Ne znam jesu li u vrhu HDZ-a toga svjesni, ali otkako je Tomislav Karamarko najavio retuđmanizaciju Hrvatske, oni sve manje govore o Tuđmanu, a sve više o Titu. Naravno, poludjeli bi od jada da im kažeš kako time nesvjesno kalibriraju povijesni značaj jednog i drugog, jer ta gospoda su zamislila nešto drugo. Oni nisu u stanju uhvatiti se ukoštac sa sadašnjom lijevoliberalnom vlašću drukčije, jer su joj u svemu ostalom previše slični, nego kao s navodnom djecom jugokomunizma. I zato su odlučili udariti u simboličko srce tog jugokomunizma, a to je Tito, navodno jedan od najvećih zločinaca u prošlom stoljeću.
Ali tu se stvari kompliciraju. Za Tuđmana, koji je navodno bio jedan od velikana istog stoljeća, Tito nije bio zločinac, naprotiv, jedan je od konstitutivnih otaca današnje, stoljećima sanjane Hrvatske. I eto ti nevolje. Ako žele nastaviti svoju osvetničku krusadu protiv Tita, Karamarko i njegovi kamaradi morali bi se javno odreći ili barem ograditi od Tuđmana. Naravno, te junačine nemaju za to petlje i sada se koprcaju u nedoumici što dalje raditi. Praktički su se odrekli pomirbe ustaša i partizana, jer drukčije ne mogu dovršiti rat s jugokomunističkim izrodima kojima su baš ovih dana izrekli definitivnu, pravomoćnu presudu da “ne vole Hrvatsku”. Ali ne bi htjeli, to nikako, da se vidi kako su se time odrekli i Tuđmana, kojem je pomirba bila ultimativni preduvjet te iste Hrvatske.
U suparničkom taboru vladajućih brzo su primijetili to komešanje u HDZ-u i sada se time pokušavaju okoristiti, ali na način koji je jednako jadan kao upravo opisani. Lijevoliberalne stranke nikada nisu prihvaćale Tuđmanovu pomirbu, naprotiv, imale su dovoljno kuraže, koliko god inače bile plašljive i kenjkave, da i njemu u lice kažu da je to retrogradni, natražnjački ustupak ustaštvu. E, ali sada kada su se Karamarko i njegovi toga odrekli, evo njih da se spremno, spremnije ne može, stave na njegovu stranu. Pomirba je dakle postala geslo nekadašnje Tuđmanove opozicije, današnje vlasti, pa je Ivo Josipović za nedavnog Dana antifašističke borbe ponosno izjavio da je u njegovom predsjedničkom uredu izložena Titova bista, koju je ondje postavio Tuđman, i on čvrsto vjeruje da će ondje i ubuduće ostati. Ovo posljednje očito je zamišljeno kao udica Josipovićevoj protukandidatkinji na predsjedničkim izborima Kolindi Grabar Kitarović, koju se cima da se izjasni o Titu, a time i o Tuđmanovoj pomirbi. Ona na to nije trznula, kao što i inače šuti opravdavajući se dužnošću u NATO-u koja traje do kraja ljeta, ali se zato oglasio Karamarko, izjavljujući da zločincu Titu nikako nije mjesto u uredu hrvatskog predsjednika. Time je dodatno začepio usta predsjedničkoj kandidatkinji HDZ-a, ali i ostalima u stranci, pa je i njegov zamjenik Drago Prgomet, jedan od rijetkih umjerenjaka i ljudi s vlastitim stavom koji su ostali u vrhu stranke, također izjavio da, po njemu, Titu nije mjesto na Pantovčaku. Umetnuo je samo malu rezervu da oni koji ne vide ništa dobro u Titu, kao i oni koji ne vide ništa loše, dijele građane Hrvatske, što je očito žaoka na račun Karamarka.
