Nakon pada MB-a u Egiptu i otpora Sirije ISIL oživljava projekt američkih neokonzervativaca - "zauzimanje 7 država u 5 godina" s Iranom kao zadnjom metom
U početku snažne ofenzive Islamske Države Iraka i Levanta u Iraku, zbog kritika koje su stizale iz raznih dijelova svijeta u kojima se jednoglasno optuživalo SAD i Veliku Britaniju zbog sve izglednije propasti te zemlje, bivši britanski premijer Tony Blair u eseju kojeg je napisao 14. lipnja kaže "kako invazija 2003. nema veze s ekstremizmom, a za sve je kriva vlada u Badadu i rat u Siriji".
"Krvavi val islamskog ekstremizma koji je zahvatio Irak je unutarnja pojava i ni na koji način nije u vezi sa zapadnom invazijom 2003. godine", napisao je Tony Blair, koji kao da je osjetio potrebu da se oslobodi osjećaja odgovornosti za sukob u zemlji koji je posljedica "dobronamjernog" zapadnog intervencionizma.
Blair tvrdi kako su za eksplozivno širenje islamističke militantne skupine ISIL u Iraku zapravo "krivi premijer Nouri Al-Maliki i šiitska vlada u Bagdadu, te rat u Siriji".
"Problemi na Bliskom Istoku su produkt lošeg sustava politike pomiješane sa zloupotrebom religije, a na mjestima gdje nije bilo izravne zapadne intervencije situacija je puno gora. Primjer je Sirija, zemlja u kojoj je Zapad odustao od intervencije, u kojoj je situacija najgora. Moramo se boriti protiv ekstremizma koji se neminovno javlja nakon revolucija", tvrdi Blair.
Međutim, dok bivši britanski premijer nudi niz uzroka i posljedica, pažljivo preskače argument islamskog fundamentalizma koji kao da se rađa sam od sebe i rezultat je isključivo različitog tumačenja islama od strane vjerskih sekti kojima se Zapad desetljećima služio kao oružjem za ostvarenje svojih geopolitičkih ciljeva, što je danas vrlo teško sakriti. (Islamizmom protiv Islama: islamski fundamentalisti kao instrument Zapada)
"Možemo raspravljati o tome koliko smo im pomogli ili ne, ili je li nečinjenje najbolja politika, ali temeljni uzrok krize leži u regiji, a ne izvan nje. Da je Sadam Hussein ostao na vlasti, preokret bi bio jednako brutalan, možda i gori. Šiiti bi vladali u jednom dijelu, suniti u drugom, a rezultat toga bi bio da bi se regija pretvorila u bitku između nacionalnih vojski različitih religijskih pripadnosti", nastavlja Tony Blair, koji za sve krivi i Siriju "jer je dopustila radikalizaciju na svom teritoriju i ugrozila do sada relativno stabilni Irak".
"Čitav Bliski Istok je pod prijetnjom i rat u Siriji ima veze s načinom na koji se Irak raspada. Sada smo otkrili da i Bashar Al-Assad, kao što je to činio i Sadam Hussein, koristi kemijsko oružje protiv svog naroda, a to znamo iz konačnog izvješća inspektora s terena. Istina je da Sadam fizički nije imao takvo oružje, ali je zadržao sposobnost za njegovu proizvodnju", nastavlja bivši britanski premijer Tony Blair.
Ovdje treba napomenuti da nema nikakvih konkretnih i materijalnih dokaza da su kemijske napade izvele Assadove snage. Ustvari, većina dokaza ide u potpuno suprotnom smjeru.
Ono što Tony Blair ne govori je da se stvarnim uništenjem Al Qaede mogao izbjeći i rat u susjednoj Siriji, gdje je islamistički ekstremizam dosegao neslućene razmjere, te da u tom slučaju Irak ne bi ponovno potonuo u noćnu moru sektaškog sukoba, međutim, on ima svoje viđenje povijesti.
"Prije tri do četiri godine Al Qaeda je bila poražena u Iraku. Zemlja je imala goleme izazove, ali i mogućnosti njihova prevladavanja. Nije bila prijetnja svojim susjedima. Štoviše, nakon svrgavanja Sadama, unatoč krvoproliću, Irak je svoju nestabilnost uspio zadržati unutar vlastitih granica. Sada je terorizam vrlo realan, a sektaška vlada Nouria Al-Malikia je ugasila istinsku priliku za izgradnju jedinstvenog Iraka. Iračke snage su se otuđile od sunitske zajednice, što je rezultiralo padom Mosula i ranije gubitkom Falluje. Ovdje možemo raspravljati jesu li se američke snage povukle prerano. Operacija u Mosulu je planirana i organizirana u Raqqi, na sirijskom teritoriju. Islamistički ekstremizam je u svim svojim različitim pojavnim oblicima obnovljen u Siriji, refinancirao se i ponovo naoružao, te stekao ratno iskustvo. Zapadni partneri u regiji moraju pomoći Iraku da stane na noge i na kraju zaustaviti sirijski sukob", završava svoj esej o Siriji, Iraku i Bliskom Istoku bivši britanski premijer, kojega uz Georga W. Busha mnogi smatraju za glavnog krivca za destabilizaciju i propast brojnih zemalja od Maroka pa sve do Pakistana.
Možda će netko smatrati da Blair više nema nikakvog utjecaja na vanjsku politiku Velike Britanije, što može i ne mora biti točno, ali gotovo identična izjava dolazi i od američkog državnog tajnika Johna Kerrya, koji je jučer iznenada posjetio Egipat.
Egypt Independent jučer piše kako je "američki državni tajnik John Kerry stigao u Kairo u kratak posjet tijekom kojeg će se sastati s predsjednikom Abdelom Fattahom Al-Sisiem.
