Svijet, Povijest, Gospodarstvo, Političari, Hrvatska
Objavio: sbperiskop
Ako novoizabrani američki predsjednik bude prkosio stvarnosti, suočit će se nepremostivim institucionalnim i neformalnim preprekama koje će ga podsjetiti da nije diktator nego (samo) šef egzekutive u najvećoj i – što god mislili o njoj – ponajboljoj svjetskoj demokraciji i domovini vladavine prava
Dogodilo se. Donald John Trump izabran je za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Osoba nesumnjivo bizarna i neugodna. Mnoge njegove izjave doista su bile nepodnošljivo šovinističke i rasističke, premda valja priznati da je pred kraj kampanje i nakon izbora ublažio takvu retoriku. Kako bilo, sve antipatije ili dvojbe koje izaziva dadu se svesti na jedno jedino praktično pitanje: koliku štetu on može izazvati na dužnosti predsjednika najmoćnije države svijeta?
Suvišno je reći da predsjednik SAD-a raspolaže golemom moći. On je šef američke izvršne vlasti i vrhovni zapovjednik zastrašujuće snažne oružane sile. No, Sjedinjene Države primjer su dosljedno provedenog načela trodiobe vlasti. Kongres, kao zakonodavno tijelo u kojem Trump ne uživa potpunu podršku ni vlastite stranke, ima posljednju riječ i kao takav sužava prostor samovolji egzekutive. Vrhovni sud (koji u američkom sustavu obnaša i funkciju ustavnog suda) bdije nad zakonitošću i ustavnošću predsjedničkih i kongresnih odluka, predstavlja neupitni autoritet i važan je faktor očuvanja i evolutivnog napretka američke demokracije. Važna neovisna ustanova su i Federalne rezerve, središnja emisijska banka. Koliko god bio moćan, predsjednik je ipak institucionalno i ustavno ograničen. Na djelu nije samo puko slovo ustava nego i politička kultura koja počiva na načelu ograničavanja i uravnoteženja različitih grana vlasti (Check & Balance) i ne dopušta prevagu nijednog središta moći.
Postoje i premnoga izvaninstitucionalna ograničenja. Veliko, pluralno i dinamično američko društvo čini komplicirana mreža vrlo raznolikih i suprotstavljenih interesa koji po prirodi stvari ne mogu biti jedinstveni i svojom vlastitom dinamikom sprječavaju koncentraciju moći na jednom mjestu. Tu mrežu, među ostalima, čine Wall Street, vojno-industrijski kompleks, snažna intelektualna zajednica, moćni neovisni mediji, sindikati, neformalne interesne grupacije, sustav lobbyja, pa ako hoćete i sâm Hollywood sa svojim nemjerljivim kulturalnim utjecajem. Široko je rasprostranjena i snažna svijest o individualnoj slobodi i građanskim pravima kao neupitnoj, temeljnoj vrednoti koja ne prožima samo politički i javni život nego i svakodnevicu.
Skupo prkošenje stvarnosti
Pođimo od pretpostavke da Trump doista želi demontirati sjevernoameričku zonu slobodne trgovine, prekinuti pregovore o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu i uvesti protekcionističke barijere koje bi izolirale američku ekonomiju. Uzalud. Takvi potezi mogu biti samo polovični jer je svjetska ekonomija dosegla onu točku međuovisnosti nakon koje su procesi globalizacije i integracije postali nepovratni. Riječ je o interesima koji nisu samo ekonomski već imaju političku, kulturnu i moralnu dimenziju i kapilarno su proželi čitav svijet. Raznolika tkiva toliko su srasla da je amputacija postala nemoguća. Ako Trump to i ne zna, ubrzo će mu tim njegovih stručnjaka objasniti kako stoje stvari.
Ako bude prkosio stvarnosti, suočit će se nepremostivim institucionalnim i neformalnim preprekama koje će ga podsjetiti da nije diktator nego (samo) šef egzekutive u najvećoj i – što god mislili o njoj – ponajboljoj svjetskoj demokraciji i domovini vladavine prava. Zato su neostvarive i Trumpove rasističke zamisli, ako za njima uopće bude i posezao. On mora uzeti u obzir i ogorčenu liberalnu javnost i ulične prosvjede koji ga ne priznaju za predsjednika što je blagotvorno za demokraciju jer je još jedan, barem simbolički, faktor ograničavanja moći.
