U aktualnoj je predkataklizmičnoj polit-ekonomskoj zbílji Starog kontinenta od iznimna značenja radikalan zaokret proamerički podaničke i proturuski isfrustrirane kancelarije Olafa Scholza (SPD) od 16-godišnje uzlazne prakse njemačke Mutti, što već ima i još će imati globalno dalekosežne posljedice.
„Kome smeta Angela Merkel?“ – retorički se u redovnoj kolumni na BH portalu Tačno.netu upitao Tomislav Jakić, bivši HTV-ov vanjskopolitički komentator-mentor, svojedobno savjetnik predsjednika RH Stjepana Mesića te autor vrlo zapažene i jedne od najboljih autobiografsko-dokumentarnih knjiga („Nisam zavijao s vukovima“, 2010.) o razdoblju raspada SFR Jugoslavije, uspostavi RH i stanju tada u medijskoj tzv. javnoj kući HRT-u. Bez Jakićeva svjedočenja iz prve ruke, s lica mjesta i iskustva profesionalnih susreta s političarima tzv. prve brzine u svijetu – čemu nisu dorasli njegovi nasljednici što apologetski danas trbuhozbore naručene teze i režimski očekivane zaključke – povijesna bi istina i profesionalni obraz tzv. sedme sile ostali prikraćeni, u zapećku javnog interesa, prašnjavi od pepela i nezanimljivih opservacija o ljudima i događajima. Jakić je jedna od najuvjerljivijih/najargumentiranijih tzv. bijelih vrana aktualnoga CRO novinarstva, većinski polit-nizdlakaški impregniranog kakofoničnim obranama činjenično naopake i posljedično suicidne SAD/EU/NATO-ove mantre o „ničim izazvanoj ruskoj invaziji/agresiji na Ukrajinu“ i „isključivo ruskoj krivnji“ (sic transit) za sve naše energetske, inflatorne, prehrambene i sigurnosne nedaće. Budući da njemačka politika i ekonomija, ako i kada kihnu, Europa dobije gripu, u aktualnoj je predkataklizmičnoj polit-ekonomskoj zbílji Starog kontinenta od iznimna značenja radikalan zaokret proamerički podaničke i proturuski isfrustrirane kancelarije Olafa Scholza (SPD) od 16-godišnje uzlazne prakse njemačke Mutti, Angele Merkel (CDU), što već ima i još će imati globalno dalekosežne posljedice. Schulz je izveo Mutti na svoju streljanu i protivno nacionalnom interesu postavio kao – pokretnu metu.
Hrvatska je oduvijek pod gazdovanjem pojedinih ili više odjednom članova „europske obitelji“. Kao izvor prirodnih/ljudskih resursa i topovsko meso u tuđim ratovima. Je li danas drukčije? Nije.„Otkako je napustila položaj kancelarke Savezne Republike Njemačke“, tvrdi Jakić, „do tada slavljena (najmoćnija žena na svijetu, 16 godina na vlasti, op. a.) i u trenutku odlaska gotovo oplakivana Angela Merkel imala je samo dva javna istupanja. U prvome poručila je kako i dalje smatra ispravnom svoju odluku iz 2008., kada je na summitu u Bukureštu, spriječila u savezu s Francuskom, da se Ukrajini dade status kandidata za NATO. U drugome potvrdila je i obrazložila politiku oslanjanja na energente iz Rusije (naravno, nikada samo na njih) u vrijeme dok je vodila njemačku vladu. Očito su ta dva istupanja, povezana s najavom kako priprema svoje memoare bila dovoljna da upale crveno svjetlo upozorenja kod nekoga – da li u Washingtonu, da li u Bruxellesu, ili pak u Berlinu, kao ispostavi dvaju prethodno spomenutih centara moći, to i nije u ovome trenutku presudno znati; mada Amerika vuče konce i kada je u pitanju EU, a pogotovo kada je u pitanju Njemačka kancelara