Pa, koga briga za to što boli bivšu hrvatsku gaf-predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović!? I druge ljude svašta znâ boljeti, pa ne idu po stadionima sa smiješnim porukama na majicama ne bi li, je li, sav svijet napasao oči na njihovim prsima. Grabar-Kitarović, svjetska žena s podosta nekontroliranih manira i izjava, bar nije neiskusna, pa ne znâ da i za pipija itekako postoje liječnici i medikamenti. Doduše, inteligentan pûk ima od davnina razna hebozovna tumačenja o kojekakvim boljkama i bolesnicima, ali ta opservacija, je li, ne spada ni na Park prinčeva niti na zagrebački Trg bana Josipa Jelačića. Kamoli u našu kolumnu. Dok drugi bivši lideri zemalja koje uistinu nešto znače/vrijede u polit-ekonomskom i vojnom smislu godinama po prestanku mandata afirmiraju svoje države i vlastiti ugled na važnim međunarodnim skupovima, drže predavanja, pišu knjige i ozbiljno se angažiraju u mirotvornim inicijativama, hrvatska bivša, je li, priređuje javne performanse koje jedni drže skandaloznim i sramoćenjem svoje zemlje, a drugi atraktivnom promidžbom Hrvatske u svijetu. Pa sad… Kriza srednjih godina? Narcisoidni poremećaj osobnosti? Nešto ipak razumljivije – klimakterij?
Marijan Vogrinec
E sad, što je to pipi ili pipica – da se najširi publikum, kakav već jest u Bijednoj Našoj, baš ne bi navukao na, je li, škakljivu pomisao što zadire duboko u donje rublje – treba pitati bivšu gaf-predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović (ako još jest i Kitarović?) što ili tko je pipi ili Pipi, a anonimku s prosvjeda na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića protiv klečećih muškaraca u megafonom vođenoj molitvi krunice što je – pipica. Ako se ipak ne radi o muškom nježniku, koji iz raznih razloga znâ boljeti i one što ga nemaju, te ženskoj breskvici, koju pak usmena baština nije na isti način uzela u raskošnu zbirku prostoseljačkog prostakluka, o čemu se zapravo radi i na što se misli pisanim inzistiranjem na pipiju/Pipiju i pipici? Hodajuća samoreklama bez pokrića Grabar-Kitarović, cijepljena protiv dobrog ukusa karakteristična za bivše lidere ozbiljnih država – što Bijedna Naša činjenično nije – pojavila se neki dan na pariškom stadionu Parku prinčeva na utakmici nogometaša PSG-a i Bayerna iz Münchena u osmini finala Lige prvaka s razdrljenim prsima, gdje se na bijeloj majici kočila krupna, plava verzalna poruka: „NA PARKU/ PRINČEVA/ JA SAM/ KRALJICA/ I #BOLIMEPIPI“. Rečena je pak protumolitvena anonimka iz Zagreba držala vidljiv transparent: „MOJA PIPICA, MOJA SLOBODICA“.
I u prvom i u drugom slučaju, ako ćemo pravo i zadržimo razinu autora obiju poruka (komu ili čemu, nije bitno), boli neka stvar najširi publikum i za pipičina pipija/Pipija i za protuprosvjedničku pipicu. Najveći dio tzv. običnih/malih ljudi u Bijednoj Našoj već se neko vrijeme – o onomu sutra da se i ne govori, zastrašujuće je kao nikad prije nakon Drugog svjetskog rata – mukotrpno rve s nepodnošljivom skupoćom, mizernim mirovinama i plaćama, teškom nepravdom u moralno/razvojno trokirajućem društvu, politički promiskuitetnim i nesposobnim vlastima… Živo im se fućka i za premijerova svršavanja nad tzv. eurozonom, schengenskom granicom, za rat u Ukrajini i vladina obećanja što ih neće održati, a ponajviše, je li, za kojekakve pipije/Pipije, pipice i pipičinih pipica pipije/Pipije i pipice. Nekima je, je li, njihova „moralna“ borba dala da ne moraju imati morala, što će naklonjeni im mediji koje svako malo od mila do nedraga vuku za rukav ili sami sebi hvalospjevno dižu rep na internetskim profilima, rinuti javnosti pod nos: „Bivša predsjednica se baš zabavlja“, „Zanimljivo izdanje bivše predsjednice“, „Kolinda došla na utakmicu PSG-Bayern“, „Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne može bez vrhunskog nogometa“…
Što (ne)može?
