Jedan od ključnih argumenata obrane vlade od kritike ovih dana je tvrdnja da su neki ljudi uvijek protiv. Uvijek protiv vlasti i pozitivnih planova. Kritizeri svega postojećeg. Nikad ne vide nešto dobro. Ne razmišljaju pozitivno. Zbog njih propadaju obećanja jer da, intelektualno ili stvarno, nisu saboteri, bilo bi nam bolje.
U svojoj beskrajnoj zlobi neki ljudi skloni su stalnom prigovaranju. Šute, a onda se pobune kad se grade garaže, mijenjaju nazivi trga, smjenjuju komunistički kadrovi ili prijeti hrvatskim tenkovima na Bežigradu.
Mrze Državu i mrze Crkvu.
Najvažnije je da su ti ljudi takvi po prirodi. Nikad im ništa nije dobro i bune se. To su ljudi osobno nezadovoljni, neuspješni, zapušteni kao djeca u odgoju ili pak nepriznati u zanimanju i poslu.
Obično se radi o nelijepim ženama i žgoljavim muškarcima. Nemaju ponosa jer nemaju identiteta, nemaju pripadnosti već su depresivni individualci. Jedno čemu se raduju je kad nam je svima gore, hrane se zlobnim zamjerkama i smiju se patriotizmu.
Takvi kritizeri ne putuju u inozemstvo na hodočašća i šoping, idu u nekakve škole, pa se prave pametni i bahate svojim znanjem i stranim riječima.
Ne idu na proštenja i fešte, pa ne osjećaju bilo naroda. Otuđili su se od svoje kulture i identiteta. Ne znaju pjevati ”Preko Kapele naše gore zelene”, srame se naših svetaca i ne vjeruju u zagovor.
Ne shvaćaju da je protiv poplave ili požara važnija iskrena molitva nego sređene šume, hidranti, kanaderi ili nasipi.
Jednostavno, vladu kritiziraju loši ljudi željni egzibicije. Uvijek su protiv.
Nije ni čudno da su protiv svega novoga, a omalovažavaju tradiciju. Stariji su završili partizanske gimnazije, a mlađi partijske i Šuvarove škole.
Nisu priznati, rođeni luzeri, ničim zadovoljni, i krunski argument, mrze sve što je hrvatsko.
Tako Maja Sever i Fred Matić spadaju u mrzitelje Hrvatske. Oni mrze sve što je hrvatsko. S druge strane, Ivo Sanader i Ivica Todorić, Josip Klem. ili Zdravko Mamić vole sve što je hrvatsko. Dali bi krv za Hrvatsku.
Istina, sumnjam da se nalaze u registru davatelja, jer je njihova krvna grupa tako rijetka da ne mogu dati nikome, a od svakoga mogu uzeti.
Mrzitelji Hrvatske krivi su za zločine koji su učinjeni prije nego što su se rodili. Mrzitelji svega hrvatskog nisu bili za samostalnu Hrvatsku. Neki, na primjer Mesić ili Budiša, valjda su bili suđeni radi toga što su bili loši đaci ili su poslani na višegodišnje liječenje zbog prljavih misli.
Slavko Goldstein, kaže župnik dražesnog imena, sigurno je spadao u mrzitelje Hrvatske, pa je on sretan što je jedan takav umro.
Morbidno, primitivno i glupo.
Sad se ispričava i kaje. No nitko od njegovih to nije osudio. I Vlado Gotovac je mrzio Hrvatsku, zato je dobio batina u Puli. Izašli su (SDP) iz Sabora kad se glasovalo o samostalnosti (bijedna izmišljotina, drukčije piše u zapisnicima i novinama).
Kako prepoznati mrzitelje? To su kverulanati koji kritiziraju hrvatsku vlast, to su jugonostalgičari, dakle ljudi koji smatraju da im je nekad u Jugoslaviji bilo bolje, da su imali siguran posao, da im je firma dala stan i stipendije djeci, da su gužve u bolnicama bile manje, da su lijekovi bili jeftiniji, da se ljetovalo u odmaralištima i da su se nakon zbora radnika jeli pečeni pilići i pili jaskanski gemišti i zagrebačka piva.