Olafa Scholza i pokajnički – u odnosu na ono što je ranije zastupao i provodio – predsjednika Franka Waltera Steinmeiera. Da ‘vjetar’ puše iz Amerike moglo bi se zaključiti po metodi primijenjenoj u pokušaju ušutkivanja Angele Merkel. Poznato je, naime, da Amerikanci – kada žele onemogućiti nekog kriminalca, a nemaju čvrstih dokaza o zločinima – posežu za poreznom upravom. Drugim riječima, pronađu nepravilnosti bilo u poslovanju, bilo u namjerno pogrešno ispunjenim poreznim prijavama, pa tako kriminalca strpaju iza rešetaka ne zbog onoga zbog čega ga zapravo žele onemogućiti, ali ga ‘povuku iz prometa’. Slučaj gangsterskog bossa Al Caponea u tom je kontekstu koliko legendaran, toliko i poučan. Višestruki ubojica završio je u zatvoru zbog porezne utaje.“
Želi li se sada upravo tom metodom poručiti Merkel što može očekivati „ne bude li se pristojno ponašala“ i šutjela, ako već ne želi javno podržati Scholza u neodgovornom angažiranju Njemačke u proturuskomu križarskom ratu (!?) koji mu je povod, nikako uzrok, a tragične ekonomske posljedice tek slijede punom žestinom? Jamačno jest Merkel stala Scholzu, gazdi mu u Ovalnom uredu i njihovim istomišljenicima na žulj, jer u protivnom ne bi kancelarijat u Berlinu upozorio svoju bivšu šeficu (u Njemačkoj, kancelari/ke i predsjednici/ce države imaju po isteku mandata pravo na ured i par suradnika o javnom trošku) da „previše troši“. Sic transit. To se sada dogodilo prvi put i to baš najdugovječnijoj i ponajboljoj njemačkoj kancelarki, državnici svjetskoga glasa i ugleda, koja – da se nije povukla iz politike – ne bi dopustila rat u Ukrajini niti bi scholzovski puzala pred Bidenovim nogama na njemačku i eurounijsku štetu. Time bi barem Njemačku i Europu – kao najutjecajnija na odluke birokratskog vrha EU-a (!) – jamačno spasila Europljane, možda i same Amere i šire, od najveće inflacije nakon Drugoga svjetskog rata, energetske i prehrambene kataklizme, ekonomskog sloma i mogućega nuklearnog smaka svijeta. Megaplinovodi Sjeverni tok 1 i 2 pouzdano bi i deset puta jeftinije od američkoga na kapaljku ukapljenog iz škriljevaca opskrbljivali zapadnu Europu ruskim prirodnim plinom i nikakvih poremećaja i neprijateljstava ne bi bilo ni približno u mjeri koja sada radikalno trese ekonomije i životni standard.
Eurounijske su zemlje – licemjerno nagovorene na proturuski križarski rat, koji traje i trajem pa će prije otići s vlasti „pospani Joe“ u SAD-u, nego „teško bolestan“ Putin u Rusiji („tko pod drugim jamu kopa…“?) – već u prvih devet mjeseci 2022. godine iskeširale više od 200 milijardâ eura za amortizirati najsnažnije krizne udare na ekonomije i životni standard tzv. običnih/malih ljudi. Otprilike je istu svotu namijenila samo Njemačka za držati vlastitu razvojnu glavu iznad vode, što je izazvalo ljutnju najvećeg dijela siromašnijih zemalja EU-a koje nemaju takve mogućnosti. U SAD-u, gdje je Bidenova politika „američka je demokracija u opasnosti“ uvjerljivo nogirana na međuizborima republikanskim „spasimo Ameriku od rastrošnih demokrata“, građani otvoreno govore u novinarske mikrofone da se ne sjećaju tolike skupoće energenata, hrane („Osnovne životne namirnice poskupjele su s 400 na više od 1000 dolara“, tvrdi jedan, „a vlast se bavi