Hrvatska je po broju protjeranih migranata u prošloj godini, kako tvrde udruge a nitko iz vlasti im nije te podatke uvjerljivo osporio, pretekla i Mađarsku. Trinaest vagona zaustavilo se u Srbiji, a šest u Hrvatskoj. Madina Hosini umrla je pred očima djelatnika Hitne pomoći u zemlji u kojoj je ostalo šest vagona, u 21 sat i pet minuta
Nema puno stvari u životu koje predstavljaju čisto, destilirano oduševljenje kao dječje iščekivanje vlastitog rođendana. Jer, rođendan su prijatelji, rođendan su pokloni, rođendan je ono kad si ti glavna zvijezda. Mnogi roditelji svojim su mališanima morali i mjesecima prije toliko iščekivanog dana zbrajati koliko je još »odlazaka na spavanje« ostalo dok ne osvane rođendan. Osmijeh kojim se dočeka neka manja brojka vrjednija je, zna svatko tko ga je vidio, od svega na svijetu. Kvragu, ni vojnici se toliko nisu veselili kad bi brojali »sitno«.
Ako je pitala, tu noć njoj je ostao još 41 dan. Neko sretnije dijete bi stisnulo svoju plišanu igračku i veselo utonulo u san. Ona je čekala pokušaj ulaska u Hrvatsku. Tu večer, malo iza 20 sati, na granici koja dijeli dvije međusobno narogušene države, kompozicija vlaka se zaustavila uz škripu kočnica. Trinaest vagona zaustavilo se u Srbiji, a šest u Hrvatskoj. Bilo je još 41, skoro pa 40 dana do njenog šestog rođendana. Umrla je pred očima djelatnika Hitne pomoći u zemlji u kojoj je ostalo šest vagona, u 21 sat i pet minuta.
Priča o savjesti
Priča o Madini Hosini nije tek jedna od tragedija iz teškog života migranata i izbjeglica, koji su iz vlastite životne muke natjerani da kroz balkanske i ine gudure pokušaju propješačiti do boljeg života. Priča je to o savjesti. Istraga tek treba utvrditi je li hrvatska policija doista, umjesto da im dozvoli da zatraže međunarodnu zaštitu Madininu obitelj brutalno protjerala iz Hrvatske, ili se, pak, kako tvrde pripadnici MUP-a, ta obitelj, eto, vrzmala oko graničnog prijelaza između Šida i Tovarnika.
Ukoliko se može suditi po svjedočenju strojovođe nesretnog vlaka i po brojnim svjedočenjima migranata o postupanju hrvatske policije u posljednje dvije godine, mnogo je izglednije da je (i) ova obitelj izbjeglica jednostavno protjerana iz Hrvatske. A ukoliko je to točno, krv petogodišnjakinje koja nije dočekala 40. dan prije šestog rođendana nalazi se, pogledajte malo bolje, i na vašim rukama.
Hrvatska je, naime, po broju protjeranih migranata u prošloj godini, tvrde udruge, a nitko iz vlasti im nije te podatke uvjerljivo osporio, pretekla i Mađarsku. Da, onu zemlju s bodljikavom žicom i ogradom. Humanost ovdje, nemojmo se zavaravati, više ne stanuje. Odnosno, stanuje samo u onom dijelu u kojem se izbjeglice preuzimaju u sklopu kvota EU. Kad gleda Bruxelles, onda smo topli i civilizirani. Zvuči poznato?
Nije kriva Hrvatska, ali...
Migrantska kriza, naravno, nije krivnja Hrvatske, niti će ju Hrvatska riješiti. Hrvatska, nadalje, ne može otvoriti svima svoje granice, niti kao članica EU, niti kao suverena država. Priljev 680 tisuća migranata s kraja 2015. godine je bio nešto drugo – tad ih jednostavno nije mogla ni tehnički zatvoriti. Granica se mora braniti od ilegalnih ulazaka – ni to nije nimalo sporno.
Međutim, onda dolazimo na sklizak teren.
Jednom kad su migranti u Hrvatskoj, naime, oni imaju pravo zatražiti azil. Zahtjev za azilom mora razmotriti stručno tijelo. Ukoliko se odobri, ostaju i kreću u program integracije u hrvatsko društvo. U suprotnom se vraćaju natrag.
