Svi su se – ali baš svi – ostrvili na nevoljnoga Damira Krstičevića zbog toga jer nije uspio u praktičnome militariziranju Hrvatske, umjesto da pljunu u vladajuće militarističke aranžmane, ili barem – za prvu ruku – tekući neuspjeh pozdrave kao veličanstveno nehotično postignuće
Ljubitelje hrvatskoga vojnog zrakoplovstva više ne možeš ni utješiti. Ako ih sažaljivo pogledaš i kažeš im nešto u stilu ‘bit će bolje, glavu gore’, a ovi to doista i poslušaju, pred očima će im puknuti ambis u svojoj punoj visini: prazno nebo, bog te jebo!
Iako sam lišen minimuma stručnosti za ovu tematiku, ne mogu previdjeti kako se medijska i politička reprodukcija slučaja fijaska s nabavkom letećih sredstava za ubijanje iz uobičajene ovdašnje farse izrodila u farsu na (ma)mlazni pogon. Iz dana u dan, iz sata u sat, iz HTV-a u RTL, prosječan Hrvat svjedoči kako se na javnoj sceni ludi i zbunjeni grče u informativnom klinču, neuspješno pokušavajući dokučiti tko ga kome zavlači i tko je, do đavola, odgovoran što svod nad domovinskim tlom i dalje čuvaju samo pernati letači, krajnje suspektni u smislu rodoljubnih ideala, borbeno osposobljeni jedino za to da se bez skanjivanja olakšavaju po spomenicima našim velikanima.
Stvar je dobila na ubrzanju nakon što je Večernji list prije neki dan ekskluzivno objavio dokument s oznakom tajnosti koji je predstavljen kao američko dopuštenje Izraelu da Hrvatskoj proda borbene avione F-16 Barak, pa bi po istome ispalo da su se hiroviti Jenkiji zbog neznanih razloga predomislili u zadnji čas, što premijer Andrej Plenković, ministar obrane Damir Krstičević i elitna bojna njihovih pregovarača, dakako, nisu nikako mogli predvidjeti. Od tog momenta u medijsku i političku sferu nadire naplavina sadržaja: cure ponajprije sline (nad krasnim primjerkom naoružanja koji ostaje zračni predmet želja), ali cure i informacije, i to one s etiketom ‘povjerljivo’. Skandal se samooplođuje, po logici koja uglavnom izmiče zdravorazumskim očekivanjima, naime – po zakonu spojenih zabuna.
Evo tek nekih dubioza što ih kao okorjeli laik dijelim s čitateljima sličnih predispozicija.
Pod 1) Predsjednik opozicijskoga SDP-a Davor Bernardić u apelima što ih štanca svakih desetak minuta inzistira na zastrašujućem i nedopustivom ‘curenju informacija’, iako bi po prirodi svojega poslanja – jer gradi imidž političara koji s oporbenjačkom dosljednošću štiti javne interese od zloupotreba vlasti – trebao zdušno podupirati dotok informacija vezanih uz posao obavijen gustom maglom, tim prije ako su ove proglašene službenim tajnama. Bernardić je, štoviše, od Državnog odvjetništva zatražio hitnu istragu, konstatiravši da ‘curenje takvih povjerljivih dokumenata kompromitira sigurnosni sustav RH’, također i ‘ugrožava nacionalnu sigurnost’, a zakonom je za taj zločin predviđena kazna od pet godina zatvora.
Ali, ali – budući da je sasvim izvjesno kako su ‘takvi povjerljivi dokumenti’ u redakciju Večernjeg lista pristigli iz vrha Ministarstva obrane, a vrlo vjerojatno od čelnoga čovjeka te institucije (poslužio bih se frazom da to ‘znaju i vrapci na grani’, no ne želim remetiti budnost jedinih aktivnih pripadnika hrvatske zračne flote), vođa SDP-a zapravo huška državnoga tužioca na ministra Krstičevića. To što i dalje papagajski lamentira kako medijska operacija ‘ugrožava nacionalnu sigurnost’ i ‘kompromitira sigurnosni sustav RH’, premda je iz obznanjenih dokumenata postalo jasno – kao što će biti naglašeno u točki 2) – da oni kompromitiraju jedino članove Vlade, iznimno je duboki uvid: kompromitiranja sigurnosnog sustava ne bi bilo, kaže opozicijski prvak, da je izostala kompromitacija ministra obrane.