Neki posebno ogrezli u tu naopaku ideologiju tvrdili su da je podmićivanja bilo manje, ali da su svi nasitno krali robu iz skladišta i indigo iz ureda.
Ti hrvatski zlotvori stalno izmišljaju neku krivnju i neuspjeh hrvatske vlasti. Oni kritiziraju hrvatsku vlast od prigovora cijeni vode do pitanja treba li držati ruku na srcu kad svira himna.
Takvi smradovi ne izvjese zastavu na prozor za Dan državnosti.
Kad se vlada lijepo i uspješno zaduži, oni protestiraju kao da ne znaju da to ide svima nama (zar zbilja?), tvrde da se kupuje privid napretka jer, smradovi jedni, mi znamo to potrošiti, a netko drugi će to vraćati.
Ideja da su oni koji vlast kritiziraju mrzitelji svega hrvatskog je zla, pokvarena i opasna. Kakva je to duhovna konstitucija intelekta osobe koja to širi?
Onako olako, bez razmišljanja i znanja, u nekoj pivskoj zanesenosti suparnici postaju neprijatelji, dakle smradovi, denuncijanti, izdajnici, bića nevrijedna života i postojanja. Treba ih zatrti i utišati, poniziti, jer današnja politička taktika i jest osobna diskvalifikacija.
Treba smisliti zgodan kodni nadimak: lignja, štakor, glista, rogonja, koristiti riječi sram, izdaja, komunjara kojih se nitko ne može riješiti, a bolje bi odgovarale nekima u sadašnjoj vlasti nego kritizerima.
Pa kritika vlasti je želja da bude bolja, otkrivanje zloporaba i skandala je upozorenje. I najvažnije: kritika boli kad je istinita, točna i argumentirana.
Ono što je strašno je banalizacija zla – ništa nije strašno i opako. Trpe neki drugi, a ne mi (pa ma što to MI bili). Takva lakoća nesreće drugih otkriva pitanje o tome kakvi su to ljudi koji u komentarima tekstova napadaju heroje Domovinskog rata (a Matić i Kotromanović to zasigurno jesu!) jer nisu u HDZ, nisu u desnim frakcijama i milosti internetskih ogranaka tajnih službi.
Koji je to moralni i intelektualni profil ljudi koji te nazovu mrziteljem svega hrvatskog?
Ti isti piromani mržnje za svoje imaju opravdanje. Dobri hrvatski domoljubi, i kad ih se uhvati da lažu, da ne plaćaju poreze državi, ne plaćaju plaće radnicima, ipak su iznad osude i zakona. U svojevremenoj izjavi da hrvatski vojnik ne može učiniti zločin skriva se takvo sjeme zla.
Što možeš učiniti kada te svrstaju u mrzitelje svega hrvatskog?
Pozivati se na oca koji je bio pripadnik Wermachta, majku koja je bila u ustaškoj mladeži, djedove koji su bili u emigraciji?
Uzalud, već će se nešto smisliti, naći će se neki komunistički izdajnik u rodbini, žena koja ima čudno prezime ili kum koji je Srbin.
Ako ni to nije dovoljan dokaz, tim gore, onda si mrzitelj – izdajnik, poturica gori od Turčina.
Neka me pogleda u oči onaj tko misli da kad tvrdim da je hrvatsko gospodarstvo ogrezlo u pljačku, da su stranke idejno degenerirane, a vođe nesposobne, da je država puna uhljeba, da je vanjska politika smušena – da to kažem jer mrzim Hrvatsku.
Volim Hrvatsku i zato kritiziram Vladu.
autograf
U svojoj beskrajnoj zlobi neki ljudi skloni su stalnom prigovaranju. Šute, a onda se pobune kad se grade garaže, mijenjaju nazivi trga, smjenjuju komunistički kadrovi ili prijeti hrvatskim tenkovima na Bežigradu.