Nema razloga za strah da će Trump upropastiti Sjedinjene Države onako kao što su, primjerice, Tuđman i HDZ uništili hrvatsko društvo koje nakon njihovog ekonomskog i moralnog pustošenja klinički mrtvo leži na postelji, sposobno nizašto nego za domoljubna buncanja. Za razliku od SAD-a, Hrvatska nije imala, niti je stvorila, niti je htjela stvoriti sadržajnu i stvarnu demokraciju, neovisne demokratske ustanove, vladavinu prava i kritičku javnost. Za razliku od američkih, sve hrvatske interesne skupine klijentelistički su oslonjene na jednu jedinu mantru. Hrvatska politička tradicija iscrpla se i svela na slijepu i iracionalnu državotvornost, dok američka počiva na racionalizmu, prosvjetiteljstvu i kultu Slobodnog Pojedinca.
Želi li Trump uništiti američku demokraciju? Zasigurno će je izložiti velikim iskušenjima, ali takva je sudbina demokracije. Demokracija je hod po žici. Ostaje joj da s pojačanom odgovornošću i pozornošću održava ravnotežu. S Trumpom ili bez njega, njena sudbina ionako nikada nije bila izvjesna.
Donald Trump REUTERS/Carlo Allegri
Europa se plaši bez razloga
S druge strane, nemoguće je naći zamjerku Trumpovoj namjeri da poboljša američko-ruske odnose. No, postoje bojazni da bi novi dogovor Washingtona i Moskve mogao štetiti Europi. Takve bojazni su neosnovane iz nekoliko razloga. Prvo, svaki američko-ruski dogovor koji umanjuje mogućnost nuklearnog sukoba dobro je došao jer o njemu ovisi opstanak ljudske vrste. Drugo, SAD se neće izolirati od Europe iz jednostavnog razloga što se moć – osobito imperijalna moć – nikad dragovoljno ne odriče stečenih pozicija i utjecaja. Treće, za sve eventualne nevolje koje je mogu snaći Europa će biti sama kriva. Ona je sebi najveći neprijatelj. U 20. stoljeću dva puta se dovela na rub totalnog samouništenja kada se iza koprene njene navodne civiliziranosti ukazala neizreciva količina divljaštva i zločinačke energije. Upravo Amerika i Rusija su je u Drugom svjetskom ratu spasile od moralne – ne samo moralne – propasti. Štoviše, dugo razdoblje europskog mira i prosperiteta nakon 1945. nije počivalo na europskoj prisebnosti nego na američko-ruskom dogovoru, ravnoteži snaga i, iznad svega, na potiskivanju europskih nacionalizama. Dok god, po uzoru na SAD, Europa ne krene putem velike demokratske federacije i dok god bude svedena na labavu koaliciju svojih suvišnih malih suverenosti, bit će ovisna o američko-ruskim aranžmanima i ostaje joj nadati se da će ti aranžmani počivati na mirnoj koegzistenciji i stabilnoj podjeli interesnih sfera. Takav ishod zasigurno je bolji od svega što bi Europa bila u stanju sebi prirediti ako bi opet podlegla svojim samoubilačkim, nacionalističkim porivima.
Govoriti o hrvatskom ekonomskom propadanju od 90ih do danas, i pri tome za nastalu pustoš okriviti isključivo Tuđmana, HDZ i političare općenito je u najmanju ruku nepotpuno.
Bez daljnjeg da je suspektnih aranžmana, krađe i javašluka bilo (ima ga i danas), da je puno slučajeva privatizacije oslikanih kombinacijom malverzacija i nesposobnosti i da se mnogima pogodovalo, a na štetu društva - to sve ne može poreći ni najzadrtiji desničar.
No bilo bi slijepo i glupo zanemariti utjecaj prelaska sa planskog na tržišno gospodarstvo, koje je zahtjevalo promjenu mentalnog skopa svih segmenata društva (od radnika do najviših razina upravljanja). Uz to, raspadom istočnog bloka i nestankom komunističkih režima, izgubilo se jedno veliko tržište. I na kraju, sam rat je sa novonastalim granicama imao dodatan katastrofalan utjecaj na proizvodnji sektor, a da pri tome ni ne mislim da razaranja, nego prekinute trgovinske veze (kupci, dobavljači, kooperanti). Svime ovim je dobar dio 'ekonomije' bio osuđen na propast ili, u najboljem slučaju, teške porođajno-tranzicijske muke.
darko19.11.2016 10:36
Nekad sam cijenio Perišića, međuitm već nakon uvoda:
"Ako novoizabrani američki predsjednik bude prkosio stvarnosti, suočit će se nepremostivim institucionalnim i neformalnim preprekama koje će ga podsjetiti da nije diktator nego (samo) šef egzekutive u najvećoj i – što god mislili o njoj – PONAJBOLJOJ SVJETSKOJ DEMOKRACIJI I DOMOVINI VLADAVINE PRAVA".