pobačajima i ratom u Ukrajini umjesto ekonomijom i životnom svakodnevicom građanana“). Dvoznamenkasta inflacija razdire i SAD i EU. Eurostat svjedoči o inflacijskom potopu zemalja EU-a (prosječnomje preskočila 11 posto). U RH je 12,8 posto, najviša otkad ju DZS mjeri. „Nove rekordne godišnje stope inflacije rezultat su nastavljenog snažnog rasta cijena energenata“, za 40,7 posto u eurozoni. „U usporedbi s kolovozom, stopa inflacije porasla je u 20 zemalja članica EU-a“, navodi Eurostat u izvješću, „pala je u njih šest, a u jednoj je ostala nepromijenjena. Najviše su i u rujnu porasle potrošačke cijene na Baltiku, za 24,1 posto u Estoniji, za 22,5 posto u Litvi te za 22 posto u Latviji.“
Kaže mudar pûk da je dobar strah tko ga ima, a jamačno je vrlo velik strah aktualnih vladara u SAD-u i Njemačkoj od istine i o ukrajinskom ratu i o krivnji za njegove katastrofalne posljedice najprije za Ukrajince, pa za EU, SAD, ali i za ostatak svijetaCijena struje prosječno je u Uniji porasla s 22 eura za 100 kWh na 25 eura samo u prvoj polovice ove u odnosu na prošlu godinu. U Češkoj je poskupjela 62 posto, Latviji 59, Danskoj 57, Nizozemskoj 54, Sloveniji 16 te u Poljskoj tri posto zbog državnih subvencija i naknada, a u RH 4,8 posto. Cijena plina je u EU s prosječno 6,4 eura za 100 kWh narasla na 8,6 eura. Najviše u Estoniji – skuplji je 154 posto, pa u Litvi 110, Bugarskoj 108, ali je u Mađarskoj 0,5 posto jeftiniji, jer se Orbán – unatoč bijesu u Bruxellesu – nije odrekao ruskog dobavljača („Ne želim s 18 milijardâ eura gubitka uništiti mađarsko gospodarstvo“, kaže). Šveđani, koji su se dali nagovoriti na NATO, plaćaju Amerima najskuplji plin – 22 eura za 100 kWh, pa Danci 16 eura. Gdje je tomu kraj, ako više nema natrag? Angela Merkel je svojedobno, za razliku od svog nasljednika Olafa Scholza danas, znala zbrojiti dva i dva i pogotovo se znala nositi s američkim predsjednicima na način da su joj njemački i europski interesi uvijek bili preči od američkih, ako su ovi u ključnomu bili previše sebični. Zato su američke tajne službe, otkrio je „zviždač“ listu Der Spiegelu tajni dokument Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) za predsjednikovanja Baracka Obame, njezini su i agenti CIA-e čak 10 godina (od 2002.) prisluškivali Angelu Merkel pod kodnim imenom \“GE Chancellor Merkel\“. Izbio je veliki skandal: Ameri prisluškuju svog saveznika, u čijoj zemlji drže vojsku od 1945. godine. Neviđena sramota koju Obamina isprika zbog „neobaviještenosti“ (!?) nije uspjela oprati. „Nije znao, ne bi dopustio da je znao.“ Ma hajde!
No, sada je kasno, štono se kaže, plakati za prolivenim mlijekom, pitajući se što je sve mogla pametno postići Unija i svaka njezina članica da je taj silni novac za debeloj guski podmazivati vrat (izbacivanje Rusa, pa i Kineza, s europskog i globalnog tržišta za napraviti mjesta SAD-u) uložen u korist vlastitih ekonomskih probitaka, životnog standarda, zdravijeg okoliša i smanjenje socijalnih razlika, boljeg zdravstva, školstva, kulture, sporta, istraživanja, etc. umjesto u ukrajinski rat i sanaciju sve tragičnijih posljedica SAD/EU/NATO-ovih tzv. sankcija Rusiji. Koje znače izravno, a krajnje pristrano i polit-ekonomski suicidno sudjelovanje u tom ratu.
