Kremlj je već službeno demantirao da se vode razgovori o susretu Trump – Putin, novi “gospodar” Bijele kuće najavio je jačanje američke vojne moći (“kao nikada do sada”) i sve upućuje na zaključak kako se vraćamo dobrom, oprobanom receptu o Americi kao bogomdanoj najvećoj sili suvremenog svijeta (sa svime što iz toga proizlazi), o unipolarnom svijetu (umjesto multipolarnoga što je ne samo cilj Rusije, nego i odraz realnosti), te – napokon – kako se vraćamo onome svijetu u kojemu će i političari i mediji (koliko god Trump rogoborio protiv njih) projicirati iskrivljenu sliku stvarnosti, sliku u kojoj isto neće biti isto. Bilo da je riječ o Alepu i Mosulu, ili o nečemu drugome. Pa će za “novovjeke Goebbelse” perspektiva biti svijetla, a za sve druge, one koji još nisu izgubili moć rasuđivanja – mračna. Hoće li zaista?
Alepo je veliki grad u Siriji. Mosul je veliki grad, ali u Iraku. Dakle, razlika. Istočni dio Alepa godinama su pod svojom kontrolom držali islamistički radikali (džihadisti), uz pripadnike još poneke pobunjeničke skupine. Mosul drže pod kontrolom ti isti džihadisti, pristaše tzv. islamske države. Tu, dakle, razlike nema. Istočni Alepo oslobodili su pripadnici armije međunarodno priznate sirijske države, uz pomoć strane sile koju je ta država sama zatražila. Mosul oslobađaju pripadnici iračke armije uz pomoć stranih sila, a uz suglasnost vlade u Bagdadu. Dakle, ni tu razlike nema. A ipak, razlika je golema. Ne u činjenicama, one su takve kakve jesu, nego u načinu prezentiranja, odnosno falsificiranja tih činjenica.
Pa smo tako tjednima bili doslovno zatrpavani izvještajima i snimkama iz istočnog Alepa u kojima smo vidjeli strašna razaranja, mrtve ljude, ranjenu djecu, a sve uz komentar kako je to djelo krvavog Asadovog režima kojemu pomaže Rusija. Pri tome su žrtve u zapadnom Alepu, žrtve napada pobunjenika, džihadista, a bilo ih je na dnevnoj osnovi, bile ili prešućivane, ili nerijetko naprosto pribrajane onima u istočnom dijelu grada. Pa je još cijeli “demokratski” svijet zdvajao nad sudbinom desetaka tisuća, prema nekim procjenama i više od dvije stotine tisuća, civila i naveliko se govorilo o humanitarnoj katastrofi koja je rezultat – zna se čega i koga: diktatora iz Damaska koji odbija poslušati naređenje sa Zapada i napustiti vlast i drugoga diktatora iz Moskve koji ga u tome podržava.
S druge strane, iz Mosula nema ni jedne snimke. Ne vidimo nijednog ubijenoga, ni jedno ranjeno dijete. Vidimo topove i višecijevne bacače raketa kako ispaljuju svoje smrtonosne salve prema nekim udaljenim ciljevima. I vidimo uredno pripremljene šatore za prihvat izbjeglica, civila. A snimke izbjeglih civila počinjemo tek sada dobivati “na kapaljku”. Što se događa sa civilima u samome Mosulu, o tome ni riječi. Ima li mrtvih, ima li ranjene djece, ima li lijekova i liječnika, ni o tome – ništa. Saznali smo samo da je u Mosulu bio i zoološki vrt s više od četrdeset životinja i kako su oni koji su o njima vodili brigu prestali dolaziti, kada je bombardiranje grada postalo intenzivno. Pa su životinje gotovo mjesec dana bile ostavljene same. One bolesne – uginule su. Neke druge međusobno su se proždirale, da bi i one napokon uginule. A ostale su naprosto skončale od gladi. Na životu su ostali samo jedan lav i jedan medvjed. Njih je spasila ekipa jedne međunarodne organizacije za zaštitu životinja, nakon što su iračke snage osvojile onaj dio Mosula u kojemu je bio zoološki vrt. Eto, to smo saznali. Je li zoološki vrt možda postojao u Alepu, to niti znamo, niti će nam ikada itko reći. Za one koji formiraju javno mnijenje pomoću sve više usmjeravanih i kontroliranih, a formalno slobodnih medija, to nije bitno.