Mrze Državu i mrze Crkvu.
Najvažnije je da su ti ljudi takvi po prirodi. Nikad im ništa nije dobro i bune se. To su ljudi osobno nezadovoljni, neuspješni, zapušteni kao djeca u odgoju ili pak nepriznati u zanimanju i poslu.
Obično se radi o nelijepim ženama i žgoljavim muškarcima. Nemaju ponosa jer nemaju identiteta, nemaju pripadnosti već su depresivni individualci. Jedno čemu se raduju je kad nam je svima gore, hrane se zlobnim zamjerkama i smiju se patriotizmu.
Takvi kritizeri ne putuju u inozemstvo na hodočašća i šoping, idu u nekakve škole, pa se prave pametni i bahate svojim znanjem i stranim riječima.
Tako Maja Sever i Fred Matić spadaju u mrzitelje Hrvatske. Oni mrze sve što je hrvatsko. S druge strane, Ivo Sanader i Ivica Todorić, Josip Klem. ili Zdravko Mamić vole sve što je hrvatsko. Dali bi krv za Hrvatsku
Ne idu na proštenja i fešte, pa ne osjećaju bilo naroda. Otuđili su se od svoje kulture i identiteta. Ne znaju pjevati ”Preko Kapele naše gore zelene”, srame se naših svetaca i ne vjeruju u zagovor.
Ne shvaćaju da je protiv poplave ili požara važnija iskrena molitva nego sređene šume, hidranti, kanaderi ili nasipi.
Jednostavno, vladu kritiziraju loši ljudi željni egzibicije. Uvijek su protiv.
Nije ni čudno da su protiv svega novoga, a omalovažavaju tradiciju. Stariji su završili partizanske gimnazije, a mlađi partijske i Šuvarove škole.
Nisu priznati, rođeni luzeri, ničim zadovoljni, i krunski argument, mrze sve što je hrvatsko.
Tako Maja Sever i Fred Matić spadaju u mrzitelje Hrvatske. Oni mrze sve što je hrvatsko. S druge strane, Ivo Sanader i Ivica Todorić, Josip Klem. ili Zdravko Mamić vole sve što je hrvatsko. Dali bi krv za Hrvatsku.
Istina, sumnjam da se nalaze u registru davatelja, jer je njihova krvna grupa tako rijetka da ne mogu dati nikome, a od svakoga mogu uzeti.
Mrzitelji Hrvatske krivi su za zločine koji su učinjeni prije nego što su se rodili. Mrzitelji svega hrvatskog nisu bili za samostalnu Hrvatsku. Neki, na primjer Mesić ili Budiša, valjda su bili suđeni radi toga što su bili loši đaci ili su poslani na višegodišnje liječenje zbog prljavih misli.
Slavko Goldstein, kaže župnik dražesnog imena, sigurno je spadao u mrzitelje Hrvatske, pa je on sretan što je jedan takav umro.
Morbidno, primitivno i glupo.
Sad se ispričava i kaje. No nitko od njegovih to nije osudio. I Vlado Gotovac je mrzio Hrvatsku, zato je dobio batina u Puli. Izašli su (SDP) iz Sabora kad se glasovalo o samostalnosti (bijedna izmišljotina, drukčije piše u zapisnicima i novinama).
Kako prepoznati mrzitelje? To su kverulanati koji kritiziraju hrvatsku vlast, to su jugonostalgičari, dakle ljudi koji smatraju da im je nekad u Jugoslaviji bilo bolje, da su imali siguran posao, da im je firma dala stan i stipendije djeci, da su gužve u bolnicama bile manje, da su lijekovi bili jeftiniji, da se ljetovalo u odmaralištima i da su se nakon zbora radnika jeli pečeni pilići i pili jaskanski gemišti i zagrebačka piva.