Jamačno, bez puno toga ona – „ne može“!? A nad tim što može, dio se političke i šire društvene javnosti zgraža, inozemstvo se cereka, a dio domaćih joj fanova u politici i medijima drži vrhunskim primjerom veze „žene iz naroda s narodom“. Kojoj slava nije udarila u glavu. A to što su joj jezik i nastupi brži od pameti i državničkog bontona, nema veze!? Pa će 2018. godine skakati po oznojenim igračima „vatrenih“ u moskovskoj svlačionici, otimati buket cvijeća ukrajinskim baletanima u zagrebačkom HNK-u, dijeliti svoje fotografije s autogramom vrtićkoj djeci u Dubrovniku, anatemizirati „srpsku“ čokoladicu s rižom Mony subotičkog Pionira, lagati kako se u SFR Jugoslaviji (gdje „nije bilo ni jogurta“) nije smjela izvoditi domoljubna hit-pjesma „Pod brajde“ Rajka Suhodolčana (inače, nastala 1999. godine, sic transit), nositi poklon na svadbu Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika, slaviti svoj rođendan u vili Zdravka Mamića, nositi tortu na rođendansko slavlje Milana Bandića, etc., etc. I ta se žena, ako je vjerovati medijskim špekulacijama na osnovi „izvora bliskih bivšoj predsjednici RH“, priprema opet osvojiti bivšu Titovu vilu Zagorje na Pantovčaku i izborno, iz drugog pokušaja, poraziti Zorana Milanovića?
Neskriveno 150 posto i više proamerički impregnirana Kolinda Grabar-Kitarović svakako je SAD-u i ostatku tzv. partnerskog/savezničkog mu Zapada, uključivo vladajuću kastu EU-a, neusporedivo prihvatljivija od aktualnog predsjednika Republike koji se teško zamjerio i dalje zamjera Uncle Samu, Ursuli Röschen/Ružici von der Leyen i Charlesu Michelu s jednako nesposobnim istomišljenicima u visokom činovništvu svojim, je li, „specifičnim“ stajalištem prema ratu u Ukrajini, NATO-u, Kosovu te proširenju EU-a na Balkanu. Bivša pak pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za diplomaciju, Grabar-Kitarović – zbog te je pozicije ostavila na cjedilu tadašnju šeficu HDZ-a i premijerku Jadranku Kosor, napustivši mjesto hrvatske veleposlanice u SAD-u – u sadašnjim okolnostima nije rješenje, treba Sjevernoatlantskoj alijansi u kontekstu premještaja fokusa američke vanjske politike, ekonomskih i vojnih ambicija na Indopacifik. Europa je manje-više već odigrala autosuicidnu (u korist SAD-a) politiku izgona ruske/kineske ekonomske konkurencije sa svog tla, pa se Uncle Sam i NATO mogu temeljitije pozabaviti Kinom?
RH kao međunarodno respektabilan čimbenik u bilo kojem smislu, osim u sportu, nije zanimljiv u krojenju tzv. novoga svjetskog poretka, a želje Kolinde Grabar-Kitarović o participiranju u visokoj diplomaciji još manje. Za drugi pokušaj osvajanja Pantovčaka više ne bi pomogla ni famozna tzv. braniteljska šatra na zagrebačkoj Savskoj cesti kao prvi put. Da se, je li, nekom alter egu Đure 25.000 Glogoškog, Josipa Zrće Klemma, Ante Pantovčak Deura, Tome Medveda i takvih uopće dade sramotiti u ime HDZ-a dovlačenjem u srce metropole „legendarne“ šatre, odbačene u zabitni kut dvorišta vukovarskog muzeja, ili neke slične „katedrale domoljublja, vjere i hrvatstva“, sic transit. Usto, radikalna se promjena upravo dogodila na Kaptolu zagrebačkom papinim imenovanjem zamjenika odlazećem u mirovinu nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću. Jamačno će i premijer Andrej Plenković biti primoran staviti prst na čelo bude li se „žena iz naroda“ (mesareva kći s Gornjeg Jelenja) poželjena opet i HDZ-ove potpore možebitnoj kandidaturi za Pantovčak. Lova nije u pitanju: samo je NATO-ova otpremnina podebljala račun Kolinde Grabar-Kitarović navodno za 100.000 eura, medijsku potporu dobrim dijelom već ima otprije, a naći će se i sponzora, pa…
Dvije politike
Jest da Plenković ima gadne nesporazume sa svojim, je li, ustavno na kohabitaciju upućenim državnim sukreatorom Zoranom Milanovićem, ali imao je i s Grabar-Kitarović. S njom je vodio istu bitku: je li državni gazda premijer ili predsjednik/ca? Ona se smatrala važnijom od premijera i kod kuće i vani, njemu se to nikako nije sviđalo, ali je zbog stranačkog mira taj spor ostajao pod kontrolom. Kao danas, Bijedna je Naša – unatoč činjenici o premijeru i predsjednici Republike iz iste političke opcije, HDZ-a – imala dvije vanjske politike: premijerovu koja je napadno vukla prema Bruxellesu i predsjedničinu što je još napadnije drukala za Washington. Budući da je sada Bruxelles, nakon slona u staklariji Donalda Trumpa i kadrovske smjene na čelu EU-a, nesamostalan mali od washingtonske kužine i pleše kako svira Trumpov nasljednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr., i ranije međunarodno beznačajna liderica zapadnobalkanske miš-državice više nije poželjna opet se laktovima probijati u prvi red na nekom novom münchenskom summitu NATO-a radi naslikavanja uz američkog predsjednika. Ispred neke nove Angele Mrkel i lidera država tzv. prve brzine.