Bitno je nešto drugo. Da se operacije iračke armije uz američku pomoć, ne samo iz zraka, opisuju se kao oslobađanje Mosula – što one i jesu. A da su isti oni političari i isti oni mediji koji mirno, bez emocija, prate napredovanje Iračana prema Mosulu i nazivaju ga onim što ono i jest, za operacije sirijske vojske kojima je cilj bio ovladati istočnim Alepom nerijetko upotrebljavali posve drugi termin. To je bila okupacija, dapače jedna globalna televizija sa sjedištem na Bliskom istoku proglasila je grijehom govoriti o oslobađanju Alepa. I u čemu je sada stvar?
Vrlo jednostavno: u tome da su jedni “naši”, a drugi su “njihovi”. Ili, malo preciznije: stvar je u tome da se na međunarodnoj sceni, možda više i češće no ikada, bezobzirnije i bezočnije svakako, koriste dva mjerila. Pa i onda kada su stvari posve očite, i onda kada čovjek ne treba biti ni vrstan poznavatelj kretanja u svijetu, ni oštroumni analitičar, pa da bi vidio i zaključio kako je riječ o istome. Sirijci su oslobađali istočni Alepo uz rusku pomoć. Da: oslobađali! Iračani oslobađaju Mosul uz američku pomoć. I opet, da: oslobađaju! I u istočnom Alepu, i u Mosulu otpor pružaju džihadisti, pristaše tzv. islamske države koji su se “proslavili” barbarskim uništavanjem povijesnih spomenika u regiji što je s pravom nazivaju kolijevkom civilizacije, kao i pogubljenjima zarobljenika, ili naprosto onih druge vjere, što su ih snimali i postavljali na društvene mreže, kako bi se “dostojno” predstavili svijetu. Ponekada bi to kombinirali, pa je jedno od takvih pogubljenja bilo ovjekovječeno u ostacima drevne Palmire što su ih nakon toga dušmanski devastirali. No, ako su činjenice takve, kakve jesu, onda ih, u kontekstu probuđene konfrontacije Zapada i Rusije, valja ili zanemarivati, ili falsificirati. I to se uredno, dosljedno čini. Zato su operacije oslobađanja istočnog Alepa u zapadnim mainstream medijima bile ili preuzimanje kontrole, ili okupacija, dok je operacija usmjerena prema Mosulu samo i jedino – oslobođenje. I zato su oni koji su se odupirali u istočnom Alepu, pretvorivši tisuće i tisuće civila u svoje taoce, u “živi zid”, sprečavajući čak i njihov dogovoreni i organizirani izlazak iz toga dijela grada, bili “naoružana oporba”, “borci protiv Asadove diktature”, među kojima se našao, tu i tamo, i poneki džihadista. A oni koji se odupiru u Mosulu, to su isključivo džihadisti.
Nova američka administracija, ako se o njoj uopće može govoriti (jer jedina je uporišna točka te administracije novoizabrani predsjednik Trump), najavila je – doduše – bespoštednu borbu protiv islamističkih terorista, odnosno džihadista, uz izražavanje spremnosti da u toj borbi surađuje s Rusijom (što je Putin nekoliko puta predlagao Obami, ali je ovaj s prijezirom odbio). Pitanje je, međutim, koliko je Trump oslabljen iznuđenom ostavkom svojega savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Michaela Flynna. Ima indicija što upućuju na zaključak da jest oslabljen i da sistem (establishment) kojemu je brzopleto nagovijestio rat, polako opet preuzima kontrolu. Trump je, doduše, i dalje “jak” na jeziku, piše twittere kako mu i kada padne na pamet, ali to ne znači da već nije počeo strateški uzmak pred vojno-indusrijskim kompleksom kojega je, doslovno, životno ugrozio najavom da će Sjedinjene Države prekinuti s politikom nametanja režima. A da je to bila zaista politika, svjedoči i izjava nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika NATO-a, američkog generala Wesleya Clarka od prije nekoliko godina. Izjava je čak i snimljena, ali je se nitko rado ne sjeća, niti za njom poseže.
Ako Trump posustane u najavi radikalnog zaokreta u američkoj vanjskoj politici i usmjeri se na unutarnju scenu i na ostvarivanje obećanja o gospodarskom poletu (koja su mu i donijela pobjedu), sva je prilika da od očekivanoga prestanka obnovljenoga hladnog rata neće biti ništa. Kremlj je već službeno demantirao da se vode razgovori o susretu Trump – Putin, novi “gospodar” Bijele kuće najavio je jačanje američke vojne moći (“kao nikada do sada”) i sve upućuje na zaključak kako se vraćamo dobrom, oprobanom receptu o Americi kao bogomdanoj najvećoj sili suvremenog svijeta (sa svime što iz toga proizlazi), o unipolarnom svijetu (umjesto multipolarnoga što je ne samo cilj Rusije, nego i odraz realnosti), te – napokon – kako se vraćamo onome svijetu u kojemu će i političari i mediji (koliko god Trump rogoborio protiv njih) projicirati iskrivljenu sliku stvarnosti, sliku u kojoj isto neće biti isto. Bilo da je riječ o Alepu i Mosulu, ili o nečemu drugome.