Pod 2) Večernji list objavio je prepisku službenika State Departmenta i izraelske ambasade u Washingtonu iz rujna 2017. godine s neskrivenom namjerom da podupre Vladu i ministra Damira Krstičevića, tj. da otkloni sumnje kako su ovi lagali hrvatskoj javnosti, pa je tako intonirana i oprema velikog otkrića – kao ‘krunski dokaz da su Amerikanci prije otvaranja ponuda Izraelu dopustili da Hrvatskoj ponudi i proda F-16 Barak’.
Ali, ali – puko čitanje ‘krunskog dokaza’ dokazuje suprotnu tvrdnju. K tome je i konkurentski dnevnik sutradan objavio kako je ‘cjeloviti dokument koji sadrži dvije stranice’ ustvari sklepan iz dva dopisa, odnosno da je plasman ‘povjerljivoga spisa’ gola manipulacija. U namjeri da osiguraju propagandnu podršku Vladi, trudbenici Večernjeg lista su, u skladu sa svojim sposobnostima, otvorili prostor za njenu daljnju diskreditaciju.
Pod 3) Konkurentski dnevnik, Jutarnji list,oštro je kritizirao Davora Bernardića zbog njegova napada na ‘slobodu medija i govora’ i zalaganja za kazneni progon onih što su omogućili ‘curenje povjerljivih informacija’. U tom smislu ga je čak podsjetio na slavne punktove historije novinarstva, na ‘papire iz Pentagona’, ‘aferu Watergate’ i ‘slučaj Ankice Lepej’, kada su ‘duboka grla’ – pozicionirana unutar sustava – dostavljala žurnalistima povjerljive dokumente za koje su procijenili da su u nasušnome interesu javnosti, a sve to uz dopadljiv naslov: ‘Bi li Bernardić i za Ankicu Lepej tražio zatvor?’
Ali, ali – u konkretnom je slučaju ‘curenje povjerljivih informacija’ imalo očiglednu propagandnu svrhu, naime da zavara javnost, a ne da je uputi u istinu, te je primjerenije govoriti o ‘curenju povjerljivih dezinformacija’. Energičnom kritikom šefa SDP-a, svečanom obranom ‘slobode medija i govora’ i načelnim utvrđivanjem univerzalnoga herojskog statusa ‘dubokih grla’, Jutarnji list pod firmom vječne novinarske težnje ka istini zapravo legitimira manipulaciju, a usput i brani Vladu, jer je ‘duboko grlo’ u našoj priči po svemu sudeći (cvrkuću i avijatičari na grani) sam ministar obrane koji medijskim podmetanjima nastoji spasiti vlastito dupe.
Pod 4) Nastojeći betonirati svoju tvrdnju o ‘ugrožavanju nacionalne sigurnosti’ Davor Bernardić ne posustaje, već putuje (leti?) od mikrofona do mikrofona, od konferencije za štampu do konferencije za tisak, neumorno obnavljajući gradivo – dokumenti su ‘povjerljivi’, ‘strogo klasificirani’, ‘s oznakom tajnosti’, i njihovo objavljivanje predstavlja kazneno djelo.
Ali, ali – ni jednoga trenutka ne postavlja pitanje zbog čega bi to dokumentacija o pokušaju kupovine skupocjenih strojeva za ubijanje novcem hrvatskih poreznih obveznika bila ‘povjerljiva’. Zašto je samoproglašenome zastupniku hrvatske javnosti normalno – i čak to koristi kao krunski argument – da se pregovori oko obilne potrošnje javnih para sakrivaju od očiju javnosti, a popratni spisi obilježe ‘oznakom tajnosti’? Grobar domaće opozicije, avaj, voli djelovati iz zone neodoljiva proturječja: od puste želje da naudi Vladi, premijeru i ministru obrane, svim silama podupire njihovu netransparentnost.