E sad, to što nadasve komotno, a doživotno, a plaćeno i nafutrano boli glava povlasticama mjesto u Međunarodnom olimpijskom odboru nije dovoljno Kolindi Grabar-Kitarović, pa povremeno izvodi performanse na nekim važnijim događajima ne bi li skrenula medijsku pozornost na sebe. Sjedi u pozi fakira na kolniku tek otvorenoga Pelješkog mosta, divlja s navijačima na nogometnom SP-u 2022. u Katru pod 200-metarskom trobojnicom iz Crikvenice, defilira pred tv-okom u posavskoj narodnoj nošnji u Dohi, ukipljena u kockastom odaje počast himni („Strastvena navijačica“, „Kolinda Grabar-Kitarović zvijezda je na SP-u“, „Svi se žele fotkati s bivšom hrvatskom predsjednicom“, javljaju skloni joj mediji), subotom želi biti viđena na zagrebačkoj „špici“ podruku s, kako su novinari formulirali pod fotkama, „nepoznatim muškarcem“, a novinari još nisu otkrili tko je nepoznati i gdje se već neko vrijeme izgubio bivši „prvi gospodin“ Jakov Kitarović…
„Ono što je pak njezino najnovije javno pojavljivanje izdvojilo od dosadašnjih je poruka na majici koju je odjenula i u kojoj se snimila za Instagram“, piše portal Telegram, spominjući špekulacije o njezinomu mogućem povratku u visoku politiku i zato provokativnim pojavljivanjima na nekim javnim događajima. „’Na Parku prinčeva ja sam kraljica i #bolimepipi’, piše na majici koja očigledno reklamira sok Pipi, ali nema informacija je li riječ o poruci koja je upućena nekome specifično ili je možda riječ o plaćenom angažmanu bivše predsjednice koja je, prema posljednjim informacijama iz dobro upućenih krugova u Bruxellesu, ispala iz kombinacije za moguću buduću glavnu tajnicu NATO-a.“ Pa, ako je istina to da vrag u nuždi i muhe ždere, neće biti da se Grabar-Kitarović, je li, bez veze našla u povjerljivom razgovoru u četiri oka s Plenkovićem na marginama neki dan Međunarodne konferencije o sigurnosti u glavnom gradu Bavarske. Opet HDZ-ova potpora njezinoj predsjedničkoj kandidaturi?
Što joj bî?
Po nekima, koji bezrezervno pristaju uz mišljenje, ponašanje i prigodne izjave bivše predsjednice Republike – aktualni Zoran Milanović hametice ju je pobijedio u drugomu izbornom krugu; u sučeljavanju se pogubila da to nije bilo sućutno za gledati – dakle, Grabar-Kitarović „vrlo atraktivno i originalno promovira Hrvatsku u svijetu“. Jedan osobito naklonjen joj medij do granice sumnje kako je na njezinoj platnoj listi, izvijestio je pak iz Katra da „nekadašnja predsjednica nije mogla proći nezapaženo u Katru, upravo suprotno (kakav Plenković sa sinčićem ili Milanović sa suprugom Sanjom, koja je opet svojim natprosječno ukusnim/modernim stylingom izazvala opću pozornost, ali i javnu zavist Grabar-Kitarović, op. a.). Napravila je pravu histeriju kod stranaca na ulicama Dohe, svi su htjeli popularni selfie s njom“. E sad, ako i jest istina kako je „strastvena obožavateljica“ vrhunskog nogometa (i nadasve „vatrenih“) – a ima i novca i vremena – poželjela uživati u skupomu vrhunskom nogoloptanju baš na Parku prinčeva, a valjda i „dati potporu“ reprezentativcu Josipu Stanišiću koji igra za münchenski Bayern, što joj je značila prekoprsna poruka? Kakva je i komu kraljica? Na stadionu? U Parizu? Boli ju pipi?
Pa, koga briga za to što boli bivšu hrvatsku gaf-predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović!? I druge ljude svašta znâ boljeti, pa ne idu po stadionima sa smiješnim porukama na majicama ne bi li, je li, sav svijet napasao oči na njihovim prsima. Grabar-Kitarović, svjetska žena s podosta nekontroliranih manira i izjava, bar nije neiskusna, pa ne znâ da i za pipija itekako postoje liječnici i medikamenti. Doduše, inteligentan pûk ima od davnina razna hebozovna tumačenja o kojekakvim boljkama i bolesnicima, ali ta opservacija, je li, ne spada ni na Park prinčeva niti na zagrebački Trg bana Josipa Jelačića. Kamoli u našu kolumnu. Dok drugi bivši lideri zemalja koje uistinu nešto znače/vrijede u polit-ekonomskom i vojnom smislu godinama po prestanku mandata afirmiraju svoje države i vlastiti ugled na važnim međunarodnim skupovima, drže predavanja, pišu knjige i ozbiljno se angažiraju u mirotvornim inicijativama, hrvatska bivša, je li, priređuje javne performanse koje jedni drže skandaloznim i sramoćenjem svoje zemlje, a drugi atraktivnom promidžbom Hrvatske u svijetu. Pa sad… Kriza srednjih godina? Narcisoidni poremećaj osobnosti? Nešto ipak razumljivije – klimakterij?
