Kada je Vedran Mornar zamijenio ministra Željka Jovanovića, koji je svoje ministrovanje pretvorio, iz slučaja u slučaj, u konflikt, a komunikacijske "vještine" nalikovale su mu na one Zdravka Mamića, pomislili smo kako je resor naposljetku preuzela uravnotežena osoba koja poznaje materiju.
Nažalost, u samo nekoliko mjeseci Mornar se pokazao većim "gaf majstorom" čak i od svog prethodnika Jovanovića.Dugogodišnji profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva te njegov dekan, početkom svoga mandata, nizao je kredite pokazujući, usprkos zamjerkama navijačkih nekritičkih tabora ovoga društva, mnogo takta vezano uz različite društvene grupacije, kao i spremnost otvaranja dijaloga. Kredit da se radi o osobi koja nije dijelom istovjetnog svjetonazora naših upravljačkih nomenklatura, jednom je nepromišljenom izjavom bacio u vjetar.U maniri najrigidnijih socijalističkih aparačika objasnio nam je kako će svaki student koji napusti državu trebati vratiti 50.000 eura, koliko, izračunao je ministar, stoji jedno završeno školovanje u nas. S nevjericom sam slušao izjavu ministra kako mi tu cijenu doniramo razvijenim ekonomijama. Čovjek bi pomislio kako je država ta koja je zaradila novac za školovanje pojedinca te kako velike ekonomije bez toga novca koji je zaradila naša država ne bi niti postojale ili barem ne bi bile toliko uspješne.
O u Europskoj uniji zajamčenom slobodnom kretanju radne snage, ne želim trošiti niti riječi. Poklopilo se sve to s raspravama o rebalansu proračuna i proračunu za sljedeću godinu. Situacija je iznimno teška. Rashodovna strana proračuna, shvaćena je kao fond za kupovinu glasova, umjesto fonda za zadovoljenje individualnih ustavnih prava. I Europska komisija i neovisni analitičari vide ovo kao naš najveći uteg oko vrata. Moglo bi se u tome tražiti alibije za izjave ministra Mornara, no pripadnost Europskoj uniji i krugu zapadnih demokracija, a razmišljanje po sjevernokorejskom modelu, o javnom novcu i pokretljivosti radne snage, nije osobito pametno.
Demokracije zapadnoga tipa, bilo kejnzijanski ili liberalno uređene, vjerovao sam kako ministar Mornar to zna, ne poznaju trošak koji država izdvaja za pojedinca. Proračunski je novac, u teoriji i praksi, javni novac, a državna je administracija tek koncesionar toga novca za vrijeme trajanja svoga mandata. Slijedom toga, proračunski fondovi su državna garancija kako će svaki pojedinac konzumirati svoja ustavna prava, poput prava na obrazovanje ili prava na zdravstvenu zaštitu. Postavlja se, dakle, pitanje zbog čega bi pojedinac vraćao novac državi za svoje školovanje, uslijed neuspjeha ili emigracije, kada taj novac i tako njemu pripada?
Kad već, kao gotovo svaka država, oduzimamo građanima dio slobode u vidu prisile na plaćanje poreza, jer, eto, mi kao država bolje znamo što je dobro za njih i njihovu djecu, predlažem da ih ne ucjenjujemo cijenom školovanja koju su već jednom platili ili ostankom u zemlji u kojoj gotovo i ne postoji tržište rada izvan javnih i lokalnih službi. Državna intervencija, vidljivo je, nema nikakvoga učinka jer niti jedna državno dirigirana politika već dvanaesti kvartal za redom situaciju ne popravlja.
S druge strane, ministrova izjava pokazuje kako i koncesionarima javnoga novca proračunski fondovi postaju teret, stoga novac koji porezni obveznici uplate, a namijenjen je za školovanje predlažem ravnomjerno rasporediti, vaučerima, svakome učeniku s obzirom na uzrast. U raznim zemljama postojala je takva praksa. U Nizozemskoj, primjerice, postoji i danas. Porezni se novac ravnomjerno, s obzirom na uzrast, raspoređuje učenicima koji iz njega sami plaćaju školovanje. Primjer Nizozemske je važan jer je to zemlja koja uz Njemačku ima ponajmanje mladih nezaposlenih ljudi te zanemarivu novu ekonomsku emigraciju.