No ovaj će to lako preboljeti. Pa njegova namjera i jeste da izvrši podjelu Hrvatske na crnu i crvenu, i okupljajući cjelokupnu desnicu, uključujući proustašku, prvi put na taj način dovede HDZ na vlast. Zasad mu se plan dobro ostvaruje, a ostvarivat će se još bolje ako se u vrhovima državne vlasti budu postavljali ovako kukavički i podrepaški kako se sada postavljaju. Je li predsjednik Josipović svjestan da je u povodu antifašističkog praznika potpuno deplasirano isticati da je Tuđman u svome uredu držao Titovu bistu? Pa s Tuđmanom je i počela dekonstrukcija antifašizma u Hrvatskoj, koji je on gurnuo u protuprirodno savezništvo s hrvatskim fašizmom i tako mu oduzeo svaki smisao. Slaba je utjeha da je s Karamarkom nastupila još gora faza čiste destrukcije, kada su fašisti proglašeni i boljom i časnijom stranom u ratu. Jer te destrukcije ne bi bilo bez prethodne dekonstrukcije. Josipoviću, međutim, ni to nije bilo dovoljno, nego mu je odjednom postalo važno istaći i da je Tito bio Hrvat. Vidi, bogati, a što bi to značilo?! Bi li nešto mijenjalo na stvari da je Srbin ili Musliman? Istinabog, i Stjepan Mesić ponekad voli podsjetiti na Titove hrvatske korijene, ali odmah vidiš da time vadi mast hrvatskim novoustašama, jer je, eto, i takve kao ovog Kumrovčanina rodila hrvatska majka.
Kod Josipovića je drukčije. Tu imaš čvrst dojam da se on apostrofiranjem Titovog hrvatstva upušta u, štono bi se reklo današnjim jezikom, njegovu monetizaciju, tj. u to da ga dodatno kroatizira kako bi ga kupili i birači tvrđeg nacionalnog, desnog opredjeljenja. Ali kome to, pobogu, treba? Titu i njegovim pravim, nepatvorenim antifašističkim sljedbenicima sigurno ne. Taj čovjek jedini je na ove prostore donio dah epohe, jer su njegova narodnooslobodilačka borba i iz nje prirodno izraslo samoupravljanje bili jedino čime je taj prostor komunicirao sa svjetski relevantnim idejama. Sve prije i poslije toga bilo je tavorenje u gluhom stuporu provincijalizma, uključujući i ove sadašnje rasprave o Brozu, kojeg se dohvatio najgori talog nacionalističke, proustaške desnice.
A nije, žalibože, puno bolje ni s ljevicom. Paradoksalno je da se ta ljevica bolje držala u ovim stvarima tmurnih devedesetih nego danas, jer se tada s pravom isticalo da je problem s Tuđmanovom pomirbom u tome što pokušava pomiriti partizansku i ustašku ideologiju, a ne u tome što pomiruje partizansku i ustašku djecu i unuke. Ovo drugo ne samo da nije sporno, nego je i maksimalno dobrodošlo. Ali danas na ljevici imaš već otvorene izlete u ono prvo, mirenje partizanstva i ustaštva, kao u slučaju splitskog gradonačelnika Ive Baldasara, koji odnedavno organizira i mješovite skupove deklariranih titoista i pavelićevaca iz redova branitelja. I to pod prevažnim objašnjenjem da je njih ujedinio Domovinski rat koji je, kao, bio jednako antifašistički kao i NOB.
Jest crnoga vraga! Domovinski rat razlikuje se od NOB-a u suštinskoj osobini da je, kao i svi ratovi na ex-yu prostoru devedesetih, sadržavao komponentu ubijanja i raseljavanja manjinskih etničkih skupina. Toga u NOB-u naprosto nije bilo, sve što je raseljeno skrupulozno je vraćeno odakle je došlo, osim – treba biti pošten i priznati – u slučaju neslavenskih manjina, njemačke i talijanske. Ukratko, partizani su jedno, hrvatski branitelji drugo i ako potonji žele da ih se smatra antifašistima a istodobno nose imena ustaških zločinaca, onda to govori sve o sadašnjem desno-lijevom hrvatskom kretenizmu.
Izvor: novosti
