Ustavni sud je zaključio kako je iz cjeline Ustava jasno da predsjednik države ne može, a da prethodno ne podnese ostavku, biti kandidat na parlamentarnim izborima. To je toliko jasno da Vladimiru Šeksu nije palo na pamet da ovu samorazumljivost formalizira i uvrsti je u tekst Ustava. Tako, ukratko, smatra predsjednik Ustavnog suda i većina ustavnih sudaca.
I ja bih se, bez nekog velikog propitivanja, s ovim obrazloženjem mogao složiti.
Upravo to sam, kada sam prije četiri godine, gostovao u emisiji Aleksandra Stankovića, predložio Zoranu Milanoviću, a on se tada nalazio na početku obnašanja dužnosti predsjednika države. Predložio sam mu da podnese ostavku, da se samožrtvuje i tako zadobije simpatije birača, jer, nemojmo to nikada smetnuti s uma, plemenska društva posebno cijene žrtvu. Da je to tada učinio, porazio bi HDZ. On to nije učinio, ali to je manje važno.
Ovo navodim jer je meni tada, baš kao predsjedniku Ustavnog suda sada, bilo jasno da, kako se to pravno kaže, iz cjeline Ustava proizlazi da predsjednik države, ako želi sudjelovati na parlamentarnim izborima, najprije treba podnijeti ostavku na mjesto predsjednika države, pa što bude.
Mogu zaključiti da se Šeparovićevo i moje mišljenje o cjelini i duhu Ustava djelomično podudara, ali samo kada je riječ o Zoranu Milanoviću. Kada je, naprotiv, riječ o izboru glavnog državnog odvjetnika, onda se o tome što proizlazi iz cjeline Ustava, ali i cjeline zakona, razlikuje moje mišljenje od Šeparovićeve šutnje.
Njemu, ali ne samo njemu, nego i mnogim drugima koji o slučaju Milanović glasno govore, dok o slučaju Turudić beživotno šute, očito nije baš najjasnije može li funkciju glavnog državnog odvjetnika obnašati osoba koja se, bez imalo pretjerivanja, ni po čemu ne razlikuje od doušnika, suradnika i zaštitnika političkog kriminala i politički sponzoriranih kriminalaca.
Istoj toj ekipi koja sada tako zauzeto lamentira o cjelini i duhu Ustava, nije bilo nimalo dvojbeno ili, ako jest, nije bilo toliko dvojbeno da javno progovore o tome može li za glavnog državnog odvjetnika biti izabran čovjek koji će u rukama držati spise koji upravo njega teško inkriminiraju.
Pretpostavljam da iz cjeline našeg Ustava proizlazi da, ako glavni državni odvjetnik dobije predmet koji svjedoči o njegovim kriminalnim aktivnostima, tiho opsuje sebi u bradu, i to je uglavnom to.
Glavnom državnom odvjetniku nedostaju ustavnopravni mehanizmi za išta drugo, odnosno kada bi i pomislio ili, ne daj bože, pokušao napraviti išta više od ovoga, grubo bi prekršio cjelinu i duh Ustava, ali i namjere glavnog autora teksta Ustava i arhitekta našeg pravnog poretka – Vladimira Šeksa.
Poznato je da je Šeks u Jugoslaviji brusio pravni zanat kao zamjenik okružnog javnog tužitelja odnosno, da to uskladim sa sadašnjom terminologijom, kao zamjenik državnog odvjetnika, poznato je također da je molbe za posao pisao na ćirilici.
Ne zanimaju me, u ovim okolnostima, rasprave profesora ustavnog prava, te rasprave, naravno, podržavam i smatram ih korisnima, jer se radi o raspravama i mišljenjima stručnjaka. Profesori ustavnog prava prema Ustavu uspostavljaju isti odnos kakav teolozi uspostavljaju prema Bibliji – riječ im je o nečemu svetom.
Takve rasprave su, ponavljam, korisne, ali nisu predmet moga interesa, mene, kao nekoga tko se bavi, između ostalog, i filozofijom egzistencije, zanimaju rezultati, slikovito rečeno, jetrenih proba Ustava i Ustavnog suda.
O tim rezultatima ovisi koliko je Vladimira Šeksa odnosno, u duhu pisma kojega je nekada tako rado koristio ovaj zamjenik okružnog javnog tužitelja, koliko je Владимира Шекса prisutno u Ustavu i strukturama Ustavnog suda. Možemo li Владимира Шекса smatrati duhom koji skrbi o cjelini Ustava? Rezultati jetrenih proba potvrđuju ovu hipotezu.
Kako bilo, s ironijom ili bez nje, ovaj, za mnoge nenadani, a za mene zakašnjeli Milanovićev potez, a onda i mišljenje Ustavnog suda, doprinijeli su intenziviranju izbornog procesa. I to je više nego dobro.
Ovi izbori su, nesumnjivo, dobili na dinamici. Milanović je čovjek koji izaziva mnoge reakcije – pozitivne i negativne. Jednom dijelu građana je nezamisliva i sama pomisao da će Plenković i njegova ekipa jednokratnih, lako nadoknadivih, u laboratoriju stranačke korupcije stvorenih ministara i nakon ovih izbora nastaviti s haračenjem ove disfunkcionalne države.
Takvi su s neskrivenim oduševljenjem dočekali Milanovićevu najavu da ulazi u izbornu trku i da je spreman, još jednom, biti predsjednik Vlade RH. Naravno da postoje i oni koji su zbog ove najave pali u depresiju jer ne mogu zamisliti da će Milanović opet pobijediti i da će opet, u svoj raskoši onog, već poslovičnog tankoćutnog karaktera koji ga krasi, upravljati ovom državicom.
Smatram da je u ovakvim okolnostima pohvalno što su se javili i profesori ustavnog prava koji su, razumije se, nesumnjivo u pravu. Njihovo mišljenje i njihovi javni istupi su, neovisno o tome slažemo li se s tim stavovima ili ih odbacujemo, bitni za razvoj građanske svijesti, javnog uma, kulture dijaloga i same demokracije.
Profesore ustavnog prava treba razumjeti jer oni Ustav promatraju i s normativne razine – oni govore o Ustavu kakav bi on trebao biti odnosno kakve bi posljedice trebao izazivati. Možda svaki put ne vide kakav je taj Ustav i što su od njega učinili koruptivni političari, ali to je već ontološki jaz između normativno-idealne i realno-praktične sfere.
Mi formalno imamo Ustav, ali nemamo Ustavni sud koji odgovara onome što Ustav od Ustavnog suda zahtijeva da bude, Ustavni sud bi to tek trebao postati. Ustavni sud i posljedice koje Ustav izaziva u potpunosti odgovaraju namjerama Владимира Шекса, a to je da se grubim manipuliranjem s Ustavom očuva patogena vlast tzv. državotvorne i ustavotvorne stranke.
Milanović je, svojom zakašnjelom kandidaturom, ugrozio duh, cjelinu i temelje ove patogene arhitekture. On je, svojom kandidaturom, stavio dinamit na ključna mjesta. Problem će nastati ako to ne shvati i ako svakodnevno nastavi s miniranjem, tada bi mogao minirati i samoga sebe.
Moj mu je savjet da se javnosti obraća svaki treći dan i da naizmjenično izlijeva bijes i budi nadu afirmativnim politikama. Za početak, neka profesorima ustavnog prava obeća da će budući Ustavni sud odgovarati onim normama o kojima oni sada govore.
autograf
