Premda s kazalištem nije imao sreće, pojavom, gestom i nastupom bio je rođeni kazališni glumac. Mi smo ga, međutim, gledali u kinu i na televiziji, gdje je, zapravo, igrao u slobodno vrijeme, ili u godinama dok se raspetljavao njegov ružan slučaj u zagrebačkom HNK. Napuštao je ansambl, s nakanom da pređe u slobodnjake, što je potrajalo nepodnošljivo dugo. Uloge u kojima je nastupao, lica i sudbine što ih je igrao na filmu, u televizijskim dramama (tada omiljenom i sveprisutnom jugoslavenskom žanru) i u serijama, bivali su tako markantni da ih često pamtimo bolje nego cjelinu priče. Rijetko su to bili glavni likovi, pamtimo ih, iz svojih djetinjstava, bolje i tačnije nego glavne likove. Trebalo bi objasniti zašto.
Uglješa Kojadinović, rodom od Srpca, u Bosanskoj krajini, studirao je na zagrebačkoj akademiji, u jednoj od kasnih Gavellinih generacija. Imao je savršenu artikulaciju glasa, govorio je dobro, s tačnim i preciznim naglascima. Uspravnog držanja, pojave u kojoj nije bilo ničega neobičnog – naprosto izgledao je kao naš čovjek – ipak bio je krajnje apartna glumačka figura. Ili su ga takvim redatelji doživljavali. A s redateljima, na koncu, i publika.
To lice kao da je bilo iz dva dijela: može se to, još uvijek, vidjeti i na fotografijama. A u ona doba, kad ga se počesto gledalo u različitim ulogama, bilo je upečatljivije i začudnije. Čeljust i usne, muške, lijepo prosječene, brada, te kosti i sve što ih je za života prekrivalo, imale su u sebi neku gotovo pretjeranu čvrstinu, grč neki, koji nije popuštao i koji se sabirao u lijevom uglu usni, na način koji je ostavljao u stalnoj dvojbi: je li to zlokobna ironija, ili je to smiješak dragosti. Gornji pak dio lica, od jagodica do vrha čela, s tim neobičnim, za broj većim očima, sugerirao je bunar neutješne, potpune tuge. Uglješa Kojadinović tim svojim je licem savršeno vladao, i radio sa njim čuda transformacije.
Bio je kumordinar Žorž, iz serije “U registraturi”, savršena i savršeno tragična figura uslužnoga malograđanskog propadanja, na kojoj smo se, mi djeca, učili i odgajali. Nikad nije odlazio u karikaturu, nimalo nije pretjerivao, što je onda učinilo da mi se cijeloga života događa da u ljudima oko sebe prepoznajem kumordinara Žorža. Bio je profešur u “Velom mistu”, onaj koji će Hajduku dati ime, blagi, dobri čovjek na odlasku; nije on tu umirao, nije igrao jučerašnjeg čovjeka, ali u toj se figuri savršeno prepoznavao svijet koji će uskoro biti bez njega. Bio je Dektiva u “Prosjacima i sinovima”, koji će razbojnika i krijumčara Matana naokolo uhoditi, uzaludan u svojoj misiji, poražen čim se pojavi. Bio je, u seriji “Marija”, jednoruki Švabo; uloga mala, jedva da će se naći na glumačkim listama, ali lik i sudbina takvi da ih gledatelj nosi sa sobom, gdje god pošao. U osnovi, Uglješa Kojadinović bio je naš vodič kroz ljudske sudbine. Uvijek je bio onaj kojeg je i igrao, i uvijek te kao gledatelja navodio da do kraja prihvaćaš njegove argumente. U svojih jedva 46 zemaljskih godina, Uglješa Kojadinović je na svoju dušu primio nevjerojatan broj ljudskih sudbina, i svakoj je dao za pravo. Često su ga, pretpostavljam, zato i uzimali da igra nemoguće ljude, nesretnike, pa i zlikovce. Svima njima je, ali baš svima, Uglješa Kojadinović nalazio opravdanje. Genijalan glumac, zaista jedan od najvećih.
