Odluka Visokog upravnog suda o tome da nova zagrebačka vlast nije prekršila zakon kada je odlučila postupno ukinuti mjeru krivo nazvanu roditelj-odgojitelj, dok se stvarno radi o mjeri Bandić kao roditelj, Markić kao odgojitelj, otvara nadu da je u našim institucijama ipak moguće pronaći zakonitost, razumnost i pravdu.
Ovom presudom se biralo između dvaju modela upravljanja Zagrebom. Jedan model je, dakako, Bandićev, a on se ni po čemu ne razlikuje od Plenkovićevog modela upravljanja državom. Drugi model je, razumije se, antibandićevski.
Nakon Bandića nije moguće započeti s provođenjem novih politika, kao da Bandića nikada nije bilo. Njega je ili bilo i želi se nastaviti njegovim stazama ili ga je, također, bilo ali sve njegovo treba zaustaviti i poništiti jer je usmjereno prema ponižavanju grada i građana.
Grad nije ono čime je upravljao Bandić, tako se ne upravlja gradom. Grad i građani su bili poniženi politikama prostituiranja grada.
Mjera roditelj-odgojitelj je mjera ponižavanja roditeljstva u Zagrebu pa je, samim time, i mjera ponižavanja Zagreba kao grada. S time treba raskinuti. Do novoga se dolazi nakon zaustavljanja i obračunavanja sa starim, koruptivnim modelom.
U iluziju su svi oni koji očekuju mesijansku revoluciju. Neće nas nitko spasiti, pogotovo ne odjednom. Politički, uvjetno rečeno, spas odvija se u vremenu i u realitetu prethodnih događaja. Naš trenutni svijet je uvijek posljedica prethodnih izbora, a prethodni, uporni, dugotrajni, višestruki i tvrdokorni izbor većine građana Zagreba bio je Milan Bandić.
Bandić se nije samoizabrao, on nije Zagreb zaposjeo, nego ga je Zagreb stvorio. On je željeni, voljeni i višestruko podržavani proizvod zagrebačke političke volje. Sada posljedice te volje treba dokinuti, poništiti, odbaciti. Ako se to ne napravi, onda će i dalje ”Bandićev bauk kružiti Zagrebom”.
Zagreb bi imao pravo na novi početak koji ne uključuje period negacije Bandića i njegovih politika samo u slučaju da se dogodila seoba naroda i da su ovaj grad napustili svi oni koji su glasali za Bandića, baš kao i oni koji ništa nisu poduzimali protiv njegovih politika.
Budući da nisam pristaša seobe naroda, nego odgovornosti, kreatore Bandića (dakle, njegove birače) treba suočiti sa sustavnom pedagogijom negiranja i obračunavanja s njegovim i njihovim politikama.
Kakve su to politike bile, najbolje svjedoče pokrenuti kazneno-istražni i sudski postupci protiv ovog malignog demonizatora građana i grada. Nemojmo smetnuti s uma da su birači znali tko je on i da su ga upravo zato što je takav kakav je bio i birali. Da je bio drugačiji, ne bi ga birali.
To sve govori o takvom Zagrebu i o takvim građanima. Oni nisu nestali, obezglavljeni su i očajni, ali se i dalje bore za to da ”Bandićev bauk” preživi.
Visoki upravni sud je donio odluku o Bandiću kao roditelju i Markićki kao odgojitelju – njihova krila su dodatno podrezana. Ovaj bauk je prizemljen, ali nije nestao.
Svi naši izbori ponajprije govore o nama, a tek potom o onima koje smo izabrali. Zagreb je birao Bandića, Zadar je birao Kalmetu, Hrvatska je birala Plenkovića. To smo mi. Nitko nas neće i nitko nas ne može spasiti od nas samih.
