Živ i zdrav, zapravo toliko pun energije da je tražio i četvrti mandat na čelu Državnog odvjetništva, Mladen Bajić našao se nakon premijerove odluke da ga zamijeni Dinkom Cvitanom u izuzetnoj, običnim smrtnicima nedostupnoj prilici: danima je mogao čitati i slušati što se o njemu piše i govori nakon njegove smrti. I mogao je u tim nekrolozima samo uživati.

“Tužitelj koji je promijenio Hrvatsku”, “Desetljeće Mladena Bajića”, “Bajićev dobar i koristan posao”, nizali su se naslovi kojima su ga ispratili u “Jutarnjem listu”, uz stranice i stranice hvalospjeva o postignućima upokojenog tužitelja. Ožalošćeni “Večernji list” teško se mirio s gubitkom. Pišući kako je “u 12 godina mandata Mladen Bajić mijenjao Hrvatsku na način koji je do njegova dolaska bio nezamisliv”, kako je “omogućio krupne, sustavne istrage koje su se ciljano obračunavale s kriminalom i korupcijom”, kako je “bez pardona procesuirao cjelokupnu društvenu kremu”, kako Bajić “ne samo da je imao hrabrosti nego je imao dovoljno znanja i vještine”, “Večernji list” naprosto nije mogao shvatiti zašto je morao otići. “Što bi više želio vrli premijer”, pitao se “Večernji”, navodeći da je odluka o Bajićevom smaknuću “bez premca najlošiji potez koji je do sada u karijeri povukao Zoran Milanović“.

Televizije, radiji, novine i internetski portali danima su anketirali odvjetnike, tužitelje, profesore i analitičare, od sveprisutnog Žarka Puhovskog do pomalo zaboravljenog prvog ravnatelja Uskoka Željka Žganjera. Bivši glavni tužitelj Krunislav Olujić i saborski zastupnik Josip Kregar barem dvaput su u tandemu, a još poneki put svaki za sebe, nastupali u emisijama posvećenima najdražem pokojniku, glorificirajući njegove uspjehe i strpljivo otklanjajući i najsramežljivije novinarske upite o čuvenom Bajićevom “osjećaju za tajming”, činjenici da je na poziciji preživljavao osluškujući trenutačne političke zahtjeve i progon moćnika pokretao tek nakon što bi ovi sišli s vlasti. Ugledni odvjetnici, bez obzira na to jesu li u aktualnim procesima na suprotnoj strani, pozitivno su se izjašnjavali o njegovom mandatu, a Branko Šerić čak je izjavio kako je Bajić toliko uspješan da on sam nema uspjeha kao branitelj pojedinih okrivljenika. Ljudi poput Olujića, Žganjera ili Kregara spremno su tumačili javnosti kojim je sve političkim okolnostima, zakonskim ograničenjima i organizacijskim limitima rad Državnog odvjetništva u prva dva Bajićeva mandata bio sputan, zbog čega najdraži pokojnik opravdano nije mogao pokrenuti progon moćnika sve dok i oni sami nisu bili upokojeni, i zbog čega je morao strpljivo čekati iako je, kao i dobar dio javnosti, znao da mu se pred očima odvija još jedna velika pljačka ove zemlje, nakon što je nekažnjeno već popljačkana 1990-ih.

Takav pristup ocjeni Bajićeva rada još je 2010., kada su SDP-ovci tražili da ga se zbog nečinjenja smijeni, trasirao predsjednik Republike Ivo Josipović. Pojasnio je da Bajić “ranije nije potezao bitne poteze zbog nedostatka političke volje i klime”. “Da je kukuriknuo ranije, sigurno bi završio u loncu”, efektno se izrazio Josipović, da bi danas Hrvatska kao najvišu moralnu i profesionalnu vrijednost slavila Bajićev oportunizam, sposobnost prilagodbe “političkoj volji i klimi”, umjesto hrabrosti da im se suprotstavi.

“Glumljenje kamikaza nije preporučljivo ni racionalno. Bajić je svoj posao prakticirao kao umijeće mogućeg”, parafrazirat će danas Josipovića “Jutarnji list”, dok će ožalošćeni “Večernjak” istu stvar ovako izraziti: “Jasno je da je i Bajić morao taktizirati, ponekad i politizirati. Da nije, ne bi ni napravio to što je sasvim sigurno uspio – promijeniti Hrvatsku.”

