Nastup Baby Lasagne na Euroviziji probudio je mase, spojio zoomere i boomere u kratkotrajnom primirju, a stvorio i politički ugođaj koalicije HDZ-a i Možemo!. Kako? Zašto? Možda je samo do suvremene tehnologije koja nam inače uskraćuje istovremenost društveno-kulturnog života i koja je dekanonizirala muziku i obustavila generacijski prijenos ukusa i vrijednosti. Ali nije obustavila potrebu za zamišljanjem nacije.
Svatko je mogao odabrati potreban element za identifikaciju. Oni optimističniji su se ponadali da u Hrvatskoj ipak postoji nada za meritokraciju. Oni s više utakmica u nogama su analitički upozorili da je do svega, zapravo, došlo slučajno i da kroz tu slučajnost treba čitati današnju Hrvatsku. Oni koje bi u nedostatku boljeg izraza mogli označiti nation pleaserima, po uzoru na danas popularnu “dijagnozu” people pleasera, ukazivali su na društveno-terapijsku vrijednost ujedinjene nacije. Oni konzervativniji su u križu na lančiću vidjeli “dozvolu” za egzotičniju odjeću i ime, a oni liberalniji su u tom istom križu vidjeli još jedan modni dodatak i dokaz da i katolici mogu biti suvremeni. A Ksenija Urličić i Aleksandar Kostadinov, Anton Samovojska i Žarko Puhovski Eurovizije, vidjeli su sve.
Govorimo, jasno, o Baby Lasagni i njegovom nastupu na Eurosongu. Nastupu koji je inspirirao i motivirao brojne analize, interpretacije i teorije zavjere. Nastupu koji je probudio obamrle sociološke instinkte i tiktokerski suverenizam. Nastupu koji je omogućio liberalnoj ljevici da si priušti malo cringe nacional-populističkih gesti, a desnici da povodom pobjede nebinarne osobe iz Švicarske glasovima žirija po cijelom internetu razmaže tone najodvratnijih govana. Nastupu i kasnijem dočeku koji su stvorili dojam da barem u svijetu popularne kulture živimo u koaliciji HDZ-a i platforme Možemo!, ako je već u politici tu Domovinski pokret. I u krajnjoj liniji, nastupu koji je stvorio privremeno pop-kulturno primirje zoomera i boomera.
Nabrojani i polusintetizirani refleksi i reakcije na Baby Lasagnu kao društvenu pojavu, ta baby sociologija, mogu nam dosta toga reći o društvenoj i političkoj klimi u zemlji i o nekakvim neuralgičnim točkama, ali nam ne mogu objasniti kako je uopće do toga došlo. Zašto je Eurosong nakon dugo godina opet iznimno popularan i zašto je baš Baby Lasagna bio taj dodatni faktor? Zašto je došlo do tog spomenutog primirja zoomera i boomera? Među raširenijim i usvojenijim teorijama ističe se ona o statusu favorita. I za usporedbu se uzima sport. Tako je, kaže teorija, rasla i popularnost određenih sportova ovisno o tome koliko su naši predstavnici bili uspješni. U tome i ima nešto istine, ali ovisi od sporta do sporta, a pogotovo o periodu kad su se uspjesi događali. I ponajviše o tehnologiji kojom su nam događaji posredovani.
Kad se radi o zamišljanjima nacije, u što Eurovizija sigurno spada, pogotovo zato što svi iznova zamišljaju što bi to bila “eurovizijska pjesma” s nacionalnim pečatom, valja, barem inspiracijski, krenuti od Benedicta Andersona. On je u svojoj kultnoj knjizi kao svojevrsnu nultu točku nacije kao zamišljene zajednice postavio izum tiska, takozvani tiskarski kapitalizam. Tek su se širenjem knjiga, kasnije novina i mapa pripadnici nacije mogli međusobno prepoznati. Naš je zadatak puno skromnijih ambicija, a sociološka oklada glasi da je popularnost Eurosonga također omogućila tehnologija. Ali u negativnom obliku: suvremena tehnologija nam danas uskraćuje društveno-kulturnu istovremenost za kojom, očito, postoji nekakav oblik društvene potrebe. Eurosong tako predstavlja stvarnu nostalgiju za pred-internetskim vremenom za one koji su ga doživjeli i zamišljenu nostalgiju za one koji nisu.
Osim sportskih prijenosa uživo, Eurosong je valjda jedini kulturni događaj koji svi konzumiramo istovremeno. Filmove i serije gledamo na streamovima svi u svom ritmu, ne postoji više “zajedničko” gledanje i komentiranje. Ono što je nekima nostalgija, a nekome otkriće, predstavlja prvi razlog generacijskog primirja. Drugi je razlog sama muzika kao takva. Pogotovo u Hrvatskoj postoji izraziti jaz između onoga što se u klasičnim medijima i glavama njihovih urednika smatra popularnom glazbom i onoga što omladina sluša na streaming servisima. Baby Lasagna i Eurosong su uspjeli privremeno zatvoriti taj jaz. Zatvorili su ga upravo zato što se na Eurosongu o muzici uopće ne radi. Nitko gotovo nikada neće nakon nekoliko mjeseci u slušalicama vrtjeti najpopularnije eurovizijske pjesme. Radi se, kao što smo napomenuli, o zamišljanju te neke misteriozne “eurovizične” pjesme. Baby Lasagna može biti istovremeno i Grašo i Grše, a funkcionira kao nacionalni bešamel. A to su omogućili tehnološka demontaža društveno-kulturne istovremenosti i dekanonizacija muzike u obliku obustave generacijskog prijenosa ukusa ili vrijednosti. Nije, dakle, do Hrvatske. Do tehnologije je.
