Čitam članak o jednoj krajnje zanimljivoj temi (NEET-ovima) i odahnuo sam. Već sam bio uvjeren da su svi naši problemi rezultat samo i isključivo našeg sjebanog komunjarskog mentalnog sklopa, koji se prenosi sa roditelja na djecu vajda efikasnije i od HIV-a. No, sada kada sam pročitao ovaj tekst, pogledao prigodni filmić i pročitao što o tome kažu tijela EU, vidim da je to opća europska bolest (ili smo u kratkom vremenu uspjeli sve zaraziti, što je malo vjerojatno). Dakle, birokratske strukture i jedno jako čudno „uhljeb“ razmišljanje nije samo hrvatska, već opće europska pojava. Što su NEET-ovi i što EU misli s njima?
NEET – „not in employment, education or trening“ – su nezaposleni mladi ljudi koji su završili školu ili se više ne školuju, niti se dodatno obučavaju za neke poslove. Prijedlozi koje čujete od EU tijela ili pojedinih vlada, kao da je jučer donio CK SKJ: „država mora ovo, država treba ono, u državnim …“. Uglavnom, osim kod ponekog trezvenog skandinavca, većina se mjera svodi na to da država nekako smisli što raditi sa svojim mladima. Tek tu i tamo se spominju psovke poput „start-up“, samozapošljavanja, poduzetništva i sličnog. Optužuje se poslodavce kako ne mare za ljude i njihovo obrazovanje, kako im nije stalo do ljudi i kvalitetnih radnika te kako je problem uglavnom u njima. Jedna od najčešćih floskula je ta da se država treba pobrinuti za radna mjesta mladim ljudima.
Idemo redom. Zanemarimo li nerealne tlapnje nekih romantičara, današnje društveno uređenje je kapitalističko. Dakle, da se podsjetimo, ključni pojmovi su: slobodno tržište, kapital, privatno poduzetništvo, privatna ulaganja, dionička društva, dionice, tržište kapitala. Ponekad, ali samo u nekim strateškim područjima poput naoružanja, energetike, zdravstvene zaštite (Imunološki zavod) i sličnih područja, poželimo da ključna riječ bude državno poduzetništvo i državno vlasništvo ili bar državno upravljanje. U svim ostalim slučajevima, a primjeri iz raznih društvenih sustava će to pokazati, ovaj tip poduzetništva je krajnje nepoželjan.
Na žalost, baš iz Broda kreću oba primjera već legendarnih državnih poslovnih promašaja. Prvi iz socijalizma, uz koji je često vezano ime našeg brođe Antuna Milovića i tvornice glinice u Obrovcu, koja je postala sinonim za sve politički inicirane poslovne promašaje u nas, a drugi „kapitalistički“ primjer je Sušionica voća i povrća u Vrpolju. Osim notornog Milana Kovača, u vezi nje spominje se i tadašnji župan Mirko Tomac te Bartol Jerković ispred grupacije ĐĐ. Želimo li doista još ovakvih ulaganja države? Želimo li doista da „podobni“ kreteni spiskaju i ono malo našeg novca koji je ostao ili da nas, što je još gore, zaduže za buduće novce koje još nismo niti zaradili. Rado ću poslušati primjere koji pokazuju suprotno. Itko? Nitko? Dobro, idemo dalje.
EU birokrati kao jedan od izlaza vide u tomu da mladi ljudi ostanu što duže u sustavu obrazovanja, što je suludo. Doduše, neće se voditi kao nezaposleni, ali time se neće stvoriti za njih potrebna radna mjesta. Drugi razlog je da se svi sa zanimanjima koja nisu kurentna, a upisali su ih iz „ljubavi“, odluče što će u životu konkretno raditi te završe nekakav fakultet ili zanat za kojim postoji potražnja u realnom svijetu. Postoje li takvi? Naravno, propitajte se po nekim našim fakultetima i vidjet ćete kako su head hunteri već na drugoj ili trećoj godini studija bezecirali najuspješnije studente.
Kada pak govorimo o tome kako poduzetnici ne drže do svojih zaposlenika, to može vrijediti samo za promašene poduzetnike ili za poslove koje može gotovo svatko obavljati (čišćenje, blagajna, trgovina ..). Svakom normalnom poduzetniku ljudi su najveća vrijednost i vjerojatno bi dao cijelo malo blago za dobrog zaposlenika koji će na bilo koji način pridonijeti i poboljšati njegovo poslovanje. Zar je ikome vjerojatno da će poslodavac zanemariti nekoga tko mu je „zlatna koka“, tko mu donosi dobit i pomaže mu da uspješno posluje? Zašto onda postoje spomenuti head hunteri i za koga oni rade? Problem je u tomu što u nas većina već svoj dolazak na radno mjesto smatra „doprinosom“.
