Uvijek je tako bilo. Da se oni koji prvi kukuriknu odbacuju kao prezreni donosioci loših vijesti, izdajnici kolektivne stvari, negatori važnosti nacije. Kada smo, kao rijetki, izvještavali o hrvatskim ratnim zločinima, netom nakon što su se dogodili, nema čemu nismo bili izloženi, od političara na vlasti do odanog im najvećeg dijela medija, budući da nezavisni gotovo i nisu postojali. Od prijetnji, ucjena, progona, sve s ciljem zastrašivanja zbog otkrivanja istine o hrvatskim zločinima, ratovanju u Bosni, logorima… Istina u doba rata – mada i u takozvanom miru jedva da je bolje – neprijateljska je rabota koju stoga treba zatrti svim sredstvima, u ime propagande i kolektivnog zalaganja za našu stvar.
Podsjetila me na to duga, sveopća šutnja – medijska, kulturna, politička – o izraelskom genocidu, i taj tipični, mada i dalje, skromni prevrat, ona naknadna pamet, nakon što su prvi pijevci koji su kukurikali već na početku tragedije bačeni u lonac da se tamo krčkaju skupa sa svojom istinom. Trebalo je dosegnuti tragični rezultat od 55 tisuća ubijenih Palestinaca, oko pet tisuća osakaćene djece, bez ruku i nogu, stanovništvo skoro u cijelosti ugroženo gladovanjem, a što Gazu, prema riječima UN-ovog glasnogovornika čini „danas najgladnijim mjestom na svijetu“, potrebno je bilo dotaknuti samo dno humanosti, e da bi se politička i medijska svijest stidljivo počela mijenjati. Retorika je donekle drukčija, a svi oni koji su na vrijeme stvari nazivali pravim imenom više se ne nazivaju „teroristima“, sklonima Hamasu, svjetske medijske kuće, poput utjecajnog New York Timesa – nakon uporne, propagandne naklonosti izraelskom uništenju Palestine, stoga i uz vrlo nesuvisle uredničke akrobacije kojima se prikrivala istina o jednom nedopustivom ratu – objavljuju konačno kolumnu s naslovom: „Izrael nije naš saveznik“. I zapadnjački političari poput zmija mijenjaju košuljice, pa je tako službena Njemačka najavila restrikcije na izvoz oružja Izraelu, što je naravno vrhunaravni cinizam, jer je Njemačka dobro znala čemu je ta ogromna količina oružja služila Izraelu. I koliki se utržak slio u njemačku državnu blagajnu izvozom te ubilačke vrste robe.
Sada bi, preko noći, logika odvratnog kapitala trebala ustuknuti pred bazičnim moralom, čiji je radikalni deficit svjetske sile učinio itekako zloćudnim suučesnikom genocida u Gazi.
Nažalost, sama promjena retorike, političke i medijske, neće umanjiti patnje Palestinaca, prije je riječ o pukom ispiranju savjesti i približavanju stavovima malobrojnih grupa aktivista koji su na genocid reagirali dok smo gledali prijenos užasa u živo, a koji su i vani, i u Hrvatskoj nazivani lijevim teroristima. Prestrojavanje u ime žrtve događa se tek stidljivo i na kulturnoj sceni, tamo gdje se otpor Izraelu trebao odavno iskazati – tako stiže otvoreno pismo tristotinjak francuskih pisaca, među njima i nobelovaca, u kojemu se izraelski rat konačno naziva genocidom, a probuđenu savjest potvrđuje i isto pismo anglosaksonskih pisaca, pa kulturnjaci svoju dojučerašnju šutnju naglo zamjenjuju odvažnim, moralnim stavom. Onima pak, poput režisera Olivera Frljića, koji je oduvijek na pravoj strani povijesti, nije lako, on je svoju predstavu Inkubator – koja govori o patnjama palestinske djece – postavio u Ljubljani jer je u Njemačkoj, za koju je izvorno rađena, nijedno kazalište nije htjelo prihvatiti. A zašto ne igra u Hrvatskoj? Zato što je riječ o državi koja pruža bezuvjetnu podršku izraelskom satrapu i jednoj od 14 država koje su glasale protiv UN-ovog poziva na „trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje“. Mala briselska sluškinja odbija priznati Palestinu, svrstava se među dosljedne zaštitnice genocida, zaboravljajući od kolike je važnosti bilo priznanje Hrvatske od strane zapada u vrijeme rata, i opet tako nalik omrznutoj Srbiji čiji predsjednik daje intervju Jeruzalem Postu i tamo blebeće o vječnom prijateljstvu Srbije i Izraela.
Rekli bi naivniji da Hrvatsku mori krivnja zbog zločina nekadašnje ustaške države nad Židovima, ali istina je posve drukčija, ona se tim razdobljem pogroma nad Srbima, Židovima, Romima… zapravo ponosi, do mjere da Akademija znanosti upravo predlaže rehabilitaciju hrvatskog grba čiji je prvi kvadrat bio u bijeloj boji, baš kao u doba NDH. Ne obaziru se hrvatski akademici na patnje palestinske djece i civila, pa ne mogu, valjda, imati vlastitu savjest i sami dignuti glas protiv genocida, a da im to politička vlast nije prethodno odobrila. Ne, oni se radije bave simbolom jedne zlokobne države, a znamo da simboli nikada nisu nevažni.
Upravo je na razini simbola brod Madleen s grupom aktivista probijao višemjesečnu pomorsku blokadu Izraela, noseći skromnu humanitarnu pomoć Palestincima, da bi ga izraelska vojska presrela, neke aktiviste deportirala, dok drugi u Tel Avivu čekaju odluku suda. Isti simbolični značaj, za Hrvatsku itekako važan, imao je i brod Slavija koji je 1991. stigao do okupiranog Dubrovnika, mjesecima bez struje i hrane, uz pristanak agresora – Jugoslavenske ratne mornarice. Nisu li stoga i simbolični protesti protiv izraelskog zatiranja Palestine barem malčice utjecali na novi, doduše perverzni, stav zapadnih sila da tek posve dehumanizirani Palestinci zaslužuju status ljudskih bića? I možda pomoć. „Suverena“ Hrvatska, međutim – koja 30 godina od rata i dalje pumpa javnost strogom podjelom na hrvatsku žrtvu i srpskog agresora – odbija vidjeti sumornu istinu o palestinskoj žrtvi i izraelskom agresoru. Nego iz prikrajka čeka jasnu odluku, naredbu to jest, nadređenih joj vanjskih autoriteta o tome kako će se ponašati i koju stranu odabrati. I zato bilježi potpuni krah političkog morala.