"Onaj" tjedan za Plenkovića
Jednom, kad sve sadašnje premijerske muke prekriju ružmarin, snjegovi i šaš, Andrej Plenković će se, prebirući po uspomenama, vjerojatno sa sjetom vratiti na tjedan koji je na izmaku. Tjedan u kojem su se dva goruća problema ipak nekako začepila, pokrpala, a Vlada nastavila dalje. Povjerenik za Agrokor je pronađen (i njegova zamjenica također), a svoj rad je konačno završilo čuveno vijeće za prošlost. Kad bi se ovaj tjedan mogao nekako izuzeti od budućnosti, bio bi to sjajan političkih ishod za premijera. Ovako je tek predah, ali dobrodošao predah, u moru poslova koji uobičajeno idu uz premijersku funkciju, a kojima se Plenković ni skoro godinu i pol u svom mandatu ne prestaje iščuđavati i negodovati nad svojom teškom karmom jer mu padaju u krilo.
Nezgodna budućnost mogla bi, međutim, donijeti nove probleme s povjerenikom i Agrokorom (kao što se dogodilo i s Ramljakom), a legalizacija »samo malo fašizma« (kako je to sjajno nazvao kolega Denis Romac) također bi se mogla obijati o glavu Plenkoviću i njegovim nasljednicima.
No, to je sve neizvjesna budućnost. U ovom trenutku, Plenković je dobio žuđenu dedramatizaciju, makar na kratko. A o onom usporavanju rasta BDP-a nećemo razbijati glavu. Sad će se snijeg otopiti pa će pohrliti turisti…
Hrvatska, međutim, želi u Schengen. Kako bi to ostvarila, jedan od kriterija je i što sigurniji nadzor granice. U tom svjetlu je velik broj ilegalnih migranta koji (legalno) traže azil pomalo nezgodan.
I čini se da je praksa jasna – policija ilegalne migrante, bez obzira da li ih zatekne na granici sa Srbijom, ili u Novom Zagrebu, šiba natrag u Srbiju (u zadnje vrijeme i BiH). Ima navodno i upotrebe sile, čak i pljačkanja. No, sama procedura po kojoj se migrante tjera natrag, mrvicu je, čini se – nezakonita. Rješenja o »dobrovoljnom i obveznom« napuštanju Europskog ekonomskog prostora štancaju se bez provođenja nužne procedure. Maloljetnike se praktično tretira kao odrasle.
Mnogo je toga o problemu migranata izrečeno na saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u četvrtak, ali predstavnici MUP-a su uglavnom pričali o globalnim problemima i teškoj situaciji na terenu »dok mi ovdje sjedimo«. A stvar je bizarno jednostavna – tjera li se migrante i izbjeglice natrag preko granice iako su zatražili azil, ili ne?
Floskula o ilegalnim migrantima
Da, migrantska kriza je užasno kompliciran svjetski problem. Da, državna granica se mora čuvati. Da, Schengen. Ali, tjeramo li migrante i izbjeglice preko granice i mimo hrvatskih i međunarodnih propisa? Ili pak, migranti, svjedoci iz Hrvatske, civilne udruge i dva hrvatska državna pravobraniteljstva – lažu?
Odgovor na ovu dvojbu nije uvjerljivo izrečen. Umjesto toga, umotan je u floskule o »borbi protiv ilegalnih migracija« i iskrenu ljutnju, poput one koja je isijavala iz državne tajnice u MUP-u Terezije Gras, što se rad policije uopće preispituje. Ukoliko se, međutim, nastavi politika na koju kao neprihvatljivu upozoravaju pravobraniteljice i udruge, migranti će se i dalje serijski tjerati natrag u susjedne zemlje, a pravo na azil bit će, kako to često u Hrvatskoj biva, tek jedva živo slovo na papiru. Jednom ćemo možda za takvo ponašanje biti nagrađeni ulaskom u Schengen i uživati u Europi bez granica. Ako taj veliki dan svane na Novu godinu (a tako se obično datumi poklope), imat ćemo dvostruki razlog za čašu šampanjca. Valjalo bi, možda, tada nazdraviti i jednom rođendanu. Madina Hosini je, naime, svijet ugledala prvog siječnja.
novilist
