Prvi put poslije mnogo godina vladajući su najavili da će naći alternativno rješenje za đake osnovnih škola koji ne pohađaju izborni predmet vjeronauk. U srednjim školama postoji takva alternativa pa učenici koji su nevjernici, agnostici ili slično, još od 1995. godine slušaju predmet etiku.

Više od 5.000 roditelja čija djeca ne idu na vjeronauk potpisalo je peticiju „Djeca u hodniku“ kojim od ministra obrazovanja Radovana Fuchsa traže što žurnije rješavanje problema zbrinjavanja u osnovnim školama njihove djece. Jer, sada, u vrijeme korone, problem za tu djecu je i veći - nije više dopušteno slobodno šalabazanje po hodnicima škole dok je u učionicama vjeronauk, nego se uglavnom od tih učenika traži da bez obzira na to što ga nisu odabrali, i oni budu na satovima školskog vjeronauka s đacima vjernicima. Još k tome u mnogim se slučajevima od njihovih roditelja traži da potpišu izjavu kako se time njihovoj djeci ne krše ljudska prava. A ako škola iziskuje takvu izjavu od roditelja, onda su oni koji školom upravljaju i sami svjesni da rade ono što ne bi smjeli - da toj djeci baš krše prava.

Kao odgovor na taj koronalni džumbus ministar Radovan Fuchs je prije nekoliko dana podsjetio kako je još 2011. godine (kada je Fuchs prvi put bio ministar) bilo rečeno da se djeci koja nemaju neki izborni predmet, u ovome slučaju vjeronauk, mora osigurati alternativni izborni predmet. Međutim, kazao je, to se nije od onda dogodilo i problem postaje veći. Ta alternativa bi svakako morala biti humanistički predmet, pojasnili su iz Fuchsovog ministarstva.

Neće odluka o alternativnom izbornom predmetu biti donesena odmah, to je sigurno, ali možda bude u nekoj od sljedećih jeseni. Ali, i bez alternativnog izbornog predmeta problem valja žurno riješiti. Bilo bi bezbolno kada bi sat vjeronauka bio ili prvi ili zadnji u satnici, ali to je, objektivno, zaista teško moguće osigurati jer škole imaju po jednog vjeroučitelja.

I pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević zalaže se za alternativni predmet vjeronauku i za osnovce. Ali, osim toga, ona je istaknula da je njezin Ured uočio „da se nerijetko vjerski sadržaji u nekim školama prakticiraju i izvan nastave vjeronauka, npr. prilikom održavanja školskih priredbi, što smatramo neprihvatljivim“.

To je odmah izazvalo premijera Andreja Plenkovića da kaže da on ne razumije njezinu izjavu, jer bi bilo neobično da u zemlji s toliko katolika „nigdje ne bude ničega“. Dodao je i da ne vidi što bi se time postiglo i da je, dapače, „to naša tradicija, praksa i identitet“.

E sad, za vrijeme 45 godina jednopartijskog socijalističkog uređenja to dominantno nije bila „naša tradicija, praksa i identitet“. Naravno, svi će reći - pa to je bilo vrijeme političkog nasilja nad Crkvom pa su se „naša tradicija i identitet“ potiskivali. Dobro, može se i prihvatiti taj stav. Ali, nije li od samog početka 90-ih u samostalnoj Hrvatskoj za stjecanje značajnijeg društvenog prestiža bilo jako važno, ako već ne i nužno, biti viđen na misama i, onima koji tome nisu bili vični i nisu znali - dobro naučiti kako se u crkvama valja primjereno vjernički ponašati da bi izgledalo da su vjernici od rođenja?

Konformizam nam je u krvi, dakle, i „naša tradicija i identitet“ nerijetko su relativni. Itekako ovise o tekućim društvenim i političkim prilikama. Barem nominalno, po Ustavu, sve su vjerske zajednice u Hrvatskoj „jednake pred zakonom i odvojene od države“. Hrvatska nije kao Francuska i neke druge europske države izričito ustavno definirana kao sekularna država, ali i prethodna formulacija dovoljno određuje sekularnost. Biti uistinu sekularna država bi značilo i da se vjeronauk uči u crkvama, a ne u školama, ali Hrvatska je sa Svetom Stolicom potpisala ugovore prema kojima se država prema Crkvi za koješta obavezala, među ostalim, i na vjeronauk u školama. Četiri Vatikanska ugovoraratificirani su u Saboru 1997. i 1998. godine, a procjenjuje se da Hrvatska ukupno godišnje za Crkvu izdvaja najmanje 600 milijuna kuna. Dakle, ugovori su potpisani davno, ali se još dugo neće mijenjati, pa je razgovor o školama bez vjeronauka (zasad) gubljenje vremena. Ali, uvođenje humanističke alternative u osnovne škole bilo bi korak naprijed. Udio učenika osnovaca koji idu na vjeronauk je 89 posto a u srednjoj školi 76 posto.