Kerry je doputovao "kako bi riješio nesuglasice u bilateralnim odnosima između dvije zemlje i razgovarao o nekoliko bliskoistočnih problema".
Sjedinjene Američke Države su bez velike pompe poslale oko 572 milijuna američkih dolara pomoći Egiptu, desetak dana nakon što je to odobrio Kongres, rekao je u nedjelju Kerry.
To su sredstva prve tranše od oko 1,5 milijarde dolara vojne pomoći koja je zamrznuta u listopadu 2013., a egipatska vojska dobiva i deset helikoptera Apache, koji su također dio odobrene pomoći.
Nakon susreta s egipatskim predsjednikom, američki državni tajnik je održao tiskovnu konferenciju na kojoj je rekao "kako SAD nisu odgovorne za krizu u Iraku i Libiji", odnosno za sektaško nasilje i oružane sukobe koje obje zemlje vode ka podijeli na tri neovisne države, što i jest sastavni dio projekta "Novog Bliskog Istoka", neostvarenog sna američkih neokonzervativaca.
"Sjedinjene Američke Države nisu odgovorne za ono što se dogodilo u Libiji, niti su odgovorne za ono što se danas događa i u Iraku", rekao je Kerry na tiskovnoj konferenciji u Kairu.
Govoreći o krizi u Iraku, gdje radikalni sunitski militanti skupine ISIL zauzimaju iračke gradove, jedan po jedan, te protjeruju vladine snage iz strateški važnih uporišta, Kerry je pozvao Irak da "prevlada svoje sektaške stavove i obuzda ekstremiste", čime izravno krivi vladu Nouria Al-Malikia, jednako kao i Tony Blair.
"ISIL – to je ideologija nasilja i represije, on je prijetnja, ne samo u Iraku, nego cijeloj regiji i ovo je kritičan trenutak kada moramo natjerati iračke čelnike da se izdignu iznad svojih sektaških stavova i obrate se svim ljudima", rekao je Kerry jučer u Kairu.
Usred rastuće pobune je američki predsjednik Barack Obama izjavio kako će poslati dodatnih 300 američkih instruktora, koji će u Iraku imati savjetodavnu ulogu.
Iran, također važan igrač u ovoj geopolitičkoj utakmici, do sada se nekoliko puta oglasio o iračkoj krizi, od pomirljivih izjava predsjednika Hassana Rouhania, do drugih visokih dužnosnika u Teheranu. (Iran: "SAD nije ozbiljan u borbi protiv terorizma, ne mogu podržavati teroriste u Siriji i boriti se protiv njih u Iraku")
Jučer se konačno oglasio i vrhovni vjerski vođa Islamske Republike, ajatolah Sayed Ali Hamnei, koji je optužio Washington "za korištenje takfirističkih skupina u Iraku, toj Iranu susjednoj zemlji u kojoj Washington koristi situaciju da na vlast postavi svoje marionete".
"Iran se snažno protivi bilo kakvoj američkoj intervenciji u Iraku, jer vjerujemo da su Iračani, iračka vlada, država i vjerski autoriteti sposobni suzbiti ovu pobunu", izjavu iranskog ajatolaha prenosi Al Manar.
Ajatolah Hamnei odbacuje tvrdnju da je "ofenziva Islamske Države Iraka i Levanta protiv iračkih snaga šiitsko-sunitski rat", te optužuje SAD da žele "destabilizirati Irak i ugroziti njegov teritorijalni integritet".
Naglasio je "kako je glavni cilj nedavnih događaja u Iraku lišiti ljude dostignuća koja su postigli unatoč agresiji i dugogodišnjoj američkoj vojnoj prisutnosti".
Iranski vrhovni vođa je potom govorio o "zavjeri neprijatelja i razdoblju obrane od nametnutih sankcija Iranu", ističući da je "svrha svih aktivnosti Zapada spriječiti Iran da nastavi na svom putu revolucije".
"Iranski narod se uvijek opirao tim napadima i postigli smo napredak u raznim područjima, uključujući nuklearnu ili zrakoplovnu znanost, tako da Iran bilježi znanstveni razvoj 13 puta brži u usporedbi s međunarodnim prosjekom, unatoč svim pritiscima i sankcijama velikih sila. Iran je također na udaru hegemonističkih sila, između ostalog i zato što je uvijek branio palestinski narod od zločina židovske države. U području demokracije, Iran je tijekom tih 35 godina 32 puta organizirao izbore, na temelju općeg biračkog prava, a s vrlo visokom stopom odaziva, više od globalnog prosjeka", rekao je svojoj poruci iranski ajatolah Sayed Ali Hamnei, čime je napokon okončao nagađanja o mogućem "američko-iranskom savezništvu u Iraku".
Kerry je odbacio sve optužbe iz Teherana, rekavši "kako SAD nikome neće ništa nametati i na Iračanima je da odaberu vlastito vodstvo", ali je danas, tijekom posjete Bagdadu, svejedno na Malikia vršio pritisak kada je tražio da reformira vlast kako bi sunitski političari dobili veći utjecaj. (John Kerry u Bagdadu vrši pritisak na Malikija, ISIL su zauzeli granični prijelaz s Jordanom i još jedan sa Sirijom)
"Sjedinjene Države su prolijevale krv i naporno radile godinama da bi Iračani imali vlastitu upravu, ali je ISIL došao iz Sirije i počeo zauzimati iračke gradove i sela", jučer u Kairu je rekao američki državni tajnik.