Socijaldemokratska vlast Olafa Scholza i on osobno uporno prodaju dušu vragu. Ne samo time što si rasplamsavanjem proturuske histerije režu političku granu na kojoj sjede nanoseći enormne troškove njemačkom proračunu, pa egzistencijalne štete svojim građanima i reinkarniranom ugledu zemlje – čija je imperijalna i nacistička prošlost neuklonjiv uteg na savjesti čovječanstva, za sva vremena – nego se posve kompromitiraju kao zrela politika primitivno, osvetnički atakirajući na demokratske vrijednosti, zakonske norme, ali i politički/diplomatski integritet jedne od svojih najboljih kancelarki. Budući da „previše troši“ ured bivše prve Njemice, kojoj se s poštovanjem 16 godina klanjao sav diplomatski svijet i uvažavao njezinu riječ, a Angela Merkel nikako ne želi sudjelovati u Biden-Scholzovoj neodgovornoj ujdurmi protiv Rusije na globalnu štetu, službeni Berlin – ustrašen i time što će Merkel napisati u memoarima – povlači radikalne poteze ne bi li se popularnu njemačku Mutti privelo „pameti“. A to ne bu išlo. Jer ni Biden i Scholz zajedno nisu dorasli tomu. Ne samo zato što su u laži kratke noge, što nisu u pravu i što se time javno sramote kao nezreli političari nego i stoga što je Angela Merkel tvrd orah, što raspolaže argumentima, što se ne dâ plašiti i što je, kako neki nadobudnici danas vole reći, na pravoj strani povijesti. Uvelike i budućnosti? Ne prizove li se „pameti“, a neće po Scholzovu trguhozborstvu, dapače, njegova joj kancelarija posredstvom ministarstva financija otvoreno prijeti. Ne samo smanjenjem uredskog proračuna te broja suradnika već i zabranom međunarodnih kontakata ili putovanja o državnom trošku bez odobrenja Berlina na međunarodne skupove, predavanja, susrete (na koje se inače poziva bivše predsjednike država, premijere/kancelare i ine takve) te zabrano suradnicima u uredu da joj na bilo koji način pomažu u pisanju memoara budući da to nije u državnom interesu.
Socijaldemokratska vlast Olafa Scholza i on osobno uporno prodaju dušu vragu. Ne samo time što si rasplamsavanjem proturuske histerije režu političku granu na kojoj sjede, nego se posve kompromitiraju kao zrela politika primitivno, osvetnički atakirajući na demokratske vrijednosti, zakonske norme, ali i politički/diplomatski integritet jedne od svojih najboljih kancelarkiPazi sad, sjećanja i diplomatska/upravljačka iskustva bivše najmoćnije žene na svijetu, njemačke kancelarke punih 16 godina, nisu u državnom interesu!? Sic transit. Pa onda ni cijelo jedno povijesno indikativno razdoblje njemačke unutarnje i vanjske politike i globalnih odnosa kojih je to razdoblje nerazdvojan dio, je li – nisu u međunarodnom interesu!? Glupost na entu, iako se ne radi o SAD-u Al Caponea, ali se radi o Njemačkoj koja je bila dovoljno zrela za jednoga Williyja Brandta (SPD) koji je bio mudar, zreo i savjestan kleknuti prosinca 1970. na spomenički mramor te se pokloniti žrtvi nacističkoga Varšavskoga geta i za samo pola minute prevesti svoju zemlju na sunčanu stranu povijesti. Iako drukčijih političkih uvjerenja, Merkel je također održavala Njemačku na sunčanoj strani povijesti. S koje je Scholz – bilo bi za očekivati Brandtovih socijaldemokratskih uvjerenja? – bezobzirno, bez pardona prazneći džepove njemačkih poreznih obveznika slanjem kešovine i oružja korumpiranu režimu u Kijevu, neosjetljivu prema nečasnu doprinosu dijela sunarodnjaka u Holokaustu, opet gura Njemačku na mračnu stranu povijesti. Je li, ubijajte se Ukrajinci i Rusi, razarajte, mrzite se, nemojte pregovarati, ne trebaju vam mir, suradnja i dobrosusjedstvo!? Sic transit. Ta će se zloća, pokazali su američki međuizbori i tek će pokazsti eho masovnog bunta u europskim metropolama protiv ekonomski i ljudski samoubilačke politike EU-a, u konačnici gadno obiti o glavu 46. stanaru Bijele kuće i demokratima koji su poveli SAD/EU/NATO-ov rat protiv Rusije u Ukrajini. Domino efektom će pasti i bruxellesko sljepilo jer se kolateralno radi o ratu protiv mira, sigurnosti i samoodrživosti planeta.