Tako rasterećena državna uprava mogla bi se posvetiti onome što joj i jest posao. Stvaranju okvirnih pravila za tržišnu utakmicu, socijalnoj zaštiti slabijih društvenih skupina putem javnih garancija jednakih mogućnosti i stvaranju uvjeta za konkurentno gospodarstvo u koje će radna snaga željeti doći.
Netko bi u Vladi morao shvatiti: prioritet bi trebalo biti smanjivanje ekonomske emigracije jer Hrvatsku je u posljednja dva desetljeća napustila armija obrazovanih i sposobnih ljudi koje u domovini jednostavno nema tko nadoknaditi. Možda se podkapacitiranost upravo najbolje vidi u diletantskoj i nesposobnoj javnoj upravi i političkoj eliti. Oni u emigraciju neće jer tamo nikome nisu potrebni.
seebiz
O u Europskoj uniji zajamčenom slobodnom kretanju radne snage, ne želim trošiti niti riječi. Poklopilo se sve to s raspravama o rebalansu proračuna i proračunu za sljedeću godinu. Situacija je iznimno teška. Rashodovna strana proračuna, shvaćena je kao fond za kupovinu glasova, umjesto fonda za zadovoljenje individualnih ustavnih prava. I Europska komisija i neovisni analitičari vide ovo kao naš najveći uteg oko vrata. Moglo bi se u tome tražiti alibije za izjave ministra Mornara, no pripadnost Europskoj uniji i krugu zapadnih demokracija, a razmišljanje po sjevernokorejskom modelu, o javnom novcu i pokretljivosti radne snage, nije osobito pametno.
Demokracije zapadnoga tipa, bilo kejnzijanski ili liberalno uređene, vjerovao sam kako ministar Mornar to zna, ne poznaju trošak koji država izdvaja za pojedinca. Proračunski je novac, u teoriji i praksi, javni novac, a državna je administracija tek koncesionar toga novca za vrijeme trajanja svoga mandata. Slijedom toga, proračunski fondovi su državna garancija kako će svaki pojedinac konzumirati svoja ustavna prava, poput prava na obrazovanje ili prava na zdravstvenu zaštitu. Postavlja se, dakle, pitanje zbog čega bi pojedinac vraćao novac državi za svoje školovanje, uslijed neuspjeha ili emigracije, kada taj novac i tako njemu pripada?
Kad već, kao gotovo svaka država, oduzimamo građanima dio slobode u vidu prisile na plaćanje poreza, jer, eto, mi kao država bolje znamo što je dobro za njih i njihovu djecu, predlažem da ih ne ucjenjujemo cijenom školovanja koju su već jednom platili ili ostankom u zemlji u kojoj gotovo i ne postoji tržište rada izvan javnih i lokalnih službi. Državna intervencija, vidljivo je, nema nikakvoga učinka jer niti jedna državno dirigirana politika već dvanaesti kvartal za redom situaciju ne popravlja.
S druge strane, ministrova izjava pokazuje kako i koncesionarima javnoga novca proračunski fondovi postaju teret, stoga novac koji porezni obveznici uplate, a namijenjen je za školovanje predlažem ravnomjerno rasporediti, vaučerima, svakome učeniku s obzirom na uzrast. U raznim zemljama postojala je takva praksa. U Nizozemskoj, primjerice, postoji i danas. Porezni se novac ravnomjerno, s obzirom na uzrast, raspoređuje učenicima koji iz njega sami plaćaju školovanje. Primjer Nizozemske je važan jer je to zemlja koja uz Njemačku ima ponajmanje mladih nezaposlenih ljudi te zanemarivu novu ekonomsku emigraciju.
Tako rasterećena državna uprava mogla bi se posvetiti onome što joj i jest posao. Stvaranju okvirnih pravila za tržišnu utakmicu, socijalnoj zaštiti slabijih društvenih skupina putem javnih garancija jednakih mogućnosti i stvaranju uvjeta za konkurentno gospodarstvo u koje će radna snaga željeti doći.
Netko bi u Vladi morao shvatiti: prioritet bi trebalo biti smanjivanje ekonomske emigracije jer Hrvatsku je u posljednja dva desetljeća napustila armija obrazovanih i sposobnih ljudi koje u domovini jednostavno nema tko nadoknaditi. Možda se podkapacitiranost upravo najbolje vidi u diletantskoj i nesposobnoj javnoj upravi i političkoj eliti. Oni u emigraciju neće jer tamo nikome nisu potrebni.
seebiz