prestao sam čitati njegova bulažnjenja. Ako Vuk - fasciniran Amerikom kako je on shvaća - želi da zajedno s njim zavijam o "ponajboljoj svjetskoj demokraciji i vladavini prava" koja vodi ratove širom svijeta protiv suverenih zemalja, odbija suđenje svojih državljana za ratne zločine pred sudovima osnovanim svjetskim konsenzusom, fašistoidnim držanjem bez sudskog procesa zatočenih u Guantanomu, u kojoj se realna plaća nije mijenjala već tridesetak godina, koja isprva financira terorističke organizacije da bi se potom kao vrlo zauzeto borila protiv njih, koja mijenja vlade kako joj je u interesu, koja je iznjedrila Trumpa i najvjerojatnije će blokirati sasvim zahtjeve svjetske zajednice i ekoloških organizacija za promišljanjem i djelovanjem u ekološku korist planete, etc., onda
ZACIJELO NEŠTO NIJE U REDU S TOM "PONAJBOLJOM SVJETSKOM DEMOKRACIJOM I VLADAVINOM PRAVA", ILI SA VUKOM PERIŠIĆEM!
Moje je mišljenje, sa oboje istovremeno!
Anonimni19.11.2016 18:48
Zamjerke koje si napisao se uglavnom odnose na vanjskopolitičko ophođenje. Zato ih se i zove 'svjetski policajac'. Daleko je to njihovo ponašanje od idealnog, ali i sam svijet je daleko od idealnog. Da li misliš da ima netko bolji, sposobniji ili pravedniji za tu ulogu?
Zamisli (i molim te, ne shvačaj ovo kao provokaciju, jer nije), da taj 'svjetski policajac' u svojim početcima, prije 80ak godina, nije imao tendencije i posezanja spram svijeta kakva je imao - karta svijeta bi danas bila temeljito drugačije iscrtana. Da Amerika i FDR nisu već tada si uzeli za pravo da budu svjetski policajac, tisućljetni reich bi opravdao to svoje ime.
darko19.11.2016 19:54
Ti sam svojim stavovima "provociraš"!
a) Po tebi ispada da vanjskopolitičko vladanje nema nikakve veze sa demokracijom! Jadna li je ta tvoja demokracija. Ima li ili nema netko bolji, samo je falinga tvog procjenjivanja, i nema suštinske veze s pitanjem jesu li SAD ili nisu demokratska zemlja.
Po tvojoj logici, da kojim slučajem moraš birati između Hitlera i Mussolinija, izabrao bi jednoga i onda provokativno pitao: "Ima li tko bolji"! Postoje humanistički, teorijski okviri definicije demokracije, i praktični sustav se ne procjenjuje prema pitanju "ima li ko bolji", već prema tome koliko zadovoljava humanistički okvir. Eto, u Jugoslaviji koja je između 41. i 45. birala između izbjeglog kralja, izdajica i kolaboranata Pavelićevog tipa, ustaša i četnika, bio je netko bolji: Tito i partizani.
Što ti nemaš dovoljno ni humanosti ni mašte da zamisliš bolji svijet, pa se ustvari pitaš je li bolji onaj koji kolje kamom, batom, plinom ,metkom, bombom,.... (sumnjam da uopće shvaćaš što govorim) nije problem svijeta, već isključivo tvoj. Ima ljudi koji su sposobni zamisliti bolji svijet i rade na njemu, umjesto da u moru krvi postavljaju glupa pitanja "ima li tko bolji".
Jadni su ljudi (a već sam te takvim prozvao, mada lično ništa nemam protiv tebe, kao što možda misliš), koji lupetaju o Americi kao demokraciji istovremeno dok njihove bombe, rakete, bespilotne letjelice, vojnici itd. šire smrt širom plantete. Zar ti zaista ne vidiš da si humanistički posve zastranio?
b) Pozivanje na neke povijesne primjere u ocjeni DANAŠNJE tvrdnje "da je SAD demokracija", je LUPETANJE bez premca. Slično onome kad antikomunisti procjenjuju komunizam kao sustav - koji nikada nigdje nije postojao - prema tzv. realsocijalizmu koji je propala povijesna "tvorevina".
Slijedom tvoje logike - da vanjska politika nema veze s demokracijom - i "hiljadugodišnji Reich" se mogao prema iznutra (da je počistio Židove, Rome, homoseksualce, kljaste i sakate) proglasiti demokracijom, dok bi izvana - a to tebe očito ništa ne dira - i nadalje plinom gušio nepoćudne.