Svijet funkcionira međuovisno, principom spojenih posuda, multipolaran je i tko nasjeda na opsjenu Americ First! – koju je „ljubavlju“ s Putionom u Helsinkiju, ili s Xi Jinpingom u Osaki, ili s Kim Jong-unom u Pjongjangu… u praktičnoj politici zanemario i sâm Donald Trump – ne razumije ključne realitete konfiguracije tzv. novoga svjetskog poretka. Njemačkoj rusofobiji, koja je samo u Drugomu svjetskom ratu skrivila cca 30 milijuna ubijenih ruskih civila i vojnika od cca 60 milijuna ukupnih žrtava stare politike „Drang nach Osten“, danas smeta svjetski ugledna i još utjecajna Angela Merkel, popularna Mutti, koju Schulz pokušava omogućiti baš kao što je bivšem kancelaru Gerhardu Schröderu (SPD) ukinuo ured, pa ga neuspjelo pokušao izbaciti iz stranke zbog „prijateljstva s Putinom“ (sic transit) te fasovao tužbu upravnom sudu. Budući da Merkeličin ured, je li, „previše troši“, njegovi su ga financijski janjičari uzeli na eutanazijski zub, žele smanjiti dinanciranje i broj suradnika, a njoj je Schulzov Berlin zabranjuje sva službena putovanja bez odobrenja vlasti, nazočnost skupovima na koje se zove bivše lidere (obično im domaćin i plaća troškove), predavanja, kontakte s inim utjecajnicima u svijetu te zabranjuje suradnicima u njezinu uredu da joj pomažu u pisanju memoara. Jer je to „privatni posao za koji će Angela Merkel dobiti honorar“, a „ured bivše kancelarke postoji ne zbog statusnih razloga, nego radi ispunjavanja obaveza proisteklih iz kancelarskog mandata kao i novonastalih dužnosti“. E sad, tu je kvaka: i Scholz i Biden, neusporedivo slabiji/neutjecajniji od njemačke Mutti, premiru od straha što bi ona mogla reći o ukrajinskom ratu, njegovim polit-ekonomskim i inim posljedicama po Njemačku, EU i cijeli svijet i što bi, zapravo, otkrila u memoarima za koje unaprijed vlada golemi interes.
Na svoju veliku nesreću, nikakvim zabranama i alcaponeovskim smicalicama tipa „porezna uprava“ ne mogu spriječiti/zaustaviti Angelu Merkel u tomu što je naumila, mogu se samo dodatno prikazati političkim i ljudskim traljavcima koji skrivaju istinu, prepravljaju činjenice i šire histeriju kakvu pas s maslom ne bi progutao. Merkel ima previše, štono bi se sportski reklo, političkih utakmica u nogama i znanja o najskrovitijim pozadinama događaja i razlozima ponašanja njihovih aktera da bi naivno, poput provincijske aktivistice što lijepi stranačke plakate – samo zato što bi tada Olaf Scholz i gazda mu Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. svršavali od ushićenja – uletjela u politikantsku improvizaciju tipa „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit). Ako taj rat jest njemačkoj kancelariji povod, ne uzrok militarizacije, to gore za Njemačku i danas i sutra. „Jedina je obveza ‘proistekla’ iz mandata kancelarke da ne šteti ugledu svoje zemlje“, tvrdi Tomislav Jakić. „No, bivši predsjednik, posljednji predsjednik Zapadne Njemačke i prvi predsjednik ujedinjene Njemačke Richard von Weizsäcker, pokazao je kroz niz godina nakon isteka mandata brojnim javnim istupanjima kako se savršeno mogu braniti i zastupati dignitet i ugled vlastite zemlje, a da se pri tome kritizira aktualna vlast. I nikome nije palo na pamet propisivati mu što smije, a što ne smije. A koje bi to bile ‘novonastale dužnosti’, to vjerojatno ne bi mogao objasniti ni birokrat koji je to sročio.