- Mnogi od tih koji sada glorificiraju Bajića podsjećaju me na jato zlatnih ribica, koje nemaju pojma što se desilo prije pet sekundi i svaki put iznova otkrivaju sadržaj svog akvarija. Prvi je s tom tezom izašao Josipović, upravo izjavom o pijevcu kojom ga je iz New Yorka požurio podržati u jednoj od prilika kada mu se drmala stolica. Hvaliti nekoga jer je iskazao sposobnost u očuvanju svoje fotelje umjesto zato što je radio svoj posao, zaista je bilo apsurdno, ali to se i može očekivati od nekoga tko se 1990-ih, kada je u Hrvatskoj bio jedan pakao u kojem su ljudi njegove težine itekako mogli dati doprinos, zatvorio u svoju sobu i skladao kompozicije, dok su neki bukvalno krvarili – kaže splitski borac za ljudska prava Tonči Majić, čiji je Dalmatinski komitet za ljudska prava 1990-ih, usprkos tadašnjoj “političkoj volji i klimi”, ukazivao na zločine počinjene od strane hrvatskih vlasti i postrojbi, poput onih u Lori.

Dok je u opoziciji tadašnji šef SDP-a Zoran Milanović tražio Bajićev odlazak optužujući ga da je aktivan samo “u osluškivanju državne politike”, a sadašnji ministar Arsen Bauk ga zbog držanja predmeta u ladicama prekrstio u Standbajića, prilikom nedavne saborske rasprave o radu DORH-a SDP-ovci su zašutjeli, pa ih je na ranije izjave podsjetio tek laburist Branko Vukšić, jedini saborski zastupnik koji se otvoreno negativno izjasnio o Bajiću. Slavljenje Bajićeva “tajminga” nešto je što ga posebno iritira.

- Što to znači da je tajming važan? Ako je vrijeme u kojem netko vlada kao autokrat, poput Tuđmana ili Sanadera, znači li to da tužitelj treba čekati 16 godina da taj ode s vlasti da bi mogao nekoga procesuirati? O čemu to govori? Po tome bismo svi mi morali šutjeti jer mislimo da nije pravo vrijeme za pravdu, no što su onda pravo i pravda ako se vrše tek onda kada despoti odu s vlasti – pita se Vukšić, navodeći da je Kukuriku koalicija trebala Bajića smijeniti čim je došla na vlast, kako je ranije i najavljivala.

- Međutim, to su neke politikantske igre u koje se ne želim pačati. Sada se neke novine, čiji su vlasnici već trebali biti onkraj rešetaka, trude isticati što je sve Bajić napravio. Mene više zanima što nije napravio. Ako je u 12 godina više od pola mandata samo čučao i čekao kada će doći pravo vrijeme, tada smo izgubili te godine. Ustvrdio sam da je lovio i lovi samo političke mrtvace. Zato ocjenjujem njegov mandat negativno, mislim da se više bavio politikom nego što je bio tužitelj, i po meni je jedan od velikih krivaca što se korupcijska hobotnica toliko raširila – kaže Vukšić, podsjećajući na brojne nedovoljno istražene afere, poput Kamenskog, HAC-a, Plive, Hypo banke ili Daimlera, kao i na različite telefonske komunikacije zabilježene između Bajića i moćnih medijskih izdavača.

O tome kako se Bajić dopisivao s pokojnim izdavačem “Nacionala” Ivom Pukanićem i o tome kako su policijskom akcijom “Juda” zabilježeni njegovi intenzivni kontakti s urednicima izdanja medijske kompanije EPH Ninoslava Pavića te s predsjednikovim pouzdanikom Markom Vojkovićem, nije ovih dana bilo puno govora. Nije se govorilo o tome da je, da bi politički preživio smjene četiriju vlada, ovaj “umjetnik mogućeg” morao sklapati brojne vaninstitucionalne saveze i partnerstva, zbog čega su primjerice afere vezane uz Pavića i Vojkovića, poput Kamenskog, Slobodne Dalmacije i Adriatice.net, ostale samo okrznute ili tavore u ladicama.

- Cijela ta mreža Bajićevih odnosa počiva na istom principu na kojem počiva njegova veza s Ninoslavom Pavićem. Oni se ne moraju međusobno voljeti, ali jedan drugoga čvrsto drže u šaci. Pavić će uvijek držati na uzdi svoje novinare, od kojih mnoge znam i osobno, koji bi podacima i dokumentima koje imaju mogli rastrgati Bajića, ali on itekako ima čime držati u šaci njihovog vlasnika. Bez Bajićeve podrške njega bi tužiteljstvo rastrgalo i on je u toj ravnoteži straha prisiljen ne da ga ne napada, nego da ga, dapače, brani – kaže Tonči Majić, upozoravajući da Bajić i sam vuče jednu kontroverzu iz 1990-ih, vezanu uz procesuiranje ljudi koji su kasnije bili mučeni u Lori.