Pa će za “novovjeke Goebbelse” perspektiva biti svijetla, a za sve druge, one koji još nisu izgubili moć rasuđivanja – mračna. Hoće li zaista?
tacno
Alepo je veliki grad u Siriji. Mosul je veliki grad, ali u Iraku. Dakle, razlika. Istočni dio Alepa godinama su pod svojom kontrolom držali islamistički radikali (džihadisti), uz pripadnike još poneke pobunjeničke skupine. Mosul drže pod kontrolom ti isti džihadisti, pristaše tzv. islamske države. Tu, dakle, razlike nema. Istočni Alepo oslobodili su pripadnici armije međunarodno priznate sirijske države, uz pomoć strane sile koju je ta država sama zatražila. Mosul oslobađaju pripadnici iračke armije uz pomoć stranih sila, a uz suglasnost vlade u Bagdadu. Dakle, ni tu razlike nema. A ipak, razlika je golema. Ne u činjenicama, one su takve kakve jesu, nego u načinu prezentiranja, odnosno falsificiranja tih činjenica.
Pa smo tako tjednima bili doslovno zatrpavani izvještajima i snimkama iz istočnog Alepa u kojima smo vidjeli strašna razaranja, mrtve ljude, ranjenu djecu, a sve uz komentar kako je to djelo krvavog Asadovog režima kojemu pomaže Rusija. Pri tome su žrtve u zapadnom Alepu, žrtve napada pobunjenika, džihadista, a bilo ih je na dnevnoj osnovi, bile ili prešućivane, ili nerijetko naprosto pribrajane onima u istočnom dijelu grada. Pa je još cijeli “demokratski” svijet zdvajao nad sudbinom desetaka tisuća, prema nekim procjenama i više od dvije stotine tisuća, civila i naveliko se govorilo o humanitarnoj katastrofi koja je rezultat – zna se čega i koga: diktatora iz Damaska koji odbija poslušati naređenje sa Zapada i napustiti vlast i drugoga diktatora iz Moskve koji ga u tome podržava.
S druge strane, iz Mosula nema ni jedne snimke. Ne vidimo nijednog ubijenoga, ni jedno ranjeno dijete. Vidimo topove i višecijevne bacače raketa kako ispaljuju svoje smrtonosne salve prema nekim udaljenim ciljevima. I vidimo uredno pripremljene šatore za prihvat izbjeglica, civila. A snimke izbjeglih civila počinjemo tek sada dobivati “na kapaljku”. Što se događa sa civilima u samome Mosulu, o tome ni riječi. Ima li mrtvih, ima li ranjene djece, ima li lijekova i liječnika, ni o tome – ništa. Saznali smo samo da je u Mosulu bio i zoološki vrt s više od četrdeset životinja i kako su oni koji su o njima vodili brigu prestali dolaziti, kada je bombardiranje grada postalo intenzivno. Pa su životinje gotovo mjesec dana bile ostavljene same. One bolesne – uginule su. Neke druge međusobno su se proždirale, da bi i one napokon uginule. A ostale su naprosto skončale od gladi. Na životu su ostali samo jedan lav i jedan medvjed. Njih je spasila ekipa jedne međunarodne organizacije za zaštitu životinja, nakon što su iračke snage osvojile onaj dio Mosula u kojemu je bio zoološki vrt. Eto, to smo saznali. Je li zoološki vrt možda postojao u Alepu, to niti znamo, niti će nam ikada itko reći. Za one koji formiraju javno mnijenje pomoću sve više usmjeravanih i kontroliranih, a formalno slobodnih medija, to nije bitno.
Bitno je nešto drugo. Da se operacije iračke armije uz američku pomoć, ne samo iz zraka, opisuju se kao oslobađanje Mosula – što one i jesu. A da su isti oni političari i isti oni mediji koji mirno, bez emocija, prate napredovanje Iračana prema Mosulu i nazivaju ga onim što ono i jest, za operacije sirijske vojske kojima je cilj bio ovladati istočnim Alepom nerijetko upotrebljavali posve drugi termin. To je bila okupacija, dapače jedna globalna televizija sa sjedištem na Bliskom istoku proglasila je grijehom govoriti o oslobađanju Alepa. I u čemu je sada stvar?
