MLADI URBANA SIGURNOST I NASILJE
(kako nasilje učiniti nepoželjnim i neisplativim a miroljubivost poželjnim izborom?)
Želi li tko ozbiljno raspravljati o nasilju kao prijetnji urbanoj sigurnosti i široj sigurnosti sve do razine globalnog društva, razumjet će koliko je licemjerno toliku pozornost usmjeriti nasilju mladih. Neovisno o tome jesu li u pitanju navijačke, kvartovske, kakve druge nasilju sklone skupine ili su u pitanju individualni primjeri koji u “šahu” drže cijelu školu, pa i ukupni odgojno obrazovni sustav. Riječ je o tome da je nasilje među mladima tek posljedica a ne uzrok ukupnom društvenom nasilju. Teza kojom se vodim u ovoj raspravi glasi da su oni među mladima, koji misle da je nasilje „cool“, naprosto u tisuću primjera vidjeli i stekli iskustvo da se nasilje (kriminal, prijevara, nasilje u politickoj i ekonomskoj sferi i sl.) ne samo ne progoni i ne sankcionira, već se često itekako isplati. Potom su jednostavno preuzeli model, koji im se učinio prihvatljivijim od, recimo, učenja i bilo kakvog napornog rada, a za koje su također iskustveno pojmili da se nedovoljno ili uopće ne cijeni.
Sve dok mladi odrastaju u globalnom okruženju u kojemu se nasilje nad osiromašenima i obespravljenima u tzv. Trećem svijetu svakodnevno događa u ime “napretka” i „demokracije“, sve dok se u našem društvu već godinama čini sustavno nasilje nad desecima tisuća radnika koje se izbacuje na cestu u ime „tržišnih zakona“ i „razvoja“, i dok se kriminalni akteri prikazuju kao društvena elita i „sposobni poduzetnici“, koji će nadalje u ime „razvojnih projekata” posegnuti za recimo devastacijom urbanog, prirodnog, društvenog tj. humanog okoliša, uistinu je licemjerno stvarati moralnu paniku pokazujući prstom na jednu od posljedica, tj. nad onima koji samo gledaju oko sebe, povezuju i izabiru „kraći put“ do nekakve samopromocije i osjećaja važnosti.
Naravno da svakoga, neovisno o godinama, tko pokaže volju za nasiljem, naprosto treba u tom trenutku zaustaviti, naravno i uz primjenu razumne sile ako je neophodno, te mu učinkovitom „porukom“ sankcijom učiniti svako buduće nasilje nepoželjnim ili neizvedivim, ako se procjeni da će jedna od razina prevencije biti i privremeni stručni preodgoj.
Nažalost, ukupna društvena stvarnost, a tako i ova institucionalno usmjerena suočavanju s nasiljem, ostavlja dojam da se nakon bliskog susreta sa „sustavom“, osobe sklone nasilju, ne samo mladi već i drugi, osjećaju još motiviranijima za nasilje, a mladi, k tome još među vršnjacima ispadaju i heroji. To znači da imamo društvenu stvarnost koja ne samo što ne prevenira nasilje nego ga i proizvodi, i to djelotvornije nego većinu drugih potrebnih dobara.
Izvor: svijetsigurnosti