Tko je, dakle, od svih ovih dužnosnika u pravu? Prvo krenimo s činjenicom da Sirijsku Arapsku Vojsku, koju na zapadu zovu "Assadovom", čine pripadnici svih etničkih i vjerskih sirijskih skupina, a čak 75% boraca vladinih snaga u Siriji su suniti, ostatak čine kršćani, alaviti, šiiti, Druzi, Kurdi s juga zemlje i drugi. Dakle, reći da je Damask "odgovoran za ekstremizam i sektaške podjele" je tvrdnja koju je lako pobiti. Istina, sirijske snage se bore protiv takfirističkih ekstremista, ali bi onda u ovom slučaju to bio unutarsunitski sukob, a nikako šiitsko-sunitski. Uostalom, ovo nije prvi put da Zapad sukobe koje izazove u svijetu prikazuje kao "vjerske, etničke ili sektaške, koji su eksplodirali ni iz čega, zbog pradavnih etno-religijskih atavizama ili čak različitog tumačenja iste religije".
Tvrdnju bivšeg britanskog premijera "da je ISIL financijski i vojno ojačao u Siriji", pobijaju ili potvrđuju, ali u tom slučaju nikako Assadovom krivnjom, rezultati istrage koje je prije šest dana objavio World Net Daily, američki neovisni istraživački portal iz Washingtona.
Pripadnici islamističke militantne skupine ISIL su 2012. od strane američkih instruktora obučavani u tajnoj bazi u Jordanu, što potvrđuju jordanske obavještajne službe, piše WND.
Jordanski obavještajci su rekli da su, kao dio tajne pomoći pobunjenicima koji su se borili protiv režima sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, u vrijeme kada su oni bili prisutni deseci članova ISIL-a prolazili obuku, ali su naglasili "kako se smatralo da se ISIL kasnije neće koristiti za akcije u Iraku".
Pripadnici jordanske obavještajne službe su rekli da su svi militanti ISIL-a, koji su prošli američku obuku kako bi se kasnije borili u Siriji, "provjeravani imaju li bilo kakve veze s ekstremističkim skupinama poput Al Qaede". Ova tvrdnja je prilično neuvjerljiva, jer je skupina ISIL nastala nakon ubojstva Abu Musaba Al-Zarqawia i pod zapovjedništvom Abu Bakra Al-Baghdadia, obojica istaknuti lideri upravo Al Qaede.
U veljači 2012. WND objavljuje svoje prvo izvješće u kojem stoji kako SAD, Turska i Jordan upravljaju bazama za obuku sirijskih pobunjenika u jordanskom gradu Safawi u sjevernoj pustinjskoj regiji te zemlje.
To izvješće je bilo potkrijepljeno brojnim dokazima i poslano svim svjetskim medijima.
U ožujku prošle godine njemački tjednik Der Spiegel također navodi kako Amerikanci pripremaju sirijske pobunjenike u Jordanu.
Citirajući ono što su rekli sudionici i organizatori obuke, Der Spiegel je izvijestio da nije jasno jesu li Amerikanci koji su provodili obuku bili iz privatnih tvrtki ili pripadnici američke vojske, ali se navodi da su neki od njih nosili prepoznatljive uniforme. Obuka u Jordanu je navodno bila usmjerena na uporabu protuoklopnog oružja.
Njemački magazin piše kako je u tri mjeseca oko 200 muškaraca prošlo zahtjevnu obuku, a američki planovi su bili u dva kampa na jugu i na istoku Jordana obučiti ukupno 1 200 članova tzv. "Slobodne sirijske vojske", među kojima je uvijek bio veći broj islamističkih ekstremista, što se tek sada pokazalo točnim.
Britanski The Guardian u ožujku prošle godine potvrđuje kako američki instruktori pomažu sirijske pobunjenike u Jordanu, zajedno s britanskim i francuskim kolegama.
Reuters pokušava dobiti službenu potvrdu ili demanti, ali piše da je glasnogovornik američkog ministarstva obrane odbio dati komentar na izvješće njemačkog tjednika, francusko i britansko ministarstvo vanjskih poslova.
Jordanski dužnosnici su tada razgovarali s neovisnom agencijom WND zbog zabrinutosti da će se sektaško nasilje iz Sirije preliti na Irak.
ISIL je nedavno objavio video-snimku u kojoj prijeti "kako će izvršiti invaziju na Jordan i zaklati kralja Abdullaha", za kojeg tvrdi da je "neprijatelj islama", iz razloga što je u travnju ove godine odlučio zatvoriti granicu sa Sirijom i otkazati "gostoprimstvo" pripadnicima svih islamističkih skupina koje su Jordan koristile za upade u Siriju.
WND je prošlog tjedna izvijestio kako, prema jordanskim i sirijskim izvorima, Saudijska Arabija naoružava ISIL i da su Saudijci pokretačka snaga u pružanju potpore ovoj odmetnutoj skupini Al Qaede.
Američki analtičar F. Michael Maloof citira izvore bliske visokim dužnosnicima u vladi iračkog premijera Nouria Al-Malikia i piše "kako je Obamina administracija prije dva mjeseca znala da će ISIL preuzeti dva iračka grada i prijetiti Bagdadu s borcima koji će doći preko Turske".
Dužnosnici iz Bagdada su mu rekli da se barem jedan od tri kampa za obuku ISIL-a nalazi u blizini zračne baze pored turskog grada Incirlika, gdje je raspoređeno američko vojno osoblje i sa svom potrebnom opremom.
Iračani Obamu smatraju "suučesnikom u napadima kojima se želi srušiti Malikieva vlada", a koju je pomogao osnovati upravo Washington nakon agresije na Irak, koji se uvijek poziva "na vlast izabranu na slobodnim i transparentnim izborima".