Dugo se bavim poduzetništvom i nikada mi nije došao ni mlad ni star, niti su roditelji doveli svog malog te rekli:
„Uzmi ga, isprobaj. Daj mu u početku minimalnu plaću dok ne vidiš hoće li svojim radom doprinijeti povećanju prometa i zarade tvrtke pa bude li tako, onda mu daj neku normalnu plaću i omogući mu da napreduje. Stimuliraj ga. Ne bude li doprinosio, bude li radio štetu, a ti ga odmah izbaci!“.
Obično je to bilo ovako:
„Čuj, moj mali je završio težak XY fakultet u rekordnom roku i bio je izvanredan student. Ne pada mu na pamet da rmba za nekoga bez 5-6 tisuća kuna početne plaće. Hoće dobiti službeni auto, laptop i mobitel?“
Nekoliko mojih prijatelja, poduzetnika koji su u određenom trenutku imali kapital i volju započeti određeni posao, ali nisu imali dovoljno znanja, ideja, informacija,.angažirali su svoje poznanike i prijatelje, koji nisu imali kapital i nisu sami htjeli biti poduzetnici, ali su zato bili izvrsni „generatori“ zarade. Kada promatrate njihove tvrtke, sa velikom sigurnošću možete odrediti tko koliko doprinosi tvrtki. Oni najbolji su zasigurno i najbolje plaćeni. U rijetkim slučajevima, kada se dogodi da gazda ne nagradi adekvatno nekog vrijednog djelatnika, ovaj obično već ima nekoliko poziva za posao od konkurencije. Naravno, ovo se ne odnosi na "velike" privatizirane tvrtke naših poznatih tajkuna.
Sve te priče sliče onoj o poduzetniku Jobsu i genijalcu Wozniaku. Naravno, rijetko će tko uspjeti poput navedenog dvojca, naročito iz prve, ali treba biti ustrajan i ne predavati se. Mislim da mladi polako počinju shvaćati da od prežvakanih spika „država će“ nema ništa i da se treba okrenuti sebi, svojim mogućnostima i eventualno dobrim prijateljima. Malo mladih danas ima kapital neophodan za start-up, banke su antipoduzetničko orijentirane (zbog katastrofalnih zakona), ali već sam u nekoliko primjera vidio kako se udružuje više prijatelja zajedno, rizično ulažu svoje obiteljsko srebro i upuštaju se u nemirne vode poduzetništva. Naravno, sve to ima smisla jedino ukoliko postoji dobra poslovna ideja u koju svi vjeruju i za koju će svi dati sve najbolje od sebe.
Koja je tu onda uloga države? Država bi morala konačno shvatiti kako su poduzetnici jedina prava snaga koju je može pokrenuti te kako se cijeli niz zakona mora promijeniti i pojednostaviti kako bi se olakšalo prvenstveno poslovanje obrtnika i malih poduzetnika, kojih je još uvijek na tisuće, a onda i onih krupnijih, čija veličina im ionako jamči određenu sigurnost na tržištu. Država pod hitno treba urediti školski sustav, upisne kvote i paradigmu školovanja, koje će proizvoditi radnike za koje neće biti problem što nemaju formalno radno iskustvo, jer će kroz puno praktičnog rada tijekom obrazovanja okrenutog stvarnom životu, većinu iskustava steći još za vrijeme školovanja. Pobogu, kakvi su to doktori, profesori i ostali kadrovi koji u nas ne mogu raditi dok ne polože državni ispit? Neka ga onda polažu na fakultetu. Čemu služe fakulteti, ako s njih izlaze kadrovi koji bez dodatnog školovanja ili ispita ne smiju raditi u nekoj struci? Birokracija mora prestati biti mjesto uhljebljivanja i postati efikasni servis za sve građane, a posebno za poduzetnike. Unapređenje školovanja, dok je još uvijek pod gotovo isključivom paskom države, poboljšanje zakona, funkcioniranja birokracije i stvaranje poslovne klime su stvari za koje ima smisla prozivati državu, sve ostalo su uglavnom demagoške i populističke floskule od kojih nam neće biti ni malo bolje.
Sažeto: „Država treba raditi sve samo ne sama otvarati radna mjesta“,
PS. Tko je to našoj djeci usadio strah i zatukao želju za furkom "biti sam svoj gazda"?
from sb underground
