Dva vodeća dnevna lista u Hrvatskoj – X i Y – zapodjenula su ovih dana zanimljivu polemiku. Da odmah raščistimo s onim „vodeća“: X za sebe tvrdi da je „najprodavaniji“, a Y da je „najčitaniji“ dnevnik u zemlji, s tim što se oba glasila pozivaju na egzaktne podatke distributerskih kompanija i nezavisnih agencija za analizu tržišta. Štoviše, X s vremena na vrijeme preko svoje reklamne ambalaže naglašava kako je „dvostruko prodavaniji od konkurencije“, dok Y – u istim tim razdobljima – ističe kako je „dvostruko čitaniji od konkurencije“.

Izgleda da je logika takvih poruka i nedoumica što iz njih slijede, utkana i u dilemu koja je otvorena sadašnjim žustrim međusobnim okršajem dviju novina. Svedena na svoju bit, ta dilema otprilike glasi: Da li Hrvatska postaje (a) kolonizirana provincija ili se ona ostvaruje kao (b) provincijalizirana kolonija?

Pritom, dakako, oba lista drže kako Hrvatska po svojoj vrijednosti i značaju ne zaslužuje ni jednu od ponuđenih alternativa – i X i Y smatraju je velikim, važnim, ponosnim i samostojećim protagonistom na međunarodnoj sceni – ali upozoravaju na latentnu opasnost da „Lijepa naša“ bude unižena usprkos kvalitetama koje je pouzdano krase. X u tom smislu upozorava na prijetnju od opcije (a), dok Y s grožnjom upire prstom u varijantu (b), uz napomenu da dnevnici jedan drugoga drže odgovornim za nepovoljne rasplete. Naime: X tvrdi kako Y podupire „kolonizaciju“ Hrvatske, a Y osuđuje X da pridonosi „provincijalizaciji“ iste drage zemlje.

Povod za ovaj sukob u medijskoj središnjici zove se Neven Mimica. Taj je pitomi socijaldemokrat, voljom Jeana Clauda Junckera, u novome sazivu Europske komisije imenovan povjerenikom za nešto što se naziva „međunarodnom suradnjom i razvojem“.

Izvjestitelji i komentatori X-a to su kadrovsko rješenje ocijenili nacionalnim debaklom i teškim srozavanjem „Hrvatske“ u obitelji europskih zemalja, jer je Hrvatu Mimici dodijeljena najgora pozicija u Komisiji i portfelj koji nikoga ne zanima. Iako se očekivalo da će Mimica postati povjerenik za regionalnu politiku, taj je posao povjeren jednoj Rumunjki (mada je „Rumunjska“, drži X, po svim parametrima lošija od „Hrvatske“), a – usprkos lobiranjima – uskraćen mu je i resor ribarstva, te dodijeljen beznačajnoj „Malti“. Ozlojeđeni mislioci X-a mišljenja su da se takav epilog ne može tumačiti drugačije nego kao (još jedan) nacionalni poraz.

Y, međutim, na to uzvraća optužbom da X širi provincijalnu svijest, i to navodeći definiciju: „provincijalizam je“, veli, „uskoća pogleda i svjetonazora“ i „svojstven je manjim sredinama“. Analitičari Y-a napominju da je Mimičin resor itekako važan, ovaj će Hrvat raspolagati proračunom teškim deset milijardi eura, a ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je riječ o birokratskom pogonu koji broji oko četiri tisuće ljudi. Osim toga, „Hrvatska zapravo i nema ljudi na istaknutijim mjestima u važnim međunarodnim organizacijama“. Stoga Nevenu Mimici, poručuje Y, „treba dati maksimalnu podršku“, a mi kao narod – odnosno kao „Hrvatska“ – „možemo biti više nego zadovoljni“. Zašto zadovoljni? „Ako se Mimičino djelovanje pokaže kvalitetno, tada će u svakom slučaju i pojam ‘Hrvatska’ biti ugledniji u kuloarima Bruxellesa.“

X potom napada Y da podupire kolonijalni status Hrvatske optužujući druge za provincijalizam, a k tome se i novome europskom povjereniku za međunarodnu suradnju i razvoj nekritički uvlači u otvor na donjem dijelu leđa. Normalno da Mimica likuje, konstatira X, jer je „napravio ogroman korak u svojoj eurobirokratskoj karijeri“ – takav da će, napominje se, imati plaću od 20 tisuća eura, a nakon isteka petogodišnjeg mandata još će tri godine dobivati po 8300 eura mjesečno – „ali što to znači za Hrvatsku“? Malo i ništa! X je u tom pogledu kategoričan: „Ima li ijednog resora koji ima manju vrijednost za nas u Hrvatskoj od resora koji je Neven Mimica dobio? Nema! Je li ijedna europska zemlja dobila s gledišta nacionalnih interesa manje važan resor? Nije!“