Pod 5) Nakon neuspjeloga pokušaja kupovine tridesetak godina starih američkih ratnih aviona od Izraela, ergela iz Banskih dvora doživjela je široku lepezu optužbi: da su nevjerojatni paceri, da su pokazali nesposobnost neviđenih razmjera, da su svojom nekompetencijom ugrozili obrambenu moć zemlje, da su sistematski obmanjivali hrvatsku javnost, da su se služili prljavim medijskim manipulacijama, da se prema javnosti odnose jednako sramno kao i pernati piloti prema spomenicima naših velikana, da su srozali ugled Hrvatske u svijetu, da će nas u naporu da nakon blamaže sačuvaju fotelje još i zavaditi s bratskom Amerikom, da nam je prazno nebo, bog ga jebo…
Ali, ali – nitko, ali baš nitko, ni u političkoj ni u medijskoj areni, sve ovo vrijeme nije izgovorio pitanje koje se meni otpočetka čini jedinim smislenim: a koji će Hrvatskoj klinac rabljeni F-16 Barak? Koji će joj klinac i nerabljeni F-16 Barak? Što će Hrvatskoj uopće leteća sredstva za sijanje smrti? Zar zemlja koja grca u siromaštvu i beznađu, čija infrastruktura puca po šavovima, čije škole nemaju grijanje, u čijim bolnicama starci i djeca masovno umiru od benignih bolesti, čija se brodogradilišta i rafinerije zatvaraju, čija mladost bježi preko granice glavom bez obzira, čije se ekonomske krivulje strmoglavljuju u smjeru izgledne kataklizme, zar takva zemlja nema pametniji način da utroši lavovski dio državnog budžeta? Zar u takvim okolnostima F-16 Barak nije oružje namijenjeno tamanjenju domaćega stanovništva?
Svi su se – ali baš svi – ostrvili na nevoljnoga Damira Krstičevića zbog toga jer nije uspio u praktičnome militariziranju Hrvatske, umjesto da pljunu u vladajuće militarističke aranžmane, ili barem – za prvu ruku – tekući neuspjeh pozdrave kao veličanstveno nehotično postignuće. Kolektivna testosteronska opsesija i vizija čeličnoga neba jača je od prizemnih tegoba. Aviona, dakle, nema, ali je hrvatsko ratno mrakoplovstvo u punome sastavu i pogonu.
Samo što je u tom slučaju najmanje fer sva ta buncanja pijanih političkih i medijskih eskadrila, cijelu tu idiotsku farsu pod naslovom ‘Kako su šuplje tikve tražile bojeve glave’, svaliti isključivo na leđa aktualne vlasti.
portalnovosti
Ljubitelje hrvatskoga vojnog zrakoplovstva više ne možeš ni utješiti. Ako ih sažaljivo pogledaš i kažeš im nešto u stilu ‘bit će bolje, glavu gore’, a ovi to doista i poslušaju, pred očima će im puknuti ambis u svojoj punoj visini: prazno nebo, bog te jebo!
Iako sam lišen minimuma stručnosti za ovu tematiku, ne mogu previdjeti kako se medijska i politička reprodukcija slučaja fijaska s nabavkom letećih sredstava za ubijanje iz uobičajene ovdašnje farse izrodila u farsu na (ma)mlazni pogon. Iz dana u dan, iz sata u sat, iz HTV-a u RTL, prosječan Hrvat svjedoči kako se na javnoj sceni ludi i zbunjeni grče u informativnom klinču, neuspješno pokušavajući dokučiti tko ga kome zavlači i tko je, do đavola, odgovoran što svod nad domovinskim tlom i dalje čuvaju samo pernati letači, krajnje suspektni u smislu rodoljubnih ideala, borbeno osposobljeni jedino za to da se bez skanjivanja olakšavaju po spomenicima našim velikanima.
Zar zemlja koja grca u siromaštvu i beznađu, čija infrastruktura puca po šavovima, čije škole nemaju grijanje, u čijim bolnicama starci i djeca masovno umiru od benignih bolesti, zar takva zemlja nema pametniji način da utroši lavovski dio državnog budžeta?
Stvar je dobila na ubrzanju nakon što je Večernji list prije neki dan ekskluzivno objavio dokument s oznakom tajnosti koji je predstavljen kao američko dopuštenje Izraelu da Hrvatskoj proda borbene avione F-16 Barak, pa bi po istome ispalo da su se hiroviti Jenkiji zbog neznanih razloga predomislili u zadnji čas, što premijer Andrej Plenković, ministar obrane Damir Krstičević i elitna bojna njihovih pregovarača, dakako, nisu nikako mogli predvidjeti. Od tog momenta u medijsku i političku sferu nadire naplavina sadržaja: cure ponajprije sline (nad krasnim primjerkom naoružanja koji ostaje zračni predmet želja), ali cure i informacije, i to one s etiketom ‘povjerljivo’. Skandal se samooplođuje, po logici koja uglavnom izmiče zdravorazumskim očekivanjima, naime – po zakonu spojenih zabuna.