Američki istraživački portal iz Washingtona svoju analizu završava tvrdnjom "kako je nakon obuke u Turskoj na tisuće boraca ISIL-a preko Sirije otišlo u Irak, gdje se nastoje pridružiti svojim istomišljenicima u uspostavi islamskog kalifata sa strogim islamskim zakonima, izvedenim iz rigidne interpretacije šerijata". (Turska na udaru Islamista koje je do jučer pomagala - na listu terorističkih skupina stavili i Al-Nusra Front, u Siriji u tijeku potpuni raspad FSA)
Senator Rand Paul: "Oni koji krive Obamu za nasilje u Iraku neka se prvo pogledaju u ogledalo"
Situacija na Bliskom Istoku je pokrenula žučnu raspravu i u Sjedinjenim Američkim Državama, a jučer je za CBS News senator Rand Paul, republikanac iz Kentuckya, za nasilje u Iraku optužio ne toliko Baracka Obamu, koliko Dicka Cheneya.
Govoreći o sukobu u Iraku, senator Rand Paul je oslobodio odgovornosti predsjednika Obamu i rekao "da se mnogi kritičari koji krive predsjednika za divlju islamističku pobunu, kao što je bivši potpredsjednik Dick Cheney, trebaju pogledati u ogledalo", piše CBS News.
"Ne krivim predsjednika Obamu. Je li on stvarno imao nekakvo rješenje? Možda i ne postoji rješenje. One koji dovode u pitanje predsjednikov pristup najnovijem valu nasilja treba postaviti ista pitanja, posebno onima koji su podržavali invaziju na Irak 2003. Jesu li oni bili u pravu u svojim predviđanjima? Je li bilo oružja za masovno uništenje i jesmo li pobijedili u tom ratu 2005. godine, kada su mnogi od tih ljudi govorili o pobjedi? Oni nisu shvatili ni situaciju, niti građanski rat koji će izbiti", rekao je Rand Paul.
Cheney i drugi konzervativni jastrebovi su bili nemilosrdni u svojoj kritici američkog predsjednika u posljednjih nekoliko dana, rekavši da je predsjednik Obama kriv za kaos u Iraku zbog povlačenja svih američkih vojnika 2011.
"Rijetko je ijedan američki predsjednik pogriješio u toliko stvari kao Obama. Toliko puta nam je rekao da je on završio ratove u Iraku i Afganistanu, kao da je Amerika htjela da on to napravi. On je napustio Irak, a mi smo gledali kako iz pobjede nastaje američki poraz", prije tjedan dana je za Wall Street Journal napisao bivši američki potpredsjednik Dick Cheney.
Međutim, odgovor Randa Paula i drugih kritičara invazije 2003., većinom dužnosnika koji zagovaraju oprez u odgovoru na nedavno nasilje je bio jednako jasan.
"To je bolesno. Sada je stvarno oborio rekord", rekla je demokratska senatorica Barbara Boxer iz Kalifornije i dodala "kako američke trupe više nikada neće ići u Irak".
"Činjenica je da je ono što sada vidimo izdanak te loše politike koju su nametnuli neokonzervativci. Oni su iskoristili gužvu i pod lažnim izgovorom rekli vojnicima: "Idite tamo!. Kao rezultat toga je rođen ISIL. Pogledajmo činjenicama u lice.
To su bili potpredsjednik Cheney i Condoleezza Rice, koji su radili za Georgea W. Busha i Rumsfelda i sve te ljude. Sada se, baš kao noćna mora, vraćaju i proganjaju nas da se opet vratimo tamo. Američki narod to ne želi i predsjednik također", rekla je senatorica Barbara Boxer.
Domaćin emisije "Face the Nation", Tavis Smiley, rekao je "kako je više nego zabrinjavajuće slušati povijesni revizionizam od strane neokonzervativaca koji su pokrenuli invaziju 2003. i sada kriviti predsjednika Obamu za kaos".
"Predsjednik je griješio u niz vanjskopolitičkih fronti, jer je predsjednik, međutim, nemojmo zaboraviti kako smo se našli u ovom neredu. Ne možemo se ponašati kao da je vremenski sat u Iraku započeo ovaj tjedan", rekao je Smiley.
Republikanac Keith Ellison je za ABC News rekao da je Cheney "najmanje kompetentan da bi bilo koga savjetovao o problemima u Iraku".
"Zašto ne idemo pitati čovjeka koji je uništio Exxon Valdez i pitati ga nešto o tome kako pokrenuti naftne tankere", rekao je Keith Ellison, aludirajući na spregu Cheneya i Exxona i dodao "kako misli da Cheney ne može biti gora osoba za ponuditi mišljenje o tome što i kako dalje".
S druge strane, Cheney nije htio popustiti pred kritikama, braneći svoj stav o invaziji 2003. i ponovio je svoju osudu predsjednika Obame u intervjuu ABC News.
"Tada sam snažno podupirao ideju da se ide u Irak, a snažno je podupirem i sad. Svi znaju kakav je moj stav. Nema se tu što prepirati, jer dok mi provodimo vrijeme raspravljajući o tome što se dogodilo prije 11 ili 12 godina, propustiti ćemo suzbiti prijetnju koja raste i kasnije ćemo se s njom naći licem u lice", rekao je jučer Dick Cheney.
Posebno je izdvojio senatora Randa Paula, za kojega je rekao "da jednostavno ne razumije prirodu i opasnost od terorizma".
"Politika Randa Paula, s dužnim poštovanjem, je u osnovi izolacionistička. On ne vjeruje da bi trebali biti uključeni u tom dijelu svijeta. Ovo nije 1930. Sjetite se 11. rujna 2001., kada se 19 ljudi "naoružalo" zrakoplovnim kartama i nožićima i došli iz Afganistana da bi ubili 3 000 naših građana", rekao je Cheney.
Kao što vidimo, bivši američki potpredsjednik ni nakon više od 12 godina nije promijenio retoriku i uvijek će naći dovoljno dobar razlog za intervenciju u jednoj suverenoj zemlji, bez obzira se što iračka vlada i više zemalja u okruženju protive izravnoj vojnoj intervenciji američkih snaga u Iraku.