U konkurentskom glasilu takav nastup smatraju toliko tendencioznim i drskim da se pisanja odgovora latio glavni urednik Y-a. Kad već nisu uspjeli Nevena Mimicu prikazati kao gubitnika, veli Y-ov stjegonoša, „novi udar stiže putem objave podataka o njegovoj plaći“. A to je ne samo nepristojno, nego je nisko, provincijalno, nacionalno neosviješteno i – sve u svemu – predstavlja „primjer demagogije kakva Hrvatsku desetljećima ne pušta da se odlijepi od statusa tranzicijske početnice“. Glavni urednik Y-a završava tonom mudrog učitelja: „Mimica neće biti pošteniji i veći Hrvat odrekne li se dijela svojih primanja, ali Hrvatskoj će sigurno biti bolje bude li imala kvalitetnog povjerenika u Komisiji.“

Nastavak polemike tek se očekuje, moguće je da ćemo uskoro prebrojavati ranjene i mrtve, a sada, dok traje kratki predah, zgodan je moment da postavimo pitanje: Što to vodeće hrvatske novine, do đavola, drobe?

Naime, iz perspektive zdravoga razuma potpuno je svejedno hoće li se Hrvatska nazivati koloniziranom provincijom ili provincijaliziranom kolonijom, pošto se ona pokazala dovoljno fleksibilnom da može s uspjehom podnositi obje odrednice – i (a) i (b) – i pošto, uostalom, od svoje državne samostalnosti nikada ništa drugo nije ni bila. Kao što je, naposljetku, potpuno svejedno hoće li građani Hrvatske konzumirati glasilo X ili glasilo Y – „najprodavanije“ ili „najčitanije“ – u želji da budu što kvalitetnije dezinformirani. No – čime se to hrvatska medijska središnjica zapravo bavi?

Bavi se, u najkraćem, nacionalizacijom guzonja. X i Y ukrstili su koplja zbog različitih pogleda na to kako se guzonjine karijerne putanje odražavaju na takozvani nacionalni interes, tj. možemo li ih smatrati narodnim uspjehom ili narodnim neuspjehom. Oba gledišta, naime, u regrutaciji guzonja prepoznaju nacionalni smisao i daju mu – ovisno o realizaciji ciljeva koji su važni „za nas u Hrvatskoj“ – pozitivan ili negativan predznak.

A guzonja, avaj, s narodom odavno nema nikakve veze: niti ga je narod birao, niti će mu on polagati račune. Nakon što ga je nacionalna oligarhija delegirala u internacionalnu, on kao „predstavnik naroda“ – dakle nacionalno legitimirani pripadnik internacionalne političke elite – priskrbljuje trideset puta veću plaću od onih koje tobože predstavlja, pa će u petogodišnjem mandatu na bankovnom računu prikupiti milijun i dvjesto tisuća eura, a u naredne tri godine, pod uvjetom da ništa ne radi, bit će mu isplaćeno još tristo tisuća, valjda zbog toga jer je već zaradio milijun i dvjesto. Odradi li kojim slučajem dva mandata, eura će biti više nego što u Hrvatskoj ima glasača, a te su dvije varijable itekako povezane, jer – njegov privatni konto zaštićen je prvim licem množine. Guzonja je, kao što smo vidjeli, „Hrvatska“.

Naravna stvar, ni X ni Y zbog takvih psovki ne dovode u pitanje „Bruxelles“ i njegove principe oligarhijske reprodukcije, već se kolju oko toga kako je „Hrvatska“ u njih uglavljena. Y smatra kako je sitničavo virenje u dužnosnikov džep izraz provincijalnog jala, a zapravo mogući uvod u najveći demokratski i civilizacijski grijeh: u nemirenje s datošću.

S druge strane X – premda je objavio Mimičinu plaću – polazi od toga da je „Bruxelles“ isporučio „Hrvatskoj“ poniženje dodjeljujući Hrvatu bagatelan resor, a ne od toga da nas europski administrativni centar ponižava osiguravajući svom funkcionaru – bez obzira na resor koji vodi, bez obzira na njegovu nacionalnost, boju kože i broj cipela – uvredljivo visoka primanja. Da je Nevena Mimicu zapao portfelj ribarstva ili regionalne politike – što su pozicije s kojih bi „Hrvatska“ mogla fantazirati o svojoj privremenoj nadmoći nad susjednim Talijanima ili susjednim Srbima – X njegov dohodak pouzdano ne bi ni spomenuo, smatrajući ga više nego opravdanim.

Stvar je u tome – i zbog toga je ova polemika ekstenzivno prepričana – što samooplodnja oligarhije ne bi bila moguća bez snažne logističke potpore koju pružaju medijske perjanice kao što su X i Y, jer one, makar se u međusobnom okršaju nemilosrdno grizle, daju sve od sebe da pokažu kako se tzv. nacionalni interesi i nešto poput „narodne dobrobiti“ mogu ostvarivati kroz kardinalne forme odnarođenosti. Netko bi ih trebao podsjetiti da u glavnome gradu Belgije „Hrvatske“ nema ni u tragovima, kao što – iz perspektive građana razvrstanih u „narode“ – tamo nema ni jedne druge europske zemlje. Trebalo bi im otpjevati refren dobrog starog Enzensbergera: „Bruxelles se, doduše, nalazi u Europi, ali Europa se ne nalazi u Bruxellesu.“

tacno