Treba ima ti ponešto logike u glavi kad se čovjek upušta u komentare!
darko19.11.2016 22:33
Da nastavim gdje sam stao.
c)
"Zato ih se i zove ‘svjetski policajac’. Daleko je to njihovo ponašanje od idealnog, ali i sam svijet je daleko od idealnog. Da li misliš da ima netko bolji, sposobniji ili pravedniji za tu ulogu?"
Ni jedna zemlja nema po nikkavim zakonima - formalnim ili etičkim - igrati ulogu "svjetskog policajca", mimo odluke "svijeta" o tome. A svijet je to davno odlučio tko ima igrati tu ulogu - TO SU UJEDINJENE NACIJE!
Nevjerojatno je koliko ti ne priznaješ zakone RH, odluke EU, eto niti svijeta - među kojim su i SAD glasale za takvu ulogu UN. A od ljudskosti si udaljen milijunima svjetlosnih godina.
Ako su UN neefikasne, onda to znači da ih treba reformirati, a po ničemu ne znači da neka - ma koja - država može i smije samovoljno preuzeti njihovu funkciju. SAD su ne jednom poduzimale akcije mimo i protiv odluka UN. A to ti je upravo usporedivo s tvojim spominjanjem (na drugom mjestu) "puštanja krvi". Da ja tebi dođem lično pustiti krv, mimo zakona i cijelog pravnog sustava, jer sam odlučio preutei ulogu revolveraša - autonomnog vršitelja "pravde"!
d) Tretiranje SAD na način koji to ti činiš prilikom spominjanja "tisućgodišnjeg Reicha", nije nego još jedan oblik tvojeg sljepila. Sviđao se tebi ili ne, SSSR je podnio najveće žrtve i dao najveći doprinos slamanju nacističke Njemačke, a - uostalom - to nije bio individualni pothvat ni jedne pojedine države već "Antifašističke koalicije".
U kojoj su i jugoslavenski partizani (uključujući pripadnike sviju jugoslavenski naroda) dali svoj doprinos!
Anonimni20.11.2016 17:41
Nisi shvatio moje pitanje 'ima li tko bolji' (ili sam se ja loše izrazio) -> pretpostavljam da smatraš da je Amerika uzrok svom zlu na svijetu, i da se maknu iz igre, da bi svijet postao bolje mjesto. Moje je mišljenje da kada bi SAD odstupile sa pozicije 'svjetskog policajca', bi odmah drugi pretedenti odmah zauzeli to mjesto. I siguran sam da bi bilo tko od njih bio 'gori gospodar' od SAD. Ukratko, od velikih igrača na globalnoj sceni, mislim da su oni najbolji, najdemokratskiji i najhumaniji izbor. Nije da to njihovo ratovanje za demokraciju čini imalo neprozirnim, ali opet, drugi bi bili još gori.
Gle, ti opisuješ kako bi nekakav idealan svijet trebao funkcionirati. I bilo bi lijepo da je tako, ali, nažalost, nije. Ali ti i dalje iz perspektive idealnog svijeta osuđuješ nečije postupke u realnom svijetu. I to u ovom slučaju, izolirano gledaš djelovanje SAD, bez razmišljanja o tome kako se ostatak svijeta ponaša.
A ovo što se tiče SAD i uloge u WW2 - uzeo sam to razdoblje, jer je i tada se ratovalo pod parolom demokracije, i uz to je vrlo dobro evidentirano razdoblje. SSSR je podnijeo najveće žrtve, i najveći danak u krvi, iako za tako veliki broj vojnih žrtava nemalim dijelom krivnju snosi ruski način ratovanja - slanje val za valom slabo naoružane pješadije u sigurnu smrt protiv tehnički nadmočnog neprijatelja. Ali sav njihov trud bi bio osuđen na propast da nije bilo utjecaja SAD i FDR u razdoblju prije kraja 41, jer u takvom svijetu, Engleska bi tokom 1940 morala potpisati mir i vjerojatno se odreži dalekoistočnih posjeda, Pustinjska lisica bi bio Stepska lisica, Japan ne bi, stisnut američkim embargom, morao napasti SAD, te bi u jesen 1941 napao Sibir (zauzvrat bi dobili SIngapur, Hong-kong i ostalo), pa Staljin ne bi mogao koncem 41 divizije iz Sibira prebaciti na bojišnicu. Također, bombarderi ne bi bombardirali njemačke tvornice i opstruirali dotok novog ratnog materijala na ratište. Tokom 1942, SSSR bi bio poražen, i na čitavom Euroazijskom kontinentu ne bi postojalo koherentne vojne sile da se suprostavi Njemačkoj i Japanu, i preostali bi samo partizani i gerilsko ratovanje koje bi bilo osuđeno na propast bez vanjske pomoći. Zbog toga svega smatram da je SAD imao najveći utjecaj na ishod rata.
