I tako se „predsjednica svih Hrvata“ – koji, po znamenitoj Fordovoj dosjetci, mogu biti bilo koje boje, pod uvjetom da su crne – proslavila još jednim nemuštim bulažnjenjem, još jednom potvrdom da Ustav nije prelistala prije ni pošto je prisegnula na nj, još jednim notorno zdrugaškim nasrtajem na legitimnu Vladu, nadasve još jednim žalosnim nepoznavanjem temeljnih politoloških kategorija.
Premda njezina brljotina upućena za (samo njoj potrebna) turističkog obilaska znamenitosti daleke Kine – da nije šefica jedne beznačajne zemljice s periferije Europske unije ono-stvarno u državničkom posjetu najmoćnijoj velesili suvremenoga svijeta?! – zapravo ne vrijedi osvrta, treba upozoriti na slojeve mulja iz kojih je šiknuo taj prljavi gejzir. Prvo, vlada na odlasku nije činovnička – premda jest tehnička, s obzirom da je Sabor raspušten, a i zakazan datum sljedećih parlamentarnih izbora; diletantska naplavina u Banskim dvorima, što god mislili o njenoj nedoraslosti izazovima, onomad je doplutala tamo na valu većine u vijećnici na istočnoj strani Markova trga, a ne imenovanjem, kao skupina nestranačkih stručnjaka koja samo održava teško havariran državni (u)stroj u hodu, dok se ne okupe novi fušeri. Dakle, TO može ministra unutarnjih poslova privatno smatrati posljednjom šeprtljom sazrelom za ražalovanje, ali on je i kao takav službeno šeprtlja s ustavno-zakonskim mandatom, pa ga nitko ne može najuriti kao kokošara, koliko god pokazao svu raskoš svoje nesposobnosti.
Drugo, obećanje iste da će preuzeti izvršnu vlast čim joj Ustav dopusti, ili je jeka glasnog razmišljanja znamenitoga ustavnog (re)programera u njenoj savjetničkoj ergeli, ili znak ovisnosti o nečemu mnogo opakijem od mediteranskoga aromatičnog bilja, uključujući buniku i gospinu travu. Je li TO obećava promjenu Ustava, neposredno nakon očekivanog stjecanja saborske većine na predstojećim izborima? Je li ustrajno prizivanje zloduha „prvog predsjednika“ ustvari napaljeno žudnjom za vraćanjem instituciji predsjednika Republike demokratorskih ovlasti po tragičnoj Sokolovoj (s)ustavnoj patvorini s početka devedesetih?
Kada je uspostavljen čadoraški bivak u Savskoj 66, mnogi su ga komentatori prepoznali kao stožer puzajuće klerofašističke kontrarevolucije – i bili u pravu, nasuprot smušenoj posadi Banskih dvora, koja je nojevski ignorirala njegov stvarni karakter, pa se čak i sljepački dodvoravala uzurpatorima javne površine i individuama terorističkih namjera (plinske boce, obećanja o „krvavom Božiću, paradiranje „križara“…). Sada račun za taj politički daltonizam dolazi na naplatu, i to s PDV-om u obliku ne samo zamjetne anketne margine u korist udbaško-ustaške mezalijanse, nego i prijetnje remakeom ustavnih ovlasti zarad „povratka tuđmanizmu“, tj. svemu onom što je Hrvatsku s pozicije pri socijalno-ekonomskom vrhu nekadašnjih jugo-republika srozalo u posjed pretvorbeno-pljačkaške mafije i limb dužničkoga ropstva (da ne spominjem koliko stepenica ispod zemalja bivše „socijalističke zajednice“, koje su nam 45 godina gledale u krmu… i to miljama ispred njih).
U svjetlu predstojećih izbora, kasno je za suvisle programske iskorake – sve kad bi bahati diletanti s Iblerova trga i znali kako ih sročiti, umjesto što razorno-štetno podilaze desničarskomu biračkom kompostu koga, kao što je potvrdio Ljignjin sramotni debakl, ničim ne mogu obrlatiti. Štoviše, vrijednosna pomutnja u glavama opsjenara po kojima „Hrvatska napreduje“ takva je da se klone i približavanja programski naprednim intelektualnim klubovima, premda bi ih iskustvo ranijih koaliranja s (barem jednom) marginalnom strančicom, ali značajna sinergijskog potencijala (jer su je neki proljećarski nostalgičari smatrali vrijednom glasa), trebalo podučiti da izborno dva i dva može dati i pet, šest… Nažalost, u strančica (uvjetno) socijaldemokratskg usmjerenja nos je, nad oportunističkim posrtanjem „iblerovaca“, čvršće stisnut nego što su zabravljeni autistično-narcistički zubi skakača s oklopnjaka!
Dolazimo tako do (naoko) paradoksa: nitko neće lažnjacima s Iblerova trga pribaviti značajniju potporu, nego laprdača koja se istrčala iz dubina nezajažljive žudnje za (sve)vlašću.
Bilo da se preigrala, omalovažavajući Vladu u slobodnom padu, pa se ritnula pod rebra mrtvu magaretu, ili da je – što i nije nevjerojatno – ispalila ćorak u sondažne svrhe, njeno posezanje za izvršnim ovlastima izazvalo je euforiju samo ondje gdje je i ne doživljavaju drugačije nego kao „kraljicu Hrvata“; trezven dio javnosti, birače zabrinute nadiranjem kleronacionalizma kao magluštine nad hrvatskim guskama, možda će fb-post lansiran sa sigurne udaljenosti potaknuti za izlazak na birališta i palac dolje natpokojnikovoj sljedbi. Koji bi to kolosalan cirkus bio: da ekipa koja je u repesažu – kao i 2000. godine – pokazala kako ni u jednoj vještini nije umješnija nego u jalovu parazitiranju u Saboru i Banskim dvorima, koja je zdušno djelovala u korist svoga poraza, koja se nije domislila nijedne produktivne strategije… bude kažnjena ostankom na vlasti. Zahvaljujući nadobudnoj amaterki, u koje je rasjelina između ambicija i pokrića veća nego meridijanska distanca između vile „Zagorje“ i Kineskoga zida!
seebiz
