Čovjeka nije moguće razumjeti bez razumijevanja vremena, i to onog egzistencijalnog. Svaki čovjek ima vlastito egzistencijalno vrijeme, to je ono upravo njegovo vrijeme, u kojem čovjek jest i u kojem se odnosi prema svemu što jest, jer sve što jest, jest u odnosu prema čovjeku.
Naravno da ovo ne dokida povijesno ili čovjeku izvanjsko vrijeme. No kako čovjek doživljava ili vrednuje povijest, ovisi što će se zbivati u njegovom egzistencijalnom vremenu. Zato možemo reći da su ljudi spremišta etičkih sudova.
Kako čovjek vrednuje neke povijesne događaje ne ovisi o samim događajima, nego o tome kakav je on čovjek. Vrednujući povijest, vrednujemo i sebe. Govor o povijesti je govor o nama, o tome kakav je naš moral, odnosno o tome što smo sve u stanju drugima učiniti.
Ako bih, pod vidom vremena, nekako trebao odrediti čovjeka, onda bih ga zasigurno poimao kao biće bez sadašnjosti ili, u najboljem slučaju, kao biće koje je iznimno rijetko u sadašnjosti. Samo najjači i najbolji među nama imaju sadašnjost.
Ono što nazivamo ”sada” samo je točka koja razdvaja prošlost, reduciranu na neki etički sud, od budućnosti, koja je granično stanje između projiciranja onoga što želimo biti i mašte kojom nekritički estetiziramo vlastitu buduću zbilju jer, navodno, zaslužujemo samo najbolje.
Čovjek je, dakle, živo biće bez sadašnjosti. Mogao bi imati sadašnjost, ali je uništava borbom da njegov etički sud o prošlosti postane obvezujući za sve ljude, baš kao što sadašnjost uništava i sanjarenjem o sebi u budućnosti.
Dok sam slušao premijera Plenkovića kako govori o građanima Hrvatske koji su nesvjesni blagostanja u kojem se, zaslugom našeg premijera bez sadašnjosti, nalaze, iako je čitav svijet u krizi, postalo mi je jasno da ni Hrvatska nema sadašnjost, a mogla bi je i trebala bi je imati. Umjesto sadašnjosti, Hrvatskoj se nudi maštovni suvišak koji nastaje kao posljedica Plenkovićevog poimanja sebe samoga kao bitne povijesne figure.
Kada misli sebe, Plenković ne misli Andreja, nego zahvalne, poslušne i nesvjesne građane koji ga biraju, jer da ga ne biraju, oni se ne bi, onako nesvjesni, nalazili u blagostanju, a on ne bi mogao biti njihova budućnost.
Nesvjesnim građanima bez sadašnjosti Plenković je jedina, sigurna i potpuno zagarantirana budućnost. Razumije se da ni Plenković bez nesvjesnih građana nema budućnost, baš kao što nema sadašnjost. Sadašnjost mu je, naime, prepuna nesvjesnih, nezahvalnih i dobrostojećih građana koji sve što imaju, imaju zato što im je to netko dao – on.
Hrvati su, ako pitate Plenkovića – ma ne trebate ga niti pitati, sam će to rado reći – prosjaci pred vratima HDZ-a. Kolikogod bio kritičan prema Plenkoviću i HDZ-u, s ovom konstatacijom se potpuno slažem.
Prema onome što od 90-ih godina prošlog stoljeća do danas vidim, prema onome koga su i što birali, kome su bili poslušni, a zbog koga su s plinskim bocama izlazili na ulice, slobodno mogu zaključiti da je većina hrvatskih građana identificirana s povijesnim i političkim prosjacima pred vratima HDZ-a.
Mi zapravo nemamo državu, mi imamo vrata pred kojima prosimo. Ta vrata su nam zatvorena pred nosom, zatvorio ih je HDZ. Danas HDZ predstavlja Plenković, sutra će Jandroković ili tko već, sasvim nebitno.
Bitno je da se samo nesvjesnim političkim i povijesnim prosjacima, bez sadašnjosti i države, može reći da im je netko nešto, potpuno nezasluženo udijelio, a ne da im je netko oduzeo državu, pretvorio ih u prosjake, zalupio im vrata pred nosom i, što je krajnji cinizam, sebe samoga im ponudio kao spasitelja koji će ih spašavati i u budućnosti.
Nešto slično je, za prošle krize, govorio jedan drugi vratar HDZ-a. Bio je to Ivo Sanader. Hvalio se time kako je Hrvatsku, zahvaljujući njemu i njegovim politikama, zaobišla kriza, da bi, potom, nesvjesnim građanima objavio da su ”u banani”. Ivo Sanader je činio sve što danas čini Andrej Plenković.
Ako je Hrvatskoj Plenković nezaslužena sudbina, onda je Plenkoviću, sasvim zasluženo, zagarantirana ista sudbina koja je zadesila i Ivu Sanadera. Kada radiš i govoriš isto što je radio i govorio prije tebe netko drugi, onda će ti se dogoditi ono što se dogodilo i tome drugome.
To da je HDZ sudbina političkim i povijesnim prosjacima bez države, sve dok pristaju biti prosjacima pred vratima HDZ-a, potpuno mi je jasno, čak i nemam ništa protiv toga, ali mi je, također, potpuno jasno da je Ivo Sanader sudbina Andreja Plenkovića.
Povijesni i politički prosjaci su svi oni koji su donijeli pogrešan etički sud o prošlosti, odnosno oni koji ne cijene, kroz povijest, borbu ljudi koji nisu pristali biti prosjaci pred vratima sudbine, nego su se, zbog moralnih razloga, pobunili i borili protiv gospodara, spasitelja i kojekakvih zaslužnika. Svi oni su nasilnici.
Čovjek ne traži spasitelja jer mu spasitelj ne treba, potpuno je suvišan. U svijetu bez sadašnjosti, spasitelj je prikazan kao strašni sudac, kojega se treba bojati i pred kojim treba klečati. Onaj tko se boji za sebe i koji se straha lišava u podložnosti drugome, ne može biti spašen.
Strah i podložnost nisu prikladna metoda za spasenje, ali jesu za prosjačenje pred nečijim vratima. Nije nas Plenković nazvao prosjacima zbog toga što mi nismo prosjaci, nego zbog toga što nas vidi da pred vratima HDZ-a, potpuno pokorno, besramno i nesvjesno, prosimo. Vidimo i mi njega, na istom je mjestu na kojem je bio i Ivo Sanader.
Da su danas izbori, HDZ bi pobijedio, da izbori budu sutra, HDZ će pobijediti. Razlog je jednostavan – hrvatski građani nemaju sadašnjost ni državu, oni imaju vrata, pogrešnu prošlost, projekciju drugih a ne sebe u budućnosti te, konačno, reći ću to bez uvijanja – u moralnom smislu smo loši.
Samo najgori od najgorih pristaju na to da im Plenković i HDZ budu sudbina.
Naše egzistencijalno vrijeme je, stoga, egzistencijalno vrijeme pakla, a u paklu spasa nema. U paklu su vrata zatvorena. To su ta ista vrata pred kojima od 90-ih godina prošlog stoljeća neprestano prosimo. Pakao je naša sudbina.