Prelati nisu za alternativu za osnovce, iako ne žele to baš otvoreno reći. Još prije nekoliko godina kad se o alternativi razgovaralo, bio je i predložen naziv predmeta „religijska kultura“, ali se Crkva tome jako protivila. Čak se i kardinal Bozanić uključio u raspravu pa je predlagao ime „Etički odgoj i religije“. Ako bismo slobodno nagađali zašto ime „religijska kultura“ Crkvi nije prihvatljiva, onda je to valjda stoga što objava Božje istine ne može nipošto biti svedena i svrstana u „kulturu“. Odnosno, ne treba alternativno učiti o religiji, kad je Katolička crkva ovlaštena da je u Hrvatskoj autentično tumači.

Koncem srpnja, znači nakon parlamentarnih izbora, smijenjen je Ivan Miklenić, dugogodišnji glavni urednik Glasa koncila koji je nerijetko promovirao ekstremno desne stavove i revizonizam u pogledu na povijest NDH i Drugog svjetskog rata, a to su zagovarali, ali i još zagovaraju čak i pojedini biskupi, time i dobar dio nižih svećenika. S obzirom na takve političke stavove jasno je da se Mikleniću nije sviđao Plenkovićev HDZ, nego onaj raniji, pa je u unutarstranačkim izborima zagovarao onu radikalnu struju HDZ-a koja je hametice poražena, a pred parlamentarne izbore bio je blizak stavovima Domovinskog pokreta i Mosta. Službeno je Miklenić razriješen na vlastiti zahtjev, ali morao je otići jer dominantna struja na Kaptolu ostaje uz HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Skoro bismo mogli reći da onako kako je Plenković ipak uspio mijenjati HDZ i makar zasad dosta uspješno ga pozicionirati tamo gdje je želio (on kaže da je to desni centar) i rezultatima izborima marginalizirati desničarske populiste, tako je i neizravno utjecao na odnose u Crkvi, jer i Kaptol se mora prilagoditi rezultatima i time ponešto izmijenjenim okolnostima. Tako je čak i biskup Marin Barišić, inače poznat po tvrdim stavovima, u Kninu na Dan pobjede pozvao izbjegle Srbe da se vrate u Hrvatsku te isticao da je za izgradnju zajedničke domovine svima potrebna istina, mir i pomirenje.

S druge strane, Crkvu u Hrvata malo-pomalo, ali sigurno mijenja Papa Franjo. Umjesto biskupa koje umirovljuje, Papa postavlja one koji su bliži njegovim izrazito ekumenskim stavovima. Mnogim radikalima u Crkvi tako danas nije lako - s jedne strane koncilijarni Papa, a s druge strane ponešto tolerantniji i uključiv HDZ i donekle izmijenjene društvene i političke okolnosti. Ali, Plenković i njegov tim itekako vode računa da što više zadovolje Crkvu i vežu je uz sebe. Tako je u četiri godine otkad je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU pokrenulo Program ulaganja u zajednicu, od 58 milijuna kuna utrošenih u njega, čak 53,2 milijuna kuna to ministarstvo dodijelilo crkvama, kao da su kakva sirotinja. Novac je pretežno išao katoličkim župama, a samo 4,8 milijuna kuna svim ostalim korisnicima koji su se javljali na natječaje za sredstva iz tog programa za sanaciju i obnovu škola, vrtića, bolnica za rehabilitaciju djece i općih bolnica, popravke na zgradama kazališta ili pučkih učilišta. Čak su i vrlo konzervativni novinari bili šokirani takvim nesvjetovnim odabirom.

Vidimo i da, unatoč tome što je Ustavni sud RH i sad (drugi put u nekoliko godina) neustavnom proglasio zabranu rada nedjeljom, Plenković ipak najavljuje da će izraditi zakon prema kojem bi osamdesetak posto nedjelja u trgovinama bilo neradno. Naravno da je to koncesija Crkvi i bez obzira na izrazite štete koje bi to pričinilo gospodarstvu.

Caru carevo, a Bogu Božje! Svakom svoje, svakom prema zaslugama.

lupiga