Sramotno je što nitko od američkih senatora nije našao za shodno da otvori pitanje uloge američke administracije u jačanju ISIL-a, za što, kao što vidimo, postoje nepobitni dokazi. Danas je valjda svima jasno da se 2003. neokonzervativci nisu brinuli za irački narod, a znali su i da Sadam Hussein ne posjeduje nikakvo oružje za masovno uništenje, međutim, sada, isto kao i onda, jednakim žarom zagovaraju vojno riješenje krize u Iraku.
Jednako tako je svima jasno da jastrebove u američkom Kongresu ni danas nije briga ni za Irak, te da imaju posve druge ciljeve, od kojih bi jedan vrlo lako mogao biti onaj na kojeg je ukazao iranski ajatolah Sayed Ali Hamnei, koji je rekao "kako Washington u Bagdadu želi postaviti marionetsku vlast", čime bi se presjekla i izravna komunikacija Teheran-Bagdad-Damask-Bejrut, te potvrdili unosni ugovori američkih kompanija u zemlji u kojoj proizvodnja nafte nezaustavljivo raste. U slučaju da propadne zauzimanje cijelog Iraka, što će možda biti nemoguće zbog Kurda na sjeveru zemlje, Sjedinjene Države, ali i Saudijska Arabija i Izrael, biti će zadovoljni i s islamističkim kalifatom koji će nadzirati dovoljno naftnih ležišta i rafinerija, te na dva dijela "presjeći" famozni "šiitski polumjesec", koji godinama uznemiruje vahabitske klerike na Arapskom poluotoku. )ISIL-ova ofenziva se ponovno pojačava - zauzeli tri grada na zapadu Iraka: Rawa, Ana i Rutba - strateški prostor spaja ISIL iz Sirije i Iraka i otvara put prema Islamskom Kalifatu)
Međutim, tada bi se ostvarili isključivo minimalistički ciljevi, ali što se doista krije iza uloge Washingtona, koji se nameće kao "spasitelj" Iraka, te ostalih regionalnih sila poput Saudijske Arabije, Katara, Izraela i Turske?
Odgovor na ovo pitanje možemo dobiti samo ako izbjegnemo grešku i ne promatramo odnos Washingtona i navedenih regionalnih bliskoistočnih sila sa svakom zemljom u regiji zasebno, nego stvari pokušamo promatrati u kontekstu ponovo oživljenog projekta "Velikog Bliskog Istoka".
Projekt "Velikog Bliskog Istoka" su razradili neokonzervativni stratezi, a prva je o njemu u lipnju 2006. u Tel Avivu progovorila tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice.
Gen. Wesley Clark: "Plan je bio u sedam godina zauzeti Irak, Libiju, Somaliju, Sudan, Libanon, Siriju i Iran."
Kada se činilo da je konačno ostvaren, projekt trpi dva velika udarca - pad Muslimanskog bratstva u Egiptu i sasvim izglednu pobjedu sirijske vojske nad ekstremistima i stranim plaćenicima, među kojima su mnogi svjesno, kao Abdelhakim Belhadj u Libiji, a mnogi sigurno ne, djelovali u okviru plana kojeg je 2. ožujka 2007. priznao američki general Wesley Clark, prema kojem je Amerika još u vrijeme administracije Georga W. Busha u pet godina trebala zauzeti sedam zemalja: Irak, Libiju, Somaliju, Sudan, Libanon, Siriju i Iran.
Da nije sve tako kao što tvrdi Tony Blair, koji kaže "kako su uzroci sukoba u samoj regiji i njihovoj sektaškoj podijeljenosti", te da su sukobi na Bliskom Istoku ipak nastavak dugogodišnjeg kontinuiteta vanjske politike koja se kroji daleko van granica regije, govori izjava iz 2011., kada su se mnogi sjetili izjave generala Clarka iz 2007.
Uzmimo, na primjer, sažetak govora čelnika Komunističke Marksističke Partije Indije, Sitarama Yechurya, koji je 3. studenog 2011. godine rekao:
"Rušenje režima Muammara Gaddafija i njegovo ubojstvo pretvorilo je Libiju u "protektorat" NATO saveza i sljedeći ciljevi će biti Sirija i Iran. Sada svjedočimo pojačanoj agresivnosti imperijalizma u zapadnoj Aziji i manevrima imperijalističkih sila da dođu u dominantnu poziciju u pristupu i kontroli nad naftom i prirodnim plinom. Za oslabljena gospodarstava u SAD-u i Europi, resursi u zapadnoj Aziji (na Bliskom Istoku za nas Europljane op.a.) su vrijedna nagrada. U Libiji se iskoristio "tanki pokrov" narodnog ustanka, a potom je iz zraka intervenirao NATO, dok su se na terenu zajedno s pobunjenicima borili katarski vojnici. Amerikanci sada u Libiji mogu podizati baze za svoje Afričko vojno zapovjedništvo Afrike (AFRICOM) i Mediteran može biti pretvoren u jezero NATO saveza. Sirija je sljedeći cilj i konačno Iran, što je rekao i američki predsjednik Barack Obama, "mirotvorac" koji je pokrenuo opasne pripreme za rat s Iranom. Destabilizacija Sirije je dio sveobuhvatnog projekta izolacije Irana. Iako bi rat s Iranom bio "težak zalogaj" i za SAD, Obama sada vodi agresivnu taktiku u političkom obračunu i na sve strane traži saveznike kako bi ojačao svoju poziciju u proizraelskom lobiju, stoga je pokrenuo agresivnu kampanju protiv Irana. Nakon pada režima u Tunisu i Egiptu, SAD i NATO su "u ime demokracije i podržali narodni ustanak i uspješno okončali operaciju u Libiji. SAD i NATO sada punu pozornost mogu usmjeriti na Siriju, arapsku državu koja tvrdoglavo odbija ući u zonu utjecaja SAD-a. Nakon što su se u Vijeću sigurnosti Rusija i Kina suprotstavili rezoluciji kojom se poziva na sankcije i intervenciju u Siriji, SAD je osmislio način da izazove promjenu režima u toj zemlji. Turska, članica NATO-a, koja tradicionalno ima dobre odnose sa Sirijom, sada postaje centar za borbu protiv sirijskog režima. Za SAD i Izrael je destabilizacija Assadove vlade dio strateškog dizajna kako bi se uklonile sve vlade u zapadnoj Aziji koje prkose imperijalizmu. Nadalje, Sirija ima bliske veze s Iranom koji je najveći neprijatelj SAD-a."