Evo tek nekih dubioza što ih kao okorjeli laik dijelim s čitateljima sličnih predispozicija.
Pod 1) Predsjednik opozicijskoga SDP-a Davor Bernardić u apelima što ih štanca svakih desetak minuta inzistira na zastrašujućem i nedopustivom ‘curenju informacija’, iako bi po prirodi svojega poslanja – jer gradi imidž političara koji s oporbenjačkom dosljednošću štiti javne interese od zloupotreba vlasti – trebao zdušno podupirati dotok informacija vezanih uz posao obavijen gustom maglom, tim prije ako su ove proglašene službenim tajnama. Bernardić je, štoviše, od Državnog odvjetništva zatražio hitnu istragu, konstatiravši da ‘curenje takvih povjerljivih dokumenata kompromitira sigurnosni sustav RH’, također i ‘ugrožava nacionalnu sigurnost’, a zakonom je za taj zločin predviđena kazna od pet godina zatvora.
Ali, ali – budući da je sasvim izvjesno kako su ‘takvi povjerljivi dokumenti’ u redakciju Večernjeg lista pristigli iz vrha Ministarstva obrane, a vrlo vjerojatno od čelnoga čovjeka te institucije (poslužio bih se frazom da to ‘znaju i vrapci na grani’, no ne želim remetiti budnost jedinih aktivnih pripadnika hrvatske zračne flote), vođa SDP-a zapravo huška državnoga tužioca na ministra Krstičevića. To što i dalje papagajski lamentira kako medijska operacija ‘ugrožava nacionalnu sigurnost’ i ‘kompromitira sigurnosni sustav RH’, premda je iz obznanjenih dokumenata postalo jasno – kao što će biti naglašeno u točki 2) – da oni kompromitiraju jedino članove Vlade, iznimno je duboki uvid: kompromitiranja sigurnosnog sustava ne bi bilo, kaže opozicijski prvak, da je izostala kompromitacija ministra obrane.
Pod 2) Večernji list objavio je prepisku službenika State Departmenta i izraelske ambasade u Washingtonu iz rujna 2017. godine s neskrivenom namjerom da podupre Vladu i ministra Damira Krstičevića, tj. da otkloni sumnje kako su ovi lagali hrvatskoj javnosti, pa je tako intonirana i oprema velikog otkrića – kao ‘krunski dokaz da su Amerikanci prije otvaranja ponuda Izraelu dopustili da Hrvatskoj ponudi i proda F-16 Barak’.
Ali, ali – puko čitanje ‘krunskog dokaza’ dokazuje suprotnu tvrdnju. K tome je i konkurentski dnevnik sutradan objavio kako je ‘cjeloviti dokument koji sadrži dvije stranice’ ustvari sklepan iz dva dopisa, odnosno da je plasman ‘povjerljivoga spisa’ gola manipulacija. U namjeri da osiguraju propagandnu podršku Vladi, trudbenici Večernjeg lista su, u skladu sa svojim sposobnostima, otvorili prostor za njenu daljnju diskreditaciju.
Pod 3) Konkurentski dnevnik, Jutarnji list,oštro je kritizirao Davora Bernardića zbog njegova napada na ‘slobodu medija i govora’ i zalaganja za kazneni progon onih što su omogućili ‘curenje povjerljivih informacija’. U tom smislu ga je čak podsjetio na slavne punktove historije novinarstva, na ‘papire iz Pentagona’, ‘aferu Watergate’ i ‘slučaj Ankice Lepej’, kada su ‘duboka grla’ – pozicionirana unutar sustava – dostavljala žurnalistima povjerljive dokumente za koje su procijenili da su u nasušnome interesu javnosti, a sve to uz dopadljiv naslov: ‘Bi li Bernardić i za Ankicu Lepej tražio zatvor?’
