Nafto pakt

Krajem ožujka deset arapskih zemalja započelo je zračne udare u Jemenu, kako bi tamo suzbile napredovanje šijitske milicije hutista koji su svrgnuli s vlasti predsjednika Abda Raba Mansura Hadija. Bila je to prva ozbiljna vojna intervencija u kojoj nije sudjelovala nijedna zapadna zemlja, ako se izuzme logističko-obavještajna potpora SAD-a. Uzevši u obzir veličinu intervencije i činjenicu da u njoj sudjeluju dvije najveće vojne sile muslimanskog svijeta, Saudijska Arabija i Egipat, jasno je i da se ne radi tek o sporadičnom upadu arapskih zemalja u prostor nekog susjeda, kakvih je od početka Arapskog proljeća bilo nekoliko, već da je u pitanju nešto ozbiljnije. Operacija u Jemenu, naime, prva je zajednička intervencija novoosnovanog arapskog vojnog saveza, kolokvijalno već nazvanog ‘arapski NATO’, čiji bi detalji trebali biti utanačeni krajem ovog mjeseca.

Ideja o arapskoj vojnoj alijansi valja se još otkad je 1945. godine osnovana Arapska liga, ali svi pokušaji da se ona realizira neslavno su propadali zbog nepomirljivih razlika država koje su u njoj trebale sudjelovati. No arapske su zemlje u povijesti provodile sporadične zajedničke vojne operacije, primjerice kada su Egipat, Sirija i Jordan u tri navrata, 1948., 1967. i 1973., ratovali protiv Izraela. Eksperimentirale su i sa slanjem vojske pod mandatom Arapske lige u Kuvajt i Libanon 1961., odnosno 1976. godine, a neke su sudjelovale i u američkoj operaciji Pustinjska oluja 1990., kada je Irak pokušao okupirati Kuvajt.

Obrambene snage poluotoka životarile su sve dok Bliski istok nisu počeli potresati valovi ustanaka, kada su tamošnji vjerski i sekularni režimi osjetili duboku egzistencijalnu prijetnju koja dolazi iznutra

Devet godina prije Pustinjske oluje bile su osnovane takozvane Obrambene snage poluotoka pod upravom Vijeća za zaljevsku suradnju, političke i ekonomske unije arapskih monarhija – Saudijske Arabije, Katara, Omana, Bahreina, Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE). Osnivanje toga Vijeća bilo je reakcija na iransku revoluciju i rat između Iraka i Irana, kao i rast utjecaja zaljevskih monarhija na krilima eksploatacije nafte, naročito Saudijske Arabije koja pritom uživa i status kolijevke islama. No zbog dubokih rivaliteta članica, Obrambene snage poluotoka bile su vrlo male i disfunkcionalne, a iako su s vremenom narasle, nisu razvile zajedničku zapovjednu strukturu.

Snage su životarile sve dok Bliski istok nisu počeli potresati valovi ustanaka, kada su tamošnji vjerski i sekularni režimi osjetili duboku egzistencijalnu prijetnju koja dolazi iznutra. Prvi je, početkom 2011., pao režim regionalne vojne velesile Egipta, a njegovo svrgavanje dovelo je na vlast Muslimansku braću, zakletog neprijatelja Saudijske Arabije, države koja smatra da je njezina interpretacija islama, puritanski vehabizam, jedina ispravna i koja joj služi za dominaciju sunitskim svijetom. Arapsko proljeće oslobodilo je i moćne terorističke pokrete koji su kulminirali Islamskom državom, skupinom koja munjevitom brzinom zauzima teritorije diljem Bliskog istoka i također pretendira da Saudijskoj Arabiji oduzme primat vrhovnog islamskog autoriteta. Saudijci su zato početkom 2013. oživjeli staru ideju o osnivanju arapske vojne alijanse, a o njoj se raspravljalo i na nekoliko sljedećih sastanaka Arapske lige i Vijeća zaljevske suradnje.