Nakon što pročitamo što je prije više od dvije godine govorio čelnik indijskih komunista, ništa ne iznenađuje opširna analiza koju je s početkom aktivnosti ISIL-a u Iraku objavio New Eastern Outlook u kojoj se autor samo nadovezuje na plan Washingtona prema kojem sve vlade na Bliskom Istoku (ili zapadnoj Aziji, svejedno op.a.), koje se ne žele pokoriti imperijalističkim interesima moraju biti svrgnute. Udarna oštrica te strategije su upravo islamističke ekstremističke skupine, koje su taj posao odradile u Libiji, pokušale u Siriji, a sad u Iraku stvaraju preduvjete za posljednji pokušaj svrgavanja Bashara Al-Assada. Kasnije slijedi Iran.
Autor teksta iznosi niz nepobitnih dokaza, među kojima i umiješanost službenog Zagreba u naoružavaju islamističkih skupina u Siriji, oružjem koje sada vidimo da ga koristi ISIL u Iraku, kao i putove stranih plaćenika u njihovom četverogodišnjem "globalnom džihadu" za račun američkih nalogodavaca.
Dakle, vjerovati da Washington ozbiljno misli uništiti ISIL bi bilo krajnje naivno, budući da od 2007., pa sve do danas niti Kongres, niti Bijela kuća nisu donijeli niti jednu jedinu odluku koja bi ukazala da se službena politika Washingtona udaljila od projekta neokonzervativaca Paula Wolfowitza, Donalda Rumsfelda, Dicka Cheneya, Condoleezze Rice, Roberta Cagana i drugih, među njima i generala Wesleya Clarka čiji intervju iz 2007., kojeg je za
Democracy Now dao novinarki Amy Goodman, u dijelu kojem navodi "sedam zemalja koje su američke trupe planirale osvojiti u pet godina", vrijedi čuti još jednom.
Izvor: advance
U početku snažne ofenzive Islamske Države Iraka i Levanta u Iraku, zbog kritika koje su stizale iz raznih dijelova svijeta u kojima se jednoglasno optuživalo SAD i Veliku Britaniju zbog sve izglednije propasti te zemlje, bivši britanski premijer Tony Blair u eseju kojeg je napisao 14. lipnja kaže "kako invazija 2003. nema veze s ekstremizmom, a za sve je kriva vlada u Badadu i rat u Siriji".
"Krvavi val islamskog ekstremizma koji je zahvatio Irak je unutarnja pojava i ni na koji način nije u vezi sa zapadnom invazijom 2003. godine", napisao je Tony Blair, koji kao da je osjetio potrebu da se oslobodi osjećaja odgovornosti za sukob u zemlji koji je posljedica "dobronamjernog" zapadnog intervencionizma.
Blair tvrdi kako su za eksplozivno širenje islamističke militantne skupine ISIL u Iraku zapravo "krivi premijer Nouri Al-Maliki i šiitska vlada u Bagdadu, te rat u Siriji".
"Problemi na Bliskom Istoku su produkt lošeg sustava politike pomiješane sa zloupotrebom religije, a na mjestima gdje nije bilo izravne zapadne intervencije situacija je puno gora. Primjer je Sirija, zemlja u kojoj je Zapad odustao od intervencije, u kojoj je situacija najgora. Moramo se boriti protiv ekstremizma koji se neminovno javlja nakon revolucija", tvrdi Blair.
Međutim, dok bivši britanski premijer nudi niz uzroka i posljedica, pažljivo preskače argument islamskog fundamentalizma koji kao da se rađa sam od sebe i rezultat je isključivo različitog tumačenja islama od strane vjerskih sekti kojima se Zapad desetljećima služio kao oružjem za ostvarenje svojih geopolitičkih ciljeva, što je danas vrlo teško sakriti. (Islamizmom protiv Islama: islamski fundamentalisti kao instrument Zapada)
"Možemo raspravljati o tome koliko smo im pomogli ili ne, ili je li nečinjenje najbolja politika, ali temeljni uzrok krize leži u regiji, a ne izvan nje. Da je Sadam Hussein ostao na vlasti, preokret bi bio jednako brutalan, možda i gori. Šiiti bi vladali u jednom dijelu, suniti u drugom, a rezultat toga bi bio da bi se regija pretvorila u bitku između nacionalnih vojski različitih religijskih pripadnosti", nastavlja Tony Blair, koji za sve krivi i Siriju "jer je dopustila radikalizaciju na svom teritoriju i ugrozila do sada relativno stabilni Irak".
"Čitav Bliski Istok je pod prijetnjom i rat u Siriji ima veze s načinom na koji se Irak raspada. Sada smo otkrili da i Bashar Al-Assad, kao što je to činio i Sadam Hussein, koristi kemijsko oružje protiv svog naroda, a to znamo iz konačnog izvješća inspektora s terena. Istina je da Sadam fizički nije imao takvo oružje, ali je zadržao sposobnost za njegovu proizvodnju", nastavlja bivši britanski premijer Tony Blair.
