Sirotom Damiru Krstičeviću mogli smo se barem smijati. Kad mu je, u siječnju ove godine, nakon propasti kupnje aviona F-16 SDP-ov saborski zastupnik Franko Vidović poklonio kutije s maketama (usput, majstori iz oporbe nisu uspjeli pronaći maketu ispravnog modela, nego su Krstičeviću uručili makete aviona F-14 i F-15), Krstičević je uz histeričnu viku zafitiljio nesretne makete u pod institucije, iznad koje je, kažu, samo Bog.
Krstičević je time pokazao kako prihvaća šalu, koliko ima debele živce i, najvažnije, koliko temeljito ne shvaća parlamentarnu demokraciju.
Ono što je najveći politički postratni ratni profiter, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava napravio na sjednici Gradskog vijeća nije nimalo smiješno.
Istina, njegovo bacanje o pod Statuta grada Vukovara na ćirilici pokazuje da ni Penava, onako krstičevićevski, zapravo ne prihvaća demokraciju kao dvoboj ideja i akcija u kojemu ti i ne mora biti uvijek najugodnije. Za razliku od Krstičevića, koji barem SDP-ov performans nije prikazivao kao udar na borbenu gotovost Hrvatske vojske, vukovarski gradonačelnik je statut svog grada napisan na pismu trećine njegovih stanovnika, spremno ocrtao kao – neprijateljsku djelatnost.
Penava – uz, dakako, podršku svoje stranke – uporno pokušava cijelo jedno pismo obojati zločinačkim bojama i prikazati ga instrumentom upravo nadiruće “velikosrpske agresije” i to toliko opakim da je zbog toga vrijedno izvrdavati čak i Ustav zemlje koju je, naravno, “svim sredstvima”, “jučer, danas i sutra” spreman braniti.
U tom simboličkom bacanju Statuta grada kojeg vodi, napisanog, dakle, na pismu koje koristi trećina njegovih stanovnika, omeđena je cijela politička stvarnost Ivana Penave. “Zaklani”, “mrtva djeca”, “silovani grad”, “ubijene žene” i slične izraze je (i) danas koristio obilato i s pomalo rutinskim izrazom lica, poput ostarjelog pjevača koji pjeva svoj jedini veliki hit u karijeri.
Ali, hit je, očito, evergreen. Penava je s njim pobijedio na izborima. Penava je s tim refrenom uzdrmao Plenkovića prošle godine. Penava je, na priči o zločinu i nepostojećoj kazni, dogurao do toga da cijela zemlja bruji o njegovoj najavi kandidature za predsjednika HDZ-a.
Na kraju krajeva, zbog Penavinog hita, Plenković, onaj Andrej Plenković koji vrijeđa Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, štrajkaše, novinare, opoziciju – kako mu već tko digne živac koji dan – ga se ne usudi ni krivo pogledati.
A čovjek, njegov čovjek u Vukovaru, udara direktno po Plenkovićevim koalicijskim partnerima, neovisnosti institucija i pismu cijele jedne manjine.
Pritom se premijer pravi da nije svjestan koliko je opasno kad se iz drugačijeg načina pisanja slova vide padajuće granate.
Pravi se i da je najnormalnija i turbo pozitivna stvar kao državni praznik, na Penavinu inicijativu, proglasiti dan pada Vukovara 1991. godine, dan s kojim su krenuli najstrašniji ratni zločini u Domovinskom ratu.
Ako je, dakle, Penava politički postratni ratni profiter, Andrej Plenković je u najmanju ruku – kolaboracionist.
Vukovarski gradonačelnik je, kako se pokazalo i danas, čovjek koji svoj grad želi trajno držati zarobljenim u 1991. godini, u priči o “mrtvoj djeci” i “silovanim ženama”, uz ustrajno podgrijavanu mržnju prema onima građanima koji nisu bili branitelji i ne hodaju u koloni sjećanja.
Cijela ta priča mu se, pritom, sigurno sasvim slučajno, fenomenalno politički isplati.
Jednom je jedan čovjek, s nešto jačim ratničkim pedigreom od vukovarskog gradonačelnika, poručio “Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti”.