Osim toga, bivšoj se kancelarki želi ograničiti i njezino pravo da putuje, odnosno da prihvaća pozive iz inozemstva (da drži predaavaje, ili da sudjeluje na nekom međunarodnom skupu, možda čak i da prihvati ulogu ćlanice posredničkog tima u rusko-ukrajinskom ratu), jer se u istom dopisu ministarstva financija proračunskom odboru Bundestaga precizira kako ‘nadoknađivanje putnih troškova dolazi u obzir samo ako bivša kancelarka putuje po nalogu i u svrhu interesa SR Njemačke’. Implicira se da bi neko njezino putovanje moglo biti u koliziji s interesima Njemačke, što je do sada neviđen stupanj otvorenog iskazivanja nepovjerenja prema ženi kojoj su se godinama klanjali (realni ljudi u Njemačkoj zbog njezine promišljene politike, a bjelosvjetski patuljci kao ‘najmoćnijoj ženi svijeta’). Sada, dakle, bivša kancelarka ne bi mogla ni otputovati kamo želi, ni prihvatiti poziv od koga želi – osim ako bi sama snosila troškove. I što sada? Hoće li Angeli Merkel biti propisano i čiji poziv smije prihvatiti, a čiji odbiti, odnosno kamo i na koji skup smije putovati?“ Jesu li to tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života što ih najviše SAD i EU prodaju urbi et orbi: utjerivanje poslušnosti strahom, zabranama, prijetnjama, jedoumljem, restrikcijom zakonskih prava, itsl.? Demokratske vrijednosti nisu, ali naš način života jest, po čemu se, je li, kapitalizam u suštini ne razlikuje od najrigidnijeg komunizma, kao ni Bidenova tzv. demokracija („u opasnosti“, sic transit) od Putinove tzv. autokracije.
Kaže mudar pûk da je dobar strah tko ga ima, a jamačno je vrlo velik strah aktualnih vladara u SAD-u i Njemačkoj od istine i o ukrajinskom ratu i o krivnji za njegove katastrofalne posljedice najprije za Ukrajince, pa za EU, SAD (sada su i republikanci poručili Bidenu da je dosta slanja bjanko čekova Volodimiru Zelenskom, i da će to strogo nadzirati!), ali i za ostatak svijeta. Kijev je do sada inkasirao cca 35 milijardâ dolara kešovine, a gotovo ultimativno („Mi branimo Europu i cijeli svijet od ruskog imperijalizma!“) zahtijeva još 50 milijardâ. Zato Zelenskom i nije do mira niti do pregovora s Rusima, koje uvjetuje ispunjenjem zahtjeva kojima bi Moskva bila ponižena pred cijelim svijetom, priznala vojno-politički poraz, povukla se s Krima i ostalih zauzetih područja, platila ratnu štetu i sankcionirala ratne zločince. I, dakako, jednom za svagda maknula Putina iz Kremlja. Što se babi snilo, to se babi zbilo? Naravno da nema kruha od tog brašna. O kojemu kukavički šuti pekarska momčad Joe Biden, Olaf Scholz, Ursula von der Leyen, Charles Michel, Jens Stoltenberg i Emmanuel Macron, ali ne želi šutjeti Angela Merkel. Baš kao što nedavno – šokirajući i Bijelu kuću i Bruxelles – nije šutio Henry Kissinger, svojedobno vrlo utjecajni državni tajnik i savjetnik predsjednika SAD-a u Nixonovoj i Fordovoj administraciji, tvrdnjom da mir u Ukrajini neće donijeti zapadno huškanje i naoružavanje Kijeva, nego da se moraju provesti stanovita teritorijalna razgraničenja kad je već Zelenski izigrao međunarodno parafirane sporazume Minsk 1 i 2, kojima se ruskoj manjini u Ukrajini jamče sva ljudska/građanska prava i slobode.
