Htjeli ste sitno, dobili ste sitno!
Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje. Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva. Da bi danas u suverenim državicama postojala samo jedna u Hrvatskoj i druga u Sloveniji, sve ostale rasprodane su voljom mudrih, nacionalističkih vlada ovdašnjih država.
Onda se zajednička država opet raspala, jer su tako željele nacionalno osvještene narodne mase, svatko je dobio svoje, ali vrag je u detaljima, u onim djeličcima državnih granica na kopnu oko kojih sporovi traju evo već 25 godina, i u onih nekoliko litara mora u Piranskom zaljevu oko kojih Hrvatska i Slovenija ratuju gdje god stignu. I nema te vlade, ni ovdje, ni u Sloveniji, koja nije tobože spornu granicu u Piranskom zaljevu koristila u svoje banalne, ali produktivne nacionalističke svrhe. Svakako, Slovenija se poziva na svoje povijesno pravo uživanja Piranskog zaljeva, stečeno još u Jugoslaviji, Hrvatska se pak referira na Međunarodno pravo mora, njeni stručnjaci povlače imaginarne granice, trkeljaju o vlasništvu nad Savudrijskom valom, izmišljaju „dimnjak“ kao slovenski prolaz u međunarodne vode… Drugim riječima, Hrvatska negira povijesne granice kad je u pitanju razgraničenje na moru sa Slovenijem, ali ne i kad se radi o istočnim susjedima. Tu se desničari pozivaju upravo na davnu povijest, pa je veliki suveren Franjo Tuđman bio ustanovio kako Hrvatska ima smješni oblik pereca i kako „taj prazni trbuh valja napuniti“. Čime nego teritorijem Bosne. Stoga je devedesetih tamo poslao vojsku, pa se ratovalo i ginulo, sve kako bi se Hrvatska uspostavila u svojim „povijesnim“ granicama, nekadašnje Banovine Hrvatske koja je obuhvaćala djelove zapadne Bosne.
No nije uspjelo, barem ne do sada, Hrvatska je zadržala oblik mršave ptice, a Tuđmanovi nasljednici, svi s reda, odlučili su svoj suverenitet, izubljen u Bosni, neriješen na Dunavu sa Srbijom, brusiti upravo na ono malo mora u Piranskom zaljevu. Ni slovenski im političari nisu ostajali dužni nerealnim zahtjevima i nacionalističkom paljbom, iako, u jednom su se trenutku Ivica Račan i Janez Drnovšek uspjeli dogovoriti oko zajedničkog uživanja morske pjene, ribljeg fonda i ostalih blagodati Piranskog zaljeva. Ali su na njihov sporazum potom kontinuirano pljucali desničari, i ovdje i tamo, a tadašnji je premijer Račan proglašen nacionalnim izdajnikom zbog „prodaje“ Piranskog zaljeva. Da bi njegov nasljednik na čelu SDP-a i premijer Zoran Milanović posve prekinuo pregovore, tobože namušen zbog „kontaminacije“ arbitražnog sporazuma od strane dvoje slovenskih birokrata, i stvari vratio na početak, misleći postati veći nacionalist i čuvar sitnog suvereniteta i od samog Tuđmana.
I dok se sada završetak arbitraže doživljava u Sloveniji kao povijesni datum, hrvatska je predsjednica, pametna kao i uvijek, izjavila kako se ta odluka „Hrvatske ne tiče, neće je ni prihvatiti, ni odbiti, jer ona za nas ne postoji“, te da je to jedinstveni stav Hrvatske. Slovenski premijer Cerar smatra pak kako Hrvatska mora poštivati odluku arbitražnog suda u Haagu, a hrvatski mu premijer odgovara kako je Hrvatska 2015. konsenzusom svih političkih stranaka u parlamentu izašla iz arbitraže, te da nikakva odluka „za nas nije obavezujuća“. Glumeći uobičajenu nonšalantnost, on žovijalno kaže kako očekuje tek „jako puno živahne atmosfere u medijima“, ali da je arbitraža nepovratno kontaminirana i da je to za Hrvate „case closed“. S druge strane opozicijski SDP, u čijem je mandatu Hrvatska izašla iz arbitraže, sada proziva HDZ-ovu vladu da nije i formalno prekinula arbitražni proces pa time Hrvatsku dovela u izrazito loš položaj. Da, trebaju i oni ugrabiti koji nacionalistički poen, upravo kao i slovenski političari kojima je završetak arbitraže gotovo od životne važnosti. Karl Erjavec, šef slovenske diplomacije, smatra kako je odluka suda obavezujuća za Hrvatsku, iako ne zna odgovor na pitanje što ako Hrvatska ustraje u svojim stavovima. Ili će možda opet onemogućiti prohodnost na granici s Hrvatskom, pa tako stvoriti neviđene gužve i najviše ugroziti vlastite građane kao nabrojnije turiste u Hrvatskoj? Ili će u Piranski zaljev uploviti ratni brod Triglav, kao što prijeti prolupali bivši političar Dimitrije Rupel? Dok Hrvati drčno odgovaraju da će oni odmah dovesti svoja tri od ukupno tri ratna broda. Doista jaka flota s čijih se paluba mogu gledati preko praćke, gađati srdelama i mahati zastavama.
Uglavnom, tako je to kad se prostrana kuća pretvori u niz malih, zagušljivih apartmana, uz vječno čangrizave stanare koji se stalno prepiru oko upotrebe zajedničkih prostorija. Ili: htjeli ste sitno, dobili ste sitno!
tacno
Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje. Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva. Da bi danas u suverenim državicama postojala samo jedna u Hrvatskoj i druga u Sloveniji, sve ostale rasprodane su voljom mudrih, nacionalističkih vlada ovdašnjih država.