Ovdje treba napomenuti da nema nikakvih konkretnih i materijalnih dokaza da su kemijske napade izvele Assadove snage. Ustvari, većina dokaza ide u potpuno suprotnom smjeru.
Ono što Tony Blair ne govori je da se stvarnim uništenjem Al Qaede mogao izbjeći i rat u susjednoj Siriji, gdje je islamistički ekstremizam dosegao neslućene razmjere, te da u tom slučaju Irak ne bi ponovno potonuo u noćnu moru sektaškog sukoba, međutim, on ima svoje viđenje povijesti.
"Prije tri do četiri godine Al Qaeda je bila poražena u Iraku. Zemlja je imala goleme izazove, ali i mogućnosti njihova prevladavanja. Nije bila prijetnja svojim susjedima. Štoviše, nakon svrgavanja Sadama, unatoč krvoproliću, Irak je svoju nestabilnost uspio zadržati unutar vlastitih granica. Sada je terorizam vrlo realan, a sektaška vlada Nouria Al-Malikia je ugasila istinsku priliku za izgradnju jedinstvenog Iraka. Iračke snage su se otuđile od sunitske zajednice, što je rezultiralo padom Mosula i ranije gubitkom Falluje. Ovdje možemo raspravljati jesu li se američke snage povukle prerano. Operacija u Mosulu je planirana i organizirana u Raqqi, na sirijskom teritoriju. Islamistički ekstremizam je u svim svojim različitim pojavnim oblicima obnovljen u Siriji, refinancirao se i ponovo naoružao, te stekao ratno iskustvo. Zapadni partneri u regiji moraju pomoći Iraku da stane na noge i na kraju zaustaviti sirijski sukob", završava svoj esej o Siriji, Iraku i Bliskom Istoku bivši britanski premijer, kojega uz Georga W. Busha mnogi smatraju za glavnog krivca za destabilizaciju i propast brojnih zemalja od Maroka pa sve do Pakistana.
Možda će netko smatrati da Blair više nema nikakvog utjecaja na vanjsku politiku Velike Britanije, što može i ne mora biti točno, ali gotovo identična izjava dolazi i od američkog državnog tajnika Johna Kerrya, koji je jučer iznenada posjetio Egipat.
Egypt Independent jučer piše kako je "američki državni tajnik John Kerry stigao u Kairo u kratak posjet tijekom kojeg će se sastati s predsjednikom Abdelom Fattahom Al-Sisiem.
Kerry je doputovao "kako bi riješio nesuglasice u bilateralnim odnosima između dvije zemlje i razgovarao o nekoliko bliskoistočnih problema".
Sjedinjene Američke Države su bez velike pompe poslale oko 572 milijuna američkih dolara pomoći Egiptu, desetak dana nakon što je to odobrio Kongres, rekao je u nedjelju Kerry.
To su sredstva prve tranše od oko 1,5 milijarde dolara vojne pomoći koja je zamrznuta u listopadu 2013., a egipatska vojska dobiva i deset helikoptera Apache, koji su također dio odobrene pomoći.
Nakon susreta s egipatskim predsjednikom, američki državni tajnik je održao tiskovnu konferenciju na kojoj je rekao "kako SAD nisu odgovorne za krizu u Iraku i Libiji", odnosno za sektaško nasilje i oružane sukobe koje obje zemlje vode ka podijeli na tri neovisne države, što i jest sastavni dio projekta "Novog Bliskog Istoka", neostvarenog sna američkih neokonzervativaca.
"Sjedinjene Američke Države nisu odgovorne za ono što se dogodilo u Libiji, niti su odgovorne za ono što se danas događa i u Iraku", rekao je Kerry na tiskovnoj konferenciji u Kairu.
Govoreći o krizi u Iraku, gdje radikalni sunitski militanti skupine ISIL zauzimaju iračke gradove, jedan po jedan, te protjeruju vladine snage iz strateški važnih uporišta, Kerry je pozvao Irak da "prevlada svoje sektaške stavove i obuzda ekstremiste", čime izravno krivi vladu Nouria Al-Malikia, jednako kao i Tony Blair.
"ISIL – to je ideologija nasilja i represije, on je prijetnja, ne samo u Iraku, nego cijeloj regiji i ovo je kritičan trenutak kada moramo natjerati iračke čelnike da se izdignu iznad svojih sektaških stavova i obrate se svim ljudima", rekao je Kerry jučer u Kairu.
Usred rastuće pobune je američki predsjednik Barack Obama izjavio kako će poslati dodatnih 300 američkih instruktora, koji će u Iraku imati savjetodavnu ulogu.
Iran, također važan igrač u ovoj geopolitičkoj utakmici, do sada se nekoliko puta oglasio o iračkoj krizi, od pomirljivih izjava predsjednika Hassana Rouhania, do drugih visokih dužnosnika u Teheranu. (Iran: "SAD nije ozbiljan u borbi protiv terorizma, ne mogu podržavati teroriste u Siriji i boriti se protiv njih u Iraku")
Jučer se konačno oglasio i vrhovni vjerski vođa Islamske Republike, ajatolah Sayed Ali Hamnei, koji je optužio Washington "za korištenje takfirističkih skupina u Iraku, toj Iranu susjednoj zemlji u kojoj Washington koristi situaciju da na vlast postavi svoje marionete".
"Iran se snažno protivi bilo kakvoj američkoj intervenciji u Iraku, jer vjerujemo da su Iračani, iračka vlada, država i vjerski autoriteti sposobni suzbiti ovu pobunu", izjavu iranskog ajatolaha prenosi Al Manar.
Ajatolah Hamnei odbacuje tvrdnju da je "ofenziva Islamske Države Iraka i Levanta protiv iračkih snaga šiitsko-sunitski rat", te optužuje SAD da žele "destabilizirati Irak i ugroziti njegov teritorijalni integritet".