- On se dolaskom za glavnog tužitelja našao u situaciji u kojoj je svojevremeno bio Mate Laušić kada je kao šef vojne policije trebao istraživati zločine koje je ta policija počinila pod njegovim zapovjedništvom. To se Bajiću desilo sa slučajevima poput Lore i Kulina, koji su se događali na području njegove odgovornosti u vrijeme dok je bio vojni tužitelj u Splitu, o čemu su se u jednom trenutku pojavili dokumenti koje je on na brzinu proglasio falsifikatima. Zbog toga je zaustavljena istraga oko Lore i, nažalost, izlišno je očekivati da će je DORH ponovno pokrenuti. Možda je njegovom smjenom uklonjeno žarište karcinoma, ali previše je metastaza ostalo na svojim mjestima – kaže Tonči Majić.

Bajić je, svjesni su toga i mediji koji su ga ispratili nekrolozima, upokojen samo fiktivno, na način da ga je naslijedio jedan od njegovih najbližih suradnika, kojem će on sada biti zamjenik, zbog čega se njegov rad neće ozbiljno propitivati. Kao što je Tonči Majić godinama upozoravao na ratne zločine, predsjednik Cestarskog sindikata Mijat Stanić upozoravao je na izvlačenje milijuna iz Hrvatskih autocesta, koje, međutim, nije bilo zaustavljeno.

- Plodovi Bajićeva rada bili su takvi da se u njegovom mandatu dogodila najveća pljačka u Hrvatskoj, da su istrage provođene strogo selektivno do određene granice, da su padali uglavnom politički mrtvaci i da zapravo ništa nije dovedeno do kraja – kaže za “Novosti” Stanić, dodajući da je Bajić na aferi “Remorker” pokazao da je sposoban savršeno odraditi tužiteljsku akciju kada mu političke okolnosti to dopuštaju.

Po Staniću, opravdavanje tužiteljevog oportunizma “samo pokazuje svu bijedu našeg društva”.

- Živimo u društvu u kojem se problemi ne rješavaju borbom nego “snalaženjem”, gdje morate imati kumove, prijatelje stranačke kolege, neke moćnike da biste riješili neki problem, bez obzira na to koliko imali prava na njegovo rješenje. Izgleda da još uvijek ima više onih koji vjeruju da će probleme riješiti snalažljivošću umjesto borbom, a rezultat je takav da je tih nesnalažljivih već 400 tisuća na birou, da ih je preko milijun s mirovinama od kojih ne mogu živjeti, da ih je milijun koji primaju plaću kojom ne mogu pokriti osnovne troškove. Svi su oni nesnalažljivi, pa ispada da je tih snalažljivih jako malo, a da se oportunizmom samo ohrabruje ovakvo ponašanje vlasti – kaže Stanić.

Glavnog tužitelja sada postavlja vladajuća partija koja ga u svakom trenutku može smijeniti, a po Staniću jedini način da on bude neovisan od politike je da ga se izravno bira na izborima. Postavljanju glavnog tužitelja u premijerovom kabinetu protivi se i Vesna Teršelič iz Documente, udruge koja prati postupke za ratne zločine, te predlaže proceduru izbora putem javnog poziva, odnosno natječaja. Što se tiče Bajićeva progona počinitelja ratnih zločina, ona navodi da je ozračje koje stvaraju političari još uvijek nepovoljno i određuje spor proces suočavanja s prošlošću, ali da je DORH ipak djelovao najdinamičnije u tom procesu, napravivši određene iskorake. No zaključuje da se moralo napraviti više i da ne postoje objašnjivi razlozi zašto još nisu okončane istrage.

Tonči Majić, s druge strane, ocjenjuje da ni tu zapravo nema nikakve ozbiljne namjere, već su ljudi poput Mirka Norca ili Branimira Glavaša progonjeni tek kada je to zahtijevala “politička volja i klima”. Kako kaže “Jutarnji list”, “glumljenje kamikaza nije preporučljivo ni racionalno”. Novinari, aktivisti i svjedoci koji su o tome prerano kukurikali najčešće se nisu dobro proveli. Tončija Majića su Bajićevi tužitelji htjeli psihijatrijski vještačiti jer je iz protesta pokidao hrvatsku zastavu, a Milan Levar postao je stvarni pokojnik, dok Bajić nikada nije otkrio njegove ubojice.

Izvor: novosti