U to vrijeme za osnivanje saveza zainteresirao se i Egipat, nakon što je Islamska država u libijskom gradu Sirtu pogubila 21 egipatskog Kopta. Osim što egipatski vojni režim desetljećima zagovara uspostavu panarapske vojske, predsjednik i general Abdel Fatah al-Sisi, koji je prošlog ljeta svrgnuo s vlasti Muslimansku braću, dobio je od Saudijske Arabije financijsku pomoć tešku 20 milijardi dolara, pa se njegovo sudjelovanje smatra i vraćanjem usluge sponzoru.

Egipat je, ustupivši svoje vojne baze, prošlog ljeta sudjelovao i u zračnim napadima koje je UAE izveo na uporišta Islamske države u Libiji, a Saudijska Arabija još je početkom Arapskog proljeća intervenirala u Bahreinu, na poziv tamošnje vlade da uguši ustanak šijitskog stanovništva. Saudijska Arabija i UAE također sudjeluju u intervenciji zapadnih zemalja protiv ISIL-a u Iraku i Siriji, posljednjih mjeseci učestale su i zajedničke vojne vježbe, a Katar i UAE koncem prošle godine uveli su i obavezni vojni rok.

Na sastanku održanom krajem ožujka konačno je i službeno najavljeno osnivanje zajedničkih vojnih snaga s mandatom da reagiraju ‘na zahtjev bilo koje arapske države kojoj je ugrožena sigurnost ili se bori protiv terorizma’. Snage će imati 40.000 vojnika, od čega između 500 i 1000 u avijaciji, 5000 u mornarici i 35.000 na kopnu. Sudjelovat će Saudijska Arabija, koja će doprinijeti sa 50 posto vojnog kadra i Rijadom kao sjedištem saveza, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar, Egipat, Jordan, Maroko, pa čak i Sudan, zemlja osiromašena dugotrajnim građanskim ratom, čijeg predsjednika Omara al-Bašira Međunarodni kazneni sud optužuje za genocid u Darfuru. Uz Sudan i Egipat, financijsku pomoć dobiva i Pakistan, koji se također spominje kao mogući član saveza.

Sve ove zemlje motivirane su realnom prijetnjom ISIL-a koji operira u njihovim dvorištima i drsko teži da izmijeni režime u njima. Ali njihov je interes i stvoriti nadmoćno oružje za suzbijanje istinskih narodnih pobuna protiv višedesetljetnih tiranija i provođenje represije nad vlastitim stanovništvom. Pritom je iz sastava članstva jasno i da bi manje države trebale služiti unutrašnjim ili vanjskim ciljevima jačih članica koji ih se možda direktno i ne tiču, prije svega Saudijskoj Arabiji i Egiptu, državama koje posjeduju impozantne vojne sile.

Saudijska Arabija spada u prvih pet zemalja svijeta po ulaganju u obranu, a ono je 2014. godine, sa 80,8 milijardi dolara, iznosilo čak 10,4 posto njezinog BDP-a, u postotku višem i od Amerike, čiji proračun za obranu pojede 3,5 posto BDP-a (ali iznosi 610 milijardi dolara). Ona je i drugi najveći svjetski uvoznik oružja, najmodernije američke, britanske i francuske tehnologije, i jedna od najnaoružanijih zemalja svijeta u odnosu na broj stanovnika. Egipat je pak, zbog političkih previranja i ekonomske krize uzrokovane specifičnim unutrašnjim razlozima, posljednjih godina smanjivao proračun za obranu, pa je on lani pao na ispod dva posto BDP-a. No zato ima najveću vojsku u Africi, s gotovo pola milijuna aktivnih vojnika te 800.000 rezervista i 400.000 pripadnika različitih paravojnih formacija.

