svih Index i Telegram čiji su novinari razotkrivanjem korupcijskih afera već odstrijelili solidan broj ministara iz Plenkovićeve vlade.
Nije ovakva selektivna pomoć države medijskom biznisu jedini problem nacrta, nije čak ni najveći, ali je na stranicama onih koji pomoć neće dobiti promovirana u ključnu točku udara vlasti na novinarsku slobodu i neovisnost: Telegram je čak pokrenuo akciju pod naslovom “HDZ želi suzbiti neovisno novinarstvo i rad Telegrama. Pretplatite se i podržite nas!” Linija koja je i ranije dijelila komercijalno medijsko polje na dvoje pretvorila se tako u otvorenu frontu: s jedne strane snishodljivi poltroni potkupljeni javnim sredstvima, s druge strane neustrašivi žurnalisti čiju slobodu ne garantira ništa osim slobodnog tržišta. Da ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek nije prethodnih godina strpljivo i sustavno devastirala alternativnu scenu neprofitnih medija, čuli bismo valjda i poneki glas izvan takve crno-bijele podjele, a pozornica rasprave bi se proširila. Ovako, nešto što je u osnovi sukob dvije frakcije medijskog kapitala uzdignuto je na razinu sudbonosne borbe za slobodu novinarstva koja se rađa ondje gdje država prestaje, a tržište počinje.
Samo kakve veze sve to skupa ima s Matom Rimcem?
Možda ciljano, možda sasvim slučajno – u svakom slučaju, posve neočekivano – nedodirljivi inovator našao se posljednjih tjedana na nišanu onih medija koji su do jučer složno glancali njegov javni lik. Povod: vijest da hrvatska vlada, nakon što je od Evropske unije užicala 180 milijuna eura javnih sredstava za financiranje Rimčevog projekta robotaksija, sada traži od Bruxellesa odgodu ugovorenog roka. Sezonu lova otvara RTL-ov profesionalni šeret Zoran Šprajc, nabrajajući Rimčeva ranija neispunjena obećanja – počevši od decidirane tvrdnje da će se Zagrebom do kraja 2024. voziti robotaksiji pa nadalje – kako bi, prilično pošteno, zaključio: “Nit’ projekta, nit’ servisa, nit’ punjača, nit’ parkinga, nit’ garaže. Ali budimo iskreni – nitko ga o tome ništa nije pitao pa je tako i ostalo.” U napad zatim kreću oni koji ranije nisu ništa pitali. “Rimčev projekt robotaksija ozbiljno probija rokove. Ovo su neispunjena obećanja”, detaljno popisuje Index. “Kolika je šansa da Rimac ispoštuje rok za robotaksije? Izvukli smo sve koje su do sada prekršili”, pridružuje se Telegram. Pod iznenadnim udarom, Marko Pejković – Rimčev kolega i izvršni direktor firme Project 3 Mobility koja robotaksije razvija – spremno preuzima krivnju na sebe i moli da se Rimca poštedi. Na Indexu, međutim, nema milosti: “Ovako je Rimac obećavao robotaksije po televiziji, a sad odjednom nema ništa s tim.”
Za sada je priča stala na nekoliko tekstova, ali njima je – kako bi rekli klikbejt portali – poslana jasna poruka. Rimac više nije pošteđen kritika. Barem ne u onim medijima koji su s HDZ-om na ratnoj nozi, koji su se najednom sjetili da je Project 3 Mobility do evropskih javnih sredstava došao uz asistenciju HDZ-ove vlade i koji su iznenada shvatili da ta vlada Rimca pretvara u poster boya hrvatskog – ergo, vlastitog – uspjeha. U Jutarnjem, Večernjem ili Slobodnoj – tamo gdje nestrpljivo iščekuju ozakonjenje novih linija državne pomoći – kritike niste pročitali.
Granice žurnalističke slobode
Netko tko o hrvatskim komercijalnim medijima ne zna ništa na ovom bi se mjestu mogao zapitati: nisu li dva-tri uravnotežena novinarska članka u kojima se preispituje Rimčevo probijanje rokova, strpljivo prebrojavaju njegova dosadašnja neispunjena obećanja i oprezno problematizira aranžman s političkom vlasti ipak premalo da u njima prepoznamo revolucionaran zaokret? Nama koji nismo te sreće da o hrvatskim komercijalnim medijima ne znamo ništa jasno je da nisu. Sve ono što oni danas otkrivaju o Rimcu odavno je, doduše, poznato svakome tko Rimčevu poduzetničku putanju makar površno prati, iako se u hrvatskim komercijalnim medijima o tome nije mogao informirati. Poznate su spektakularne najave i njihovo neostvarivanje, poznata je veza s HDZ-om, poznat je živopisni manevar izvlačenja javnih sredstava iz fonda namijenjenog za saniranje posljedica pandemije. Ali sve to je poznato usprkos komercijalnim medijima, a ne zahvaljujući njima: godinama se o Rimcu kritički govorilo isključivo na internetskim forumima, u komentarima na društvenim mrežama, u istupima defoltno ridikulizirane Radničke fronte i na medijskim marginama. Baš tamo, na medijskoj margini, prije otprilike dvije godine – taman nakon što je Evropska unija odobrila financiranje robotaksija – neke od tih kritika sam sumirao i sam, a da vas poštedim klikanja, evo tadašnjeg zaključka: “Posao novinara, ne osobito naporan ni izazovan, sastojao bi se u tome da sve neostvarene najave pobroje pa javnost oprezno upozore kako čovjek koji je upravo dobio milijardu i po kuna javnih sredstava na račun jednog hrabrog obećanja vlastita obećanja rijetko ispunjava.” Taj posao – nimalo naporan, nimalo izazovan – novinari, međutim, sve do prije kojeg tjedna nisu radili: bili su zauzeti svakodnevnim poliranjem imidža poduzetničkog heroja našeg vremena, pišući vlastite verzije školskih zadaća na temu “Zašto volim Matu Rimca”. Pa su njihov posao onda obavljali medijski marginalci, upućeni forumaši, Facebook komentatori i jedna radikalno lijeva politička stranka, a ta je šarolika postava – budući da mainstream medijima ne pripada – na komercijalnim portalima zatim bila otpisivana kao nakupina “hejtera”, nudeći neiscrpne resurse za nove klikabilne naslove.
Ovaj začarani krug – u kojem logična novinarska pitanja postavljaju svi osim samih novinara, e da bi ih zbog postavljanja logičnih pitanja novinari zatim ismijavali – vrlo je lijepo ocrtao granice žurnalističke slobode i neovisnosti tamo gdje su neovisnost i sloboda oslonjeni isključivo na ideologiju slobodnog tržišta. Preslagivanje odnosa u medijskoj industriji, ubrzano HDZ-ovom legislativnom inicijativom, sada taj krug prekida, dijeleći polje na one koji beskrajno vjeruju u tržište i na one koje u tržište ne vjeruju ništa manje, ali su pritom u milosti vlasti. Negdje na toj liniji podjele napukao je napokon i mit o nepogrešivom Rimcu: za one prve, on više ne ispunjava sve potrebne kriterije slobodnotržišne čistoće. Toliko je jasno. Nejasno ostaje zašto bi danas bilo kome smetalo HDZ-ovo financiranje komercijalnih medija javnim sredstvima, ako do jučer nikome nije smetalo HDZ-ovo povlačenje javnih sredstava iz Bruxellesa za Rimčev projekt robotaksija.