Samo, budućnost se, jebi ga, nekima jednostavno ne – isplati.
autograf
Krstičević je time pokazao kako prihvaća šalu, koliko ima debele živce i, najvažnije, koliko temeljito ne shvaća parlamentarnu demokraciju.
Ono što je najveći politički postratni ratni profiter, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava napravio na sjednici Gradskog vijeća nije nimalo smiješno.
Istina, njegovo bacanje o pod Statuta grada Vukovara na ćirilici pokazuje da ni Penava, onako krstičevićevski, zapravo ne prihvaća demokraciju kao dvoboj ideja i akcija u kojemu ti i ne mora biti uvijek najugodnije. Za razliku od Krstičevića, koji barem SDP-ov performans nije prikazivao kao udar na borbenu gotovost Hrvatske vojske, vukovarski gradonačelnik je statut svog grada napisan na pismu trećine njegovih stanovnika, spremno ocrtao kao – neprijateljsku djelatnost.
Jednom je jedan čovjek, s nešto jačim ratničkim pedigreom od vukovarskog gradonačelnika, poručio “Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti”
Penava – uz, dakako, podršku svoje stranke – uporno pokušava cijelo jedno pismo obojati zločinačkim bojama i prikazati ga instrumentom upravo nadiruće “velikosrpske agresije” i to toliko opakim da je zbog toga vrijedno izvrdavati čak i Ustav zemlje koju je, naravno, “svim sredstvima”, “jučer, danas i sutra” spreman braniti.
U tom simboličkom bacanju Statuta grada kojeg vodi, napisanog, dakle, na pismu koje koristi trećina njegovih stanovnika, omeđena je cijela politička stvarnost Ivana Penave. “Zaklani”, “mrtva djeca”, “silovani grad”, “ubijene žene” i slične izraze je (i) danas koristio obilato i s pomalo rutinskim izrazom lica, poput ostarjelog pjevača koji pjeva svoj jedini veliki hit u karijeri.
Ali, hit je, očito, evergreen. Penava je s njim pobijedio na izborima. Penava je s tim refrenom uzdrmao Plenkovića prošle godine. Penava je, na priči o zločinu i nepostojećoj kazni, dogurao do toga da cijela zemlja bruji o njegovoj najavi kandidature za predsjednika HDZ-a.
Na kraju krajeva, zbog Penavinog hita, Plenković, onaj Andrej Plenković koji vrijeđa Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, štrajkaše, novinare, opoziciju – kako mu već tko digne živac koji dan – ga se ne usudi ni krivo pogledati.
A čovjek, njegov čovjek u Vukovaru, udara direktno po Plenkovićevim koalicijskim partnerima, neovisnosti institucija i pismu cijele jedne manjine.
Pritom se premijer pravi da nije svjestan koliko je opasno kad se iz drugačijeg načina pisanja slova vide padajuće granate.
Penava – uz, dakako, podršku svoje stranke – uporno pokušava cijelo jedno pismo obojati zločinačkim bojama i prikazati ga instrumentom upravo nadiruće “velikosrpske agresije” i to toliko opakim da je zbog toga vrijedno izvrdavati čak i Ustav zemlje koju je, naravno, “svim sredstvima”, “jučer, danas i sutra” spreman braniti
Pravi se i da je najnormalnija i turbo pozitivna stvar kao državni praznik, na Penavinu inicijativu, proglasiti dan pada Vukovara 1991. godine, dan s kojim su krenuli najstrašniji ratni zločini u Domovinskom ratu.
Ako je, dakle, Penava politički postratni ratni profiter, Andrej Plenković je u najmanju ruku – kolaboracionist.
Vukovarski gradonačelnik je, kako se pokazalo i danas, čovjek koji svoj grad želi trajno držati zarobljenim u 1991. godini, u priči o “mrtvoj djeci” i “silovanim ženama”, uz ustrajno podgrijavanu mržnju prema onima građanima koji nisu bili branitelji i ne hodaju u koloni sjećanja.
Cijela ta priča mu se, pritom, sigurno sasvim slučajno, fenomenalno politički isplati.
Jednom je jedan čovjek, s nešto jačim ratničkim pedigreom od vukovarskog gradonačelnika, poručio “Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti”.
Samo, budućnost se, jebi ga, nekima jednostavno ne – isplati.
autograf