Naglasio je "kako je glavni cilj nedavnih događaja u Iraku lišiti ljude dostignuća koja su postigli unatoč agresiji i dugogodišnjoj američkoj vojnoj prisutnosti".
Iranski vrhovni vođa je potom govorio o "zavjeri neprijatelja i razdoblju obrane od nametnutih sankcija Iranu", ističući da je "svrha svih aktivnosti Zapada spriječiti Iran da nastavi na svom putu revolucije".
"Iranski narod se uvijek opirao tim napadima i postigli smo napredak u raznim područjima, uključujući nuklearnu ili zrakoplovnu znanost, tako da Iran bilježi znanstveni razvoj 13 puta brži u usporedbi s međunarodnim prosjekom, unatoč svim pritiscima i sankcijama velikih sila. Iran je također na udaru hegemonističkih sila, između ostalog i zato što je uvijek branio palestinski narod od zločina židovske države. U području demokracije, Iran je tijekom tih 35 godina 32 puta organizirao izbore, na temelju općeg biračkog prava, a s vrlo visokom stopom odaziva, više od globalnog prosjeka", rekao je svojoj poruci iranski ajatolah Sayed Ali Hamnei, čime je napokon okončao nagađanja o mogućem "američko-iranskom savezništvu u Iraku".
Kerry je odbacio sve optužbe iz Teherana, rekavši "kako SAD nikome neće ništa nametati i na Iračanima je da odaberu vlastito vodstvo", ali je danas, tijekom posjete Bagdadu, svejedno na Malikia vršio pritisak kada je tražio da reformira vlast kako bi sunitski političari dobili veći utjecaj. (John Kerry u Bagdadu vrši pritisak na Malikija, ISIL su zauzeli granični prijelaz s Jordanom i još jedan sa Sirijom)
"Sjedinjene Države su prolijevale krv i naporno radile godinama da bi Iračani imali vlastitu upravu, ali je ISIL došao iz Sirije i počeo zauzimati iračke gradove i sela", jučer u Kairu je rekao američki državni tajnik.
Tko je, dakle, od svih ovih dužnosnika u pravu? Prvo krenimo s činjenicom da Sirijsku Arapsku Vojsku, koju na zapadu zovu "Assadovom", čine pripadnici svih etničkih i vjerskih sirijskih skupina, a čak 75% boraca vladinih snaga u Siriji su suniti, ostatak čine kršćani, alaviti, šiiti, Druzi, Kurdi s juga zemlje i drugi. Dakle, reći da je Damask "odgovoran za ekstremizam i sektaške podjele" je tvrdnja koju je lako pobiti. Istina, sirijske snage se bore protiv takfirističkih ekstremista, ali bi onda u ovom slučaju to bio unutarsunitski sukob, a nikako šiitsko-sunitski. Uostalom, ovo nije prvi put da Zapad sukobe koje izazove u svijetu prikazuje kao "vjerske, etničke ili sektaške, koji su eksplodirali ni iz čega, zbog pradavnih etno-religijskih atavizama ili čak različitog tumačenja iste religije".
Tvrdnju bivšeg britanskog premijera "da je ISIL financijski i vojno ojačao u Siriji", pobijaju ili potvrđuju, ali u tom slučaju nikako Assadovom krivnjom, rezultati istrage koje je prije šest dana objavio World Net Daily, američki neovisni istraživački portal iz Washingtona.
Pripadnici islamističke militantne skupine ISIL su 2012. od strane američkih instruktora obučavani u tajnoj bazi u Jordanu, što potvrđuju jordanske obavještajne službe, piše WND.
Jordanski obavještajci su rekli da su, kao dio tajne pomoći pobunjenicima koji su se borili protiv režima sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, u vrijeme kada su oni bili prisutni deseci članova ISIL-a prolazili obuku, ali su naglasili "kako se smatralo da se ISIL kasnije neće koristiti za akcije u Iraku".
Pripadnici jordanske obavještajne službe su rekli da su svi militanti ISIL-a, koji su prošli američku obuku kako bi se kasnije borili u Siriji, "provjeravani imaju li bilo kakve veze s ekstremističkim skupinama poput Al Qaede". Ova tvrdnja je prilično neuvjerljiva, jer je skupina ISIL nastala nakon ubojstva Abu Musaba Al-Zarqawia i pod zapovjedništvom Abu Bakra Al-Baghdadia, obojica istaknuti lideri upravo Al Qaede.
U veljači 2012. WND objavljuje svoje prvo izvješće u kojem stoji kako SAD, Turska i Jordan upravljaju bazama za obuku sirijskih pobunjenika u jordanskom gradu Safawi u sjevernoj pustinjskoj regiji te zemlje.
To izvješće je bilo potkrijepljeno brojnim dokazima i poslano svim svjetskim medijima.
U ožujku prošle godine njemački tjednik Der Spiegel također navodi kako Amerikanci pripremaju sirijske pobunjenike u Jordanu.
Citirajući ono što su rekli sudionici i organizatori obuke, Der Spiegel je izvijestio da nije jasno jesu li Amerikanci koji su provodili obuku bili iz privatnih tvrtki ili pripadnici američke vojske, ali se navodi da su neki od njih nosili prepoznatljive uniforme. Obuka u Jordanu je navodno bila usmjerena na uporabu protuoklopnog oružja.
Njemački magazin piše kako je u tri mjeseca oko 200 muškaraca prošlo zahtjevnu obuku, a američki planovi su bili u dva kampa na jugu i na istoku Jordana obučiti ukupno 1 200 članova tzv. "Slobodne sirijske vojske", među kojima je uvijek bio veći broj islamističkih ekstremista, što se tek sada pokazalo točnim.
Britanski The Guardian u ožujku prošle godine potvrđuje kako američki instruktori pomažu sirijske pobunjenike