Vrlo jednostavno: u tome da su jedni “naši”, a drugi su “njihovi”. Ili, malo preciznije: stvar je u tome da se na međunarodnoj sceni, možda više i češće no ikada, bezobzirnije i bezočnije svakako, koriste dva mjerila. Pa i onda kada su stvari posve očite, i onda kada čovjek ne treba biti ni vrstan poznavatelj kretanja u svijetu, ni oštroumni analitičar, pa da bi vidio i zaključio kako je riječ o istome. Sirijci su oslobađali istočni Alepo uz rusku pomoć. Da: oslobađali! Iračani oslobađaju Mosul uz američku pomoć. I opet, da: oslobađaju! I u istočnom Alepu, i u Mosulu otpor pružaju džihadisti, pristaše tzv. islamske države koji su se “proslavili” barbarskim uništavanjem povijesnih spomenika u regiji što je s pravom nazivaju kolijevkom civilizacije, kao i pogubljenjima zarobljenika, ili naprosto onih druge vjere, što su ih snimali i postavljali na društvene mreže, kako bi se “dostojno” predstavili svijetu. Ponekada bi to kombinirali, pa je jedno od takvih pogubljenja bilo ovjekovječeno u ostacima drevne Palmire što su ih nakon toga dušmanski devastirali. No, ako su činjenice takve, kakve jesu, onda ih, u kontekstu probuđene konfrontacije Zapada i Rusije, valja ili zanemarivati, ili falsificirati. I to se uredno, dosljedno čini. Zato su operacije oslobađanja istočnog Alepa u zapadnim mainstream medijima bile ili preuzimanje kontrole, ili okupacija, dok je operacija usmjerena prema Mosulu samo i jedino – oslobođenje. I zato su oni koji su se odupirali u istočnom Alepu, pretvorivši tisuće i tisuće civila u svoje taoce, u “živi zid”, sprečavajući čak i njihov dogovoreni i organizirani izlazak iz toga dijela grada, bili “naoružana oporba”, “borci protiv Asadove diktature”, među kojima se našao, tu i tamo, i poneki džihadista. A oni koji se odupiru u Mosulu, to su isključivo džihadisti.
Nova američka administracija, ako se o njoj uopće može govoriti (jer jedina je uporišna točka te administracije novoizabrani predsjednik Trump), najavila je – doduše – bespoštednu borbu protiv islamističkih terorista, odnosno džihadista, uz izražavanje spremnosti da u toj borbi surađuje s Rusijom (što je Putin nekoliko puta predlagao Obami, ali je ovaj s prijezirom odbio). Pitanje je, međutim, koliko je Trump oslabljen iznuđenom ostavkom svojega savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Michaela Flynna. Ima indicija što upućuju na zaključak da jest oslabljen i da sistem (establishment) kojemu je brzopleto nagovijestio rat, polako opet preuzima kontrolu. Trump je, doduše, i dalje “jak” na jeziku, piše twittere kako mu i kada padne na pamet, ali to ne znači da već nije počeo strateški uzmak pred vojno-indusrijskim kompleksom kojega je, doslovno, životno ugrozio najavom da će Sjedinjene Države prekinuti s politikom nametanja režima. A da je to bila zaista politika, svjedoči i izjava nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika NATO-a, američkog generala Wesleya Clarka od prije nekoliko godina. Izjava je čak i snimljena, ali je se nitko rado ne sjeća, niti za njom poseže.
Ako Trump posustane u najavi radikalnog zaokreta u američkoj vanjskoj politici i usmjeri se na unutarnju scenu i na ostvarivanje obećanja o gospodarskom poletu (koja su mu i donijela pobjedu), sva je prilika da od očekivanoga prestanka obnovljenoga hladnog rata neće biti ništa. Kremlj je već službeno demantirao da se vode razgovori o susretu Trump – Putin, novi “gospodar” Bijele kuće najavio je jačanje američke vojne moći (“kao nikada do sada”) i sve upućuje na zaključak kako se vraćamo dobrom, oprobanom receptu o Americi kao bogomdanoj najvećoj sili suvremenog svijeta (sa svime što iz toga proizlazi), o unipolarnom svijetu (umjesto multipolarnoga što je ne samo cilj Rusije, nego i odraz realnosti), te – napokon – kako se vraćamo onome svijetu u kojemu će i političari i mediji (koliko god Trump rogoborio protiv njih) projicirati iskrivljenu sliku stvarnosti, sliku u kojoj isto neće biti isto. Bilo da je riječ o Alepu i Mosulu, ili o nečemu drugome.
Pa će za “novovjeke Goebbelse” perspektiva biti svijetla, a za sve druge, one koji još nisu izgubili moć rasuđivanja – mračna. Hoće li zaista?
tacno