Negiranjem Bandića, negiraju se oni koji su Bandića stvorili. Te negacije su nužne. Nužno je, u prvoj fazi, započeti s antibandićevskim politikama u Zagrebu, baš kao što je, primjerice, u mom Zadru bilo nužno, ma koliko se tome pojedine političke opcije opirale, stvoriti antihadezeovsku većinu u Gradskom vijeću jer većina koja nije antihadezeovska, ne može zaustaviti HDZ, takva većina ne bi bila većina, nego getoizirani slabići.
Ako se, dakle, s negacijom ne suprotstavimo uzroku svijeta u kojem, kao posljedici tih uzroka, živimo, promjena nije moguća, ona je propuštena. Zagrebu su potrebne antibandićevske politike, Zadru, ali ne samo Zadru, nego i čitavoj Hrvatskoj potrebne su antihadezeovske politike.
Oni koji nisu u stanju stvoriti antihadezeovsku političku frontu, a to su sve stranke desnice – od Mosta do Domovinskog pokreta i Hrvatskih suverenista – nego se, umjesto toga, usmjeravaju protiv Plenkovića, ne i njegove stranke koja ga je stvorila, zasigurno nisu oni koji su u stanju započeti s lancem novih političkih uzroka koji će rezultirati stvaranjem novog, drugačijeg, sretnijeg i pravednijeg društva.
Tužno je bilo promatrati kako je, prilikom prošlotjedne rasprave o opozivu pomahnitalog, bahatog, emocionalno nezrelog i svakim danom sve nedemokratičnijeg premijera Plenkovića, većina oporbe pristala da ih Plenković ponižava, pogotovo kada ih je ostavio da do duboko u noć uzaludno govore u sabornici dok on, potpuno siguran i nimalo ugrožen inicijativom o opozivu, već satima sniva u krevetu.
Budući da je većini saborskih zastupnika Sabor cilj, a ne sredstvo političkog djelovanja, teško je na tom mjestu i među tim ljudima tražiti osnovu za smisleno i rastuće političko djelovanje.
Promjena ne nastaje u ovakvom Saboru, on sprječava političke promjene, njegova je uloga da uspava Plenkovića i da pokaže moć njegove autokratske naravi.
Da se razumijemo, Plenković nije postao autokrat vlastitom, slabašnom i u osnovi prestrašenom voljom, autokracija mu je došla izvana, nju su mu, kao sastavni dio paketa tranzicijske demokracije, dali birači koji su ga, u plemenskom zanosu, birali da nad njima i drugima uspostavi dominaciju.
Plemensko mahnitanje je Sabor, općinske, gradske i županijske skupštine pretvorilo u mjesta za uspavljivanje malignih političara. Plenkovića je trebalo ili izbaciti iz Sabora, kao što sam to, primjerice, učinio ja sa stranačkim gradonačelnikom Zadra i njegovim stranačkim pročelnikom.
Maligne politike se izbacuju iz predstavničkog tijela. Budući da Jandroković ne može i ne smije iz Sabora izbaciti Plenkovića, onda su ih oporbeni političari trebali poniziti, izreći snažne političke poruke i napustiti Sabor.
E, a da bi se to napravilo, oporbenim političarima Sabor ne bi smio biti cilj nego sredstvo političkog djelovanja. Ovako su Hrvatska i njeni građani puko sredstvo Plenkovićevim megalomanskim ambicijama, baš kao što je Zagreb godinama bio sredstvo za ostvarivanje Bandićevih pohlepnih ciljeva.
Plenković i Bandić su gotovo u potpunosti isti, razlikuju se samo po tome što Bandić nikada nije uspio postati, kako je to sam rekao, ”gradonačelnikom Hrvatske”, a Plenković to jest – on je upravo ”gradonačelnik Hrvatske”, i to bandićevskog modela.
Plemenski, nedemokratski, maligni ”bauk kruži Hrvatskom”, a u Sabor dođe samo kako bi ga uspavali oni kojima je Sabor cilj, smisao i svrha života.
Zahvaljujem Visokom upravnom sudu što se suprotstavio ovom demonskom bauku u Zagrebu.