Iako se ovaj vojni savez percipira kao svojevrsni arapski NATO, neki zapadni analitičari smatraju da među njima postoje fundamentalne razlike, prije svega zato što je NATO osnovan u vrijeme hladnog rata s ciljem održavanja statusa quo između Zapada i sovjetskog bloka, dok se arapski NATO doživljava kao proaktivniji i usmjeren protiv nedržavnih elemenata kao što su terorističke skupine. Isto tako, Sjevernoatlantski savez, prema toj interpretaciji, istinska je dobrovoljna zajednica članica s jednakim pravima, dok ovim arapskim dominiraju bogatije i vojno moćnije članice. Pritom se, međutim, prešućuje da je NATO savez nakon raspada Sovjetskog Saveza nastavio postojati kao alat za imperijalističke težnje Zapada u kojemu dominira SAD, baš kao što će arapskim savezom u cilju širenja vlastitog utjecaja dominirati najbogatija članica, Saudijska Arabija. Prisutne su i ideološke sličnosti, jer kao što je funkcija NATO saveza u prošlosti bila suzbijanje komunizma, tako je i arapski vojni savez, uz to što je klub bogatih monarhija čiju agresivnu politiku pogoni nafta, ujedno isključivo sunitska alijansa. A ona bi se, barem ako se pita Saudijce, prvenstveno trebala boriti protiv utjecaja šijitskog Irana i njegovih satelita.

Saudijska Arabija drugi je najveći svjetski uvoznik oružja, najmodernije američke, britanske i francuske tehnologije, i jedna od najnaoružanijih zemalja svijeta u odnosu na broj stanovnika

Tako je bilo kada je Saudijska Arabija intervenirala u Bahreinu, u kojemu su se protiv vlasti pobunili tamošnji diskriminirani šijiti, k tome fizički bliski saudijskim šijitima koji naseljavaju naftom bogata područja. Tako je i u Jemenu, gdje je intervencija Saudijske Arabije već pogoršala sektaški razdor između većinskih sunita i pobunjenih šijita, a upravo je Iran glavni razlog zašto se Saudijska Arabija sada udružuje u sunitski vojni savez.

Iz perspektive dinastije toga kraljevstva, Iran je arhetipski neprijatelj, velika, mnogoljudna zemlja šijita, jedina koja joj svojom veličinom, snagom i resursima može parirati u regiji. Iz njezine perspektive, Iran je sponzor terorističkih skupina koji već kontrolira pet bliskoistočnih prijestolnica, Teheran, Damask, Bejrut, Bagdad i Sanu, vjerojatna buduća nuklearna sila kojoj će uskoro biti ukinute sankcije zapadnih zemalja, što će joj nakon godina ekonomskog grcanja i diplomatske izolacije donijeti prosperitet. Da stvar po Saudijce bude gora, njihov višedesetljetni sponzor i zaštitnik, Sjedinjene Države, ne samo što je uspješno okončao pregovore oko iranskog nuklearnog programa i time učinio prvi korak prema ukidanju sankcija, već s Iranom vojno surađuje u Iraku i Afganistanu. Amerika, osim toga, s predsjednikom Barackom Obamom želi vojno napuštati Bliski istok i okrenuti se Aziji, odnosno Kini, što se smatra još jednim razlogom zašto se saudijska dinastija odlučila više pouzdati u samu sebe i svoje regionalne saveznike.

Povijest je, međutim, pokazala da je pojedinačne interese arapskih zemalja dosad bilo praktički nemoguće usuglasiti dovoljno da bi nad njima prevladali zajednički ciljevi, a isto bi se moglo događati i u budućnosti, unatoč tome što sve države imaju zajedničke kratkoročne interese. Dvije vodeće članice, Saudijska Arabija i Egipat, imaju drugačije percepcije o tome što je za njih danas glavna sigurnosna prijetnja, jer je Egipat nalazi u terorizmu, a Saudijska Arabija u Iranu. Iako deklarativno namjeravaju sudjelovati u alijansi, Oman i Pakistan odbili su sudjelovati u intervenciji u Jemenu. Ne slažu se svi ni oko pristupa građanskom ratu u Siriji i režimu Bašara al-Asada, čiji kolaps priželjkuje Saudijska Arabija, ali ne i Egipat, koji se boji posljedica njegovog rušenja. Sigurno je jedino da forsiranje sunitsko-šijitskih razlika može samo pogoršati terorizam i politička i vjerska previranja, kao što se već vidi u Jemenu, zemlji za koju neki čak tvrde da bi se mogla pretvoriti u saudijski Vijetnam.