Sljedeći tjedni i mjeseci će pokazati da ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže trag. U biti, Scholz može jednoj njemačkoj Mutti staviti soli na rep – američke uvozne soli, dakako, deset puta skuplje od one iz svojedobno bavarskog Berchtesgardena – jer ona znâ, ima autoritet i ima što reći o aktualijama te njihovoj skrivenoj pozadini o čemu i Biden i Scholz lažu, držeći da su milijuni pametnijih od njih dvojice, školovanijih i razumnijih veslo sisali. Pa će vjerovati da moraju živjeti sve siromašnije, u odricanju i žrtvovanju jer su Rusi „ničim izazvani napali Ukrajinu“ (sic transit), jer je bivši tv-komedijaš Volodimir Zelenski „na braniku slobode i demokracije zapadnog svijeta“, jer se „Putin sprema napasti Europu nuklearnim oružjem“, a neće ni pomisliti da su ih SAD/EU/NATO i tzv. partneri upravo tim bedastoćama ciljano lišili jeftinijih i dostupnijih u dovoljnim količinama energenata iz Rusije eda bi ih zamijenili znantno skupljim i nedostupnijim američkim te time izazvali inflaciju, recesiju, glad, restrikcije struje i grijanja te niz egzistencijalnih nesreća i neizvjesnosti. I to ne od danas do sutra, nego što dalje to gore. Zato treba onemogućiti njemačku Mutti da se muva svijetom, uzeti joj ured i suradnike u njemu zastrašiti gubitnom posla budu li joj pomagali u pisanju memoara? I te memoare, je li, treba sabotirati na svaki način i koliko je god više moguće otežati ili, još bolje, spriječiti njihovo izdavanje? Naravno da ujdurma neće uspjeti, ali uopće nije upitno da će Scholz radikalno zagorčati život Angeli Merkel. Ako ne već na sljedećim njemačkim izborima, kada će ekonomsko-egzistencijalni problemi narasti do neba i Scholzu/SPD izmaknuti stolac pod „drvom za vješanje“, a ono će povijest dati pravorijek o tomu tko je i zašto bio u pravu u američko-ruskom ratu u Ukrajini: bučan vladajući zapadni tzv. mainstream ili tiha, razumna i uporna polit-ekonomska manjina?
„Američki predsjednik Richard Nixon koji je bio prisiljen podnijeti ostavku nakon što je dokazano kako je ‘do grla’ bio upetljan u čuvenu aferu Watergate i u pokušaj njezinog ztaškavanja, imao je do smrti svoj ured, osoblje koje je u tom uredu radilo i koje mu je pomagalo u pisanju knjiga što će ih kao ‘ugledni stariji državnik’ (elder statesman) objaviti u tom razdoblju“, uspoređuje Tomislav Jakić. „Prihvaćao je pozive, putovao svijetom, držao govore. I nitko nije na to imao prmjedbi, nikome nije palo na pamet optužiti ga da šteti ugledu Sjedinjenih Država, mada je imao ‘prethistoriju’ kakvu je imao da ga mnogi Amerikanci nisu voljeli. Drugaćije je, međutim, sada s Angelom Merkel. Mnogo je onih kako u samoj Njemačkoj (od sadašnjeg Predsjednika, a njezinog šefa diplomacije, do njezinog nasljednika), tako i u svijetu, koji se mogu s razlogom bojati njezinih memoara. Angela Merkel tek je jednom, na samom kraju mandata, otvoreno progovorila o ‘mentalnoj diskriminaciji’ kojoj su danas u ujedinjenoj Njemačkoj izloženi svi koji su, kao odrasli ljudi, živjeli u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Nikada nije, barem do kraja, progovorila o aferi američkog prisluškivanja (i) njezinog mobitela. Nije konzistentno progovorila o svojim odnosima s Vladimirom Putinom, ali ni Bushom, Obamom i Trumpom, baš kao ni s kineskim čelnicima (neki dan je Scholz hodočastio Xi Jinpingu, op. a.), a posjetila je Kinu nekoliko desetaka puta.
Nije, osim spomenute dvije izjave, ništa opširnije i argumentiranije rekla o vanjskoj politici Njemačke u vrijeme dok je ona bila na čelu vlade, o odnosima Amerike i prema Njemačkoj i prema Evropskoj uniji, da o sadašnjem ratu Zapada protiv Rusije (a na štetu Ukrajine i ne samo Ukrajine) i ne govorimo. Mnogo je, dakle, razloga zbog kojih bi bivša njemačka kancelarka morala progovoriti, mnogo je razloga da u svojim memoarima kaže mnogo od onoga što iz razloga političkog oportuniteta nije mogla/htjela reći dok je bila na funkciji. Mnogo je razloga zbog kojih bi svijet trebao s golemim interesom očekivati njezine memoare. Operacija ‘ušutkati Angelu Merkel’ tek je počela. (…) Malu Hrvatsku ne može se ni po čemu uspoređivati s Njemačkom. Ali, kada je aktivnost njezinog drugog Predsjednika (koji je duhovito sam sebi nadjenuo ime ‘doživotni bivši Predsjednik’) počela ‘nekome’ smetati, po kratkom mu je postupku, retroaktivnim mijenjanjem zakona, oduzet Ured čime ga se, doduše, nije uspjelo spriječiti da istupa i govori, ali su mu uvjeti za rad znatno otežani, dok ga se medijski prekrilo velom šutnje, osim kada bi ga se moglo napasti recikliranjem nekih od već otrcanih i davno opovrgnutih optužbi.“
Dobro, Stjepan Mesić nije Angela Merkel niti ta „mala Hrvatska“ za razliku od „velike Njemačke“ ima ikakvo značenje u globalnim odnosima – čime se, je li, bruxelleski mali od kužine barem triput dnevno pred tv-okom lažno busa u prsa „junačka“ – ali mandatni vladari „male Hrvatske“ tako sladostrasno vole tvrditi da je „mala Hrvatska“ demokratska zemlja, na pravoj je strani povijesti i da je za sva aktualna gospodarska i životnostandardna potonuća njezinih žitelja kriva „ničim izazvana ruska invazije/agresija na Ukrajinu“ (sic transit). Ni slučajno, je li, krajnje EU-podanička politika premijera Plenkovića i njegove vlade u koju je instalirao odreda nesposobne/trbuhozboračke ministre. Rusi su i hrvatski Pedro pa će izvjesni voditelj radova objašnjavati lokalnom tv-novinaru da izmuljivanje Trakošćanskog jezera ozbiljno kasni i zbog – „ruske agresije na Ukrajinu“. Da ti pamet stane dokle sve dopire kvarna svijest, tzv. pandemija protumerkelizma! I notorno uvlakaštvo, neznanje i ne-svijest Plenkovićeva europarlamentarca Karla Resslera, koji će u povodu zelenog schengenskog svjetla Bijednoj Našoj bubnuti kako se time „Hrvatska vraća europskoj obitelji“. Hrvatska je oduvijek u Europi, a otkad je u Europi (od 795. godine i protjerivanja Avara iz Panonije), pod gazdovanjem je pojedinih ili više odjednom članova te „obitelji“. Kao izvor prirodnih/ljudskih resursa i topovsko meso u tuđim ratovima. Je li danas drukčije? Nije. Samo su Aahen, Beč, Venecija, Pešta, Visoka Porta, Pariz i Beograd zamijenjeni – Washingtonom via Bruxelles. I točka. Uvijek je i u Hrvata bilo „Brankovića“, i bit će ih.