Ali, ali – u konkretnom je slučaju ‘curenje povjerljivih informacija’ imalo očiglednu propagandnu svrhu, naime da zavara javnost, a ne da je uputi u istinu, te je primjerenije govoriti o ‘curenju povjerljivih dezinformacija’. Energičnom kritikom šefa SDP-a, svečanom obranom ‘slobode medija i govora’ i načelnim utvrđivanjem univerzalnoga herojskog statusa ‘dubokih grla’, Jutarnji list pod firmom vječne novinarske težnje ka istini zapravo legitimira manipulaciju, a usput i brani Vladu, jer je ‘duboko grlo’ u našoj priči po svemu sudeći (cvrkuću i avijatičari na grani) sam ministar obrane koji medijskim podmetanjima nastoji spasiti vlastito dupe.
Pod 4) Nastojeći betonirati svoju tvrdnju o ‘ugrožavanju nacionalne sigurnosti’ Davor Bernardić ne posustaje, već putuje (leti?) od mikrofona do mikrofona, od konferencije za štampu do konferencije za tisak, neumorno obnavljajući gradivo – dokumenti su ‘povjerljivi’, ‘strogo klasificirani’, ‘s oznakom tajnosti’, i njihovo objavljivanje predstavlja kazneno djelo.
Ali, ali – ni jednoga trenutka ne postavlja pitanje zbog čega bi to dokumentacija o pokušaju kupovine skupocjenih strojeva za ubijanje novcem hrvatskih poreznih obveznika bila ‘povjerljiva’. Zašto je samoproglašenome zastupniku hrvatske javnosti normalno – i čak to koristi kao krunski argument – da se pregovori oko obilne potrošnje javnih para sakrivaju od očiju javnosti, a popratni spisi obilježe ‘oznakom tajnosti’? Grobar domaće opozicije, avaj, voli djelovati iz zone neodoljiva proturječja: od puste želje da naudi Vladi, premijeru i ministru obrane, svim silama podupire njihovu netransparentnost.
Pod 5) Nakon neuspjeloga pokušaja kupovine tridesetak godina starih američkih ratnih aviona od Izraela, ergela iz Banskih dvora doživjela je široku lepezu optužbi: da su nevjerojatni paceri, da su pokazali nesposobnost neviđenih razmjera, da su svojom nekompetencijom ugrozili obrambenu moć zemlje, da su sistematski obmanjivali hrvatsku javnost, da su se služili prljavim medijskim manipulacijama, da se prema javnosti odnose jednako sramno kao i pernati piloti prema spomenicima naših velikana, da su srozali ugled Hrvatske u svijetu, da će nas u naporu da nakon blamaže sačuvaju fotelje još i zavaditi s bratskom Amerikom, da nam je prazno nebo, bog ga jebo…
Ali, ali – nitko, ali baš nitko, ni u političkoj ni u medijskoj areni, sve ovo vrijeme nije izgovorio pitanje koje se meni otpočetka čini jedinim smislenim: a koji će Hrvatskoj klinac rabljeni F-16 Barak? Koji će joj klinac i nerabljeni F-16 Barak? Što će Hrvatskoj uopće leteća sredstva za sijanje smrti? Zar zemlja koja grca u siromaštvu i beznađu, čija infrastruktura puca po šavovima, čije škole nemaju grijanje, u čijim bolnicama starci i djeca masovno umiru od benignih bolesti, čija se brodogradilišta i rafinerije zatvaraju, čija mladost bježi preko granice glavom bez obzira, čije se ekonomske krivulje strmoglavljuju u smjeru izgledne kataklizme, zar takva zemlja nema pametniji način da utroši lavovski dio državnog budžeta? Zar u takvim okolnostima F-16 Barak nije oružje namijenjeno tamanjenju domaćega stanovništva?
Svi su se – ali baš svi – ostrvili na nevoljnoga Damira Krstičevića zbog toga jer nije uspio u praktičnome militariziranju Hrvatske, umjesto da pljunu u vladajuće militarističke aranžmane, ili barem – za prvu ruku – tekući neuspjeh pozdrave kao veličanstveno nehotično postignuće. Kolektivna testosteronska opsesija i vizija čeličnoga neba jača je od prizemnih tegoba. Aviona, dakle, nema, ali je hrvatsko ratno mrakoplovstvo u punome sastavu i pogonu.
Samo što je u tom slučaju najmanje fer sva ta buncanja pijanih političkih i medijskih eskadrila, cijelu tu idiotsku farsu pod naslovom ‘Kako su šuplje tikve tražile bojeve glave’, svaliti isključivo na leđa aktualne vlasti.
portalnovosti