Onda se zajednička država opet raspala, jer su tako željele nacionalno osvještene narodne mase, svatko je dobio svoje, ali vrag je u detaljima, u onim djeličcima državnih granica na kopnu oko kojih sporovi traju evo već 25 godina, i u onih nekoliko litara mora u Piranskom zaljevu oko kojih Hrvatska i Slovenija ratuju gdje god stignu. I nema te vlade, ni ovdje, ni u Sloveniji, koja nije tobože spornu granicu u Piranskom zaljevu koristila u svoje banalne, ali produktivne nacionalističke svrhe. Svakako, Slovenija se poziva na svoje povijesno pravo uživanja Piranskog zaljeva, stečeno još u Jugoslaviji, Hrvatska se pak referira na Međunarodno pravo mora, njeni stručnjaci povlače imaginarne granice, trkeljaju o vlasništvu nad Savudrijskom valom, izmišljaju „dimnjak“ kao slovenski prolaz u međunarodne vode… Drugim riječima, Hrvatska negira povijesne granice kad je u pitanju razgraničenje na moru sa Slovenijem, ali ne i kad se radi o istočnim susjedima. Tu se desničari pozivaju upravo na davnu povijest, pa je veliki suveren Franjo Tuđman bio ustanovio kako Hrvatska ima smješni oblik pereca i kako „taj prazni trbuh valja napuniti“. Čime nego teritorijem Bosne. Stoga je devedesetih tamo poslao vojsku, pa se ratovalo i ginulo, sve kako bi se Hrvatska uspostavila u svojim „povijesnim“ granicama, nekadašnje Banovine Hrvatske koja je obuhvaćala djelove zapadne Bosne.
No nije uspjelo, barem ne do sada, Hrvatska je zadržala oblik mršave ptice, a Tuđmanovi nasljednici, svi s reda, odlučili su svoj suverenitet, izubljen u Bosni, neriješen na Dunavu sa Srbijom, brusiti upravo na ono malo mora u Piranskom zaljevu. Ni slovenski im političari nisu ostajali dužni nerealnim zahtjevima i nacionalističkom paljbom, iako, u jednom su se trenutku Ivica Račan i Janez Drnovšek uspjeli dogovoriti oko zajedničkog uživanja morske pjene, ribljeg fonda i ostalih blagodati Piranskog zaljeva. Ali su na njihov sporazum potom kontinuirano pljucali desničari, i ovdje i tamo, a tadašnji je premijer Račan proglašen nacionalnim izdajnikom zbog „prodaje“ Piranskog zaljeva. Da bi njegov nasljednik na čelu SDP-a i premijer Zoran Milanović posve prekinuo pregovore, tobože namušen zbog „kontaminacije“ arbitražnog sporazuma od strane dvoje slovenskih birokrata, i stvari vratio na početak, misleći postati veći nacionalist i čuvar sitnog suvereniteta i od samog Tuđmana.
I dok se sada završetak arbitraže doživljava u Sloveniji kao povijesni datum, hrvatska je predsjednica, pametna kao i uvijek, izjavila kako se ta odluka „Hrvatske ne tiče, neće je ni prihvatiti, ni odbiti, jer ona za nas ne postoji“, te da je to jedinstveni stav Hrvatske. Slovenski premijer Cerar smatra pak kako Hrvatska mora poštivati odluku arbitražnog suda u Haagu, a hrvatski mu premijer odgovara kako je Hrvatska 2015. konsenzusom svih političkih stranaka u parlamentu izašla iz arbitraže, te da nikakva odluka „za nas nije obavezujuća“. Glumeći uobičajenu nonšalantnost, on žovijalno kaže kako očekuje tek „jako puno živahne atmosfere u medijima“, ali da je arbitraža nepovratno kontaminirana i da je to za Hrvate „case closed“. S druge strane opozicijski SDP, u čijem je mandatu Hrvatska izašla iz arbitraže, sada proziva HDZ-ovu vladu da nije i formalno prekinula arbitražni proces pa time Hrvatsku dovela u izrazito loš položaj. Da, trebaju i oni ugrabiti koji nacionalistički poen, upravo kao i slovenski političari kojima je završetak arbitraže gotovo od životne važnosti. Karl Erjavec, šef slovenske diplomacije, smatra kako je odluka suda obavezujuća za Hrvatsku, iako ne zna odgovor na pitanje što ako Hrvatska ustraje u svojim stavovima. Ili će možda opet onemogućiti prohodnost na granici s Hrvatskom, pa tako stvoriti neviđene gužve i najviše ugroziti vlastite građane kao nabrojnije turiste u Hrvatskoj? Ili će u Piranski zaljev uploviti ratni brod Triglav, kao što prijeti prolupali bivši političar Dimitrije Rupel? Dok Hrvati drčno odgovaraju da će oni odmah dovesti svoja tri od ukupno tri ratna broda. Doista jaka flota s čijih se paluba mogu gledati preko praćke, gađati srdelama i mahati zastavama.
Uglavnom, tako je to kad se prostrana kuća pretvori u niz malih, zagušljivih apartmana, uz vječno čangrizave stanare koji se stalno prepiru oko upotrebe zajedničkih prostorija. Ili: htjeli ste sitno, dobili ste sitno!
tacno