O četrdesetoj godišnjici njegove smrti u rodnom su mu kraju izdali monografiju. U Zagrebu ga se, na žalost, u Hrvatskom narodnom kazalištu ili u Komediji (gdje je imao prvi angažman), nisu sjetili. To ponešto, možda, govori o odnosu žive hrvatske kulture i teatra prema Uglješi Kojadinoviću, ali mnogo više kaže o odnosu te kulture prema samoj sebi. Monografija je objavljena u suizdanju Štamparije Atlantik iz Banje Luke, te Općine Srbac. Autorica Branka Sančanin profesorica je književnosti i bibliotekarka u Narodnoj biblioteci u Srpcu. Uglješom Kojadinovićem se, na ovaj ili onaj način, zapravo bavila cijeloga svog života. Biva tako kada si iz maloga grada, iz kojeg je potekao veliki čovjek. Uostalom, teško da možeš biti iz Firence ili iz Ravene, a da se nisi bavio Danteom, ili da si sa Cetinja, a da nisi u vezi s Njegošem…
Međutim, Branka Sančanin usto je ozbiljna istraživačica i spisateljica, tako da je umjela načiniti uzornu povijest života i rada jednoga glumca, u koju je istovremeno upisana i povijest zajednice iz koje je potekao i one u kojoj je djelovao. Skupila je i fotografski materijal kakav nitko drugi, vjerojatno, ne bi mogao skupiti, taman i da iza sebe ima znanstvene i stručne institute, sve s četama pomoćnih radnika i suradnika. Ali ono što je u knjizi, ipak, najbolje i najneočekivanije jesu žamor i šušur koji izbijaju iz množine novinskih isječaka, iskaza svjedoka, ljudi koji se Uglješe sjećaju, slučajnih prolaznika i namjernika, entuzijasta, ovih i onih… Autorica je time uspjela stvoriti živost kakva se apsolutno ne bi očekivala od jedne u osnovi komemorativne knjige. Umjesto da “Umoran od dodira: Uglješa Kojadinović (1936-1982), život i djelo” bude knjiga-spomenik, za držanje ispod staklenog stola u dnevnom boravku i na istaknutom mjestu u činovničkoj i dužnosničkoj kancelariji, ovo je, u punom smislu riječi, knjiga za čitanje. I za mnoga čitanja.
Osim što je to samo po sebi kvalitet, osim što je naprosto dobro da knjiga bude dobra, ima u tome i neke poetičke i dramske, da ne kažemo ljudske pravde. Uglješi Kojadinoviću, koji je poput nekog redovnika i kaluđera iz samostana i manastira Branka Gavelle i Konstantina Sergejeviča Stanislavskog u sebi nalazio opravdanja za tolike nesretnike i zlosretnike koje nitko osim njega nije ni mogao odigrati, te im je tako pružao pravo na sudbinu, Branka Sančanin priredila je knjigu u kojoj oko njega jednog žamore svi ti glasovi, žamori cijela epoha. Jedino tako Uglješi Kojadinoviću moglo je biti vraćeno pravo na njegovu sudbinu. Njegov lik nitko nije trebao odigrati, nego mu je samo trebalo osloboditi pozornicu, u svoj njezinoj širini i raskoši.
U HNK su ga zlostavljali, pa je zato otišao. Kada je prelazio iz Komedije, dali su mu manju plaću nego drugima. I naravno da je to njega žderalo, kljucalo mu jetru i gušteraču! Pa je na kraju svih krajeva, 6. siječnja 1977. bio napisao kratko službeno očitovanje: “Savjetu drame HNK: Molim da mi odmah uručite otkaz. Ne želim više biti član drame HNK.” Ispod toga još datum, mjesto, ime. Trinaest dana kasnije, Savjet donosi odluku da se “sporazumno raskine udruženi rad sa U. Kojadinovićem”… Tek mu je bilo četrdeset, i tek su dolazile najbolje njegove godine. Nije svakome glumcu i glumici tako, ali figura, lice, fizionomija Uglješe Kojadinovića, njegova duša i stvarna unutarnja njegova starost, takve su bile da su najbolje godine njegove glumačke karijere one koje će provoditi pod zemljom jednoga malog seoskog groblja na desnoj obali Save. Ranije, dok je bio živ, neprestano je igrao likove koji su bili stariji od njega. Jedva da ćete igdje naći Uglješu Kojadinovića da igra stvarno mladog čovjeka, mladića, dječarca…
Previše bi bilo reći, i Branka Sančanin to nigdje i ne govori, da ga je sve to ubilo. Općenito, autorica je preozbiljna da bi se bavila tom vrstom neopreznih i opasnih sudova o ljudskim životima. Ali ono što Uglješin gledatelj, a čitatelj i gledatelj njezine knjige, ipak, smije primijetiti jest da je sablasna i sablažnjiva bila ta lakoća s kojom se Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu oslobađalo glumca koji je bio na pragu najboljih godina. Je li mu dohakao njegov težak karakter? Glumci su, vele, ponekad nepodnošljivi ljudi. Je li ga koštalo to što je živio nezdravim životom? Takva je, naime, bila sama glumačka epoha, nezdrava i kavanska. Je li kome bio kriv što se zvao Uglješa? Ne, to još uvijek nije bilo to! Ono što se čini najvjerojatnijim, i o čemu bi vrijedilo misliti i govoriti, jer sve do danas razjeda naše male rahitične kulture, jest da je Uglješu Kojadinovića ponajviše koštao njegov talent. Osim što je talent škodljiv po manje talentiranu okolinu, a morala je naprosto biti manje talentirana, jer on je bio glumački genij, talent je škodljiv po talentirana čovjeka. Bol, koja se kao neki čudnovati lajtmotiv provlači kroz ovu knjigu i koju Branka Sančanin ni na jednom mjestu ne definira, pa čak ni ne opisuje, bila je konstantna bol talenta. Bol duše kojoj je suđeno bilo da podnese i u sebe primi sve druge duše. Poput Hristosa, a sam sa sobom, sam u sebi. Neutješni tješitelj.