Mrzitelji Hrvatske krivi su za zločine koji su učinjeni prije nego što su se rodili. Mrzitelji svega hrvatskog nisu bili za samostalnu Hrvatsku. Neki, na primjer Mesić ili Budiša, valjda su bili suđeni radi toga što su bili loši đaci ili su poslani na višegodišnje liječenje zbog prljavih misli
Neki posebno ogrezli u tu naopaku ideologiju tvrdili su da je podmićivanja bilo manje, ali da su svi nasitno krali robu iz skladišta i indigo iz ureda.
Ti hrvatski zlotvori stalno izmišljaju neku krivnju i neuspjeh hrvatske vlasti. Oni kritiziraju hrvatsku vlast od prigovora cijeni vode do pitanja treba li držati ruku na srcu kad svira himna.
Takvi smradovi ne izvjese zastavu na prozor za Dan državnosti.
Kad se vlada lijepo i uspješno zaduži, oni protestiraju kao da ne znaju da to ide svima nama (zar zbilja?), tvrde da se kupuje privid napretka jer, smradovi jedni, mi znamo to potrošiti, a netko drugi će to vraćati.
Ideja da su oni koji vlast kritiziraju mrzitelji svega hrvatskog je zla, pokvarena i opasna. Kakva je to duhovna konstitucija intelekta osobe koja to širi?
Onako olako, bez razmišljanja i znanja, u nekoj pivskoj zanesenosti suparnici postaju neprijatelji, dakle smradovi, denuncijanti, izdajnici, bića nevrijedna života i postojanja. Treba ih zatrti i utišati, poniziti, jer današnja politička taktika i jest osobna diskvalifikacija.
Treba smisliti zgodan kodni nadimak: lignja, štakor, glista, rogonja, koristiti riječi sram, izdaja, komunjara kojih se nitko ne može riješiti, a bolje bi odgovarale nekima u sadašnjoj vlasti nego kritizerima.
Pa kritika vlasti je želja da bude bolja, otkrivanje zloporaba i skandala je upozorenje. I najvažnije: kritika boli kad je istinita, točna i argumentirana.
Ono što je strašno je banalizacija zla – ništa nije strašno i opako. Trpe neki drugi, a ne mi (pa ma što to MI bili). Takva lakoća nesreće drugih otkriva pitanje o tome kakvi su to ljudi koji u komentarima tekstova napadaju heroje Domovinskog rata (a Matić i Kotromanović to zasigurno jesu!) jer nisu u HDZ, nisu u desnim frakcijama i milosti internetskih ogranaka tajnih službi.
Koji je to moralni i intelektualni profil ljudi koji te nazovu mrziteljem svega hrvatskog?
Ti isti piromani mržnje za svoje imaju opravdanje. Dobri hrvatski domoljubi, i kad ih se uhvati da lažu, da ne plaćaju poreze državi, ne plaćaju plaće radnicima, ipak su iznad osude i zakona. U svojevremenoj izjavi da hrvatski vojnik ne može učiniti zločin skriva se takvo sjeme zla.
Treba smisliti zgodan kodni nadimak: lignja, štakor, glista, rogonja, koristiti riječi sram, izdaja, komunjara kojih se nitko ne može riješiti, a bolje bi odgovarale nekima u sadašnjoj vlasti nego kritizerima
Što možeš učiniti kada te svrstaju u mrzitelje svega hrvatskog?
Pozivati se na oca koji je bio pripadnik Wermachta, majku koja je bila u ustaškoj mladeži, djedove koji su bili u emigraciji?
Uzalud, već će se nešto smisliti, naći će se neki komunistički izdajnik u rodbini, žena koja ima čudno prezime ili kum koji je Srbin.
Ako ni to nije dovoljan dokaz, tim gore, onda si mrzitelj – izdajnik, poturica gori od Turčina.
Neka me pogleda u oči onaj tko misli da kad tvrdim da je hrvatsko gospodarstvo ogrezlo u pljačku, da su stranke idejno degenerirane, a vođe nesposobne, da je država puna uhljeba, da je vanjska politika smušena – da to kažem jer mrzim Hrvatsku.
Volim Hrvatsku i zato kritiziram Vladu.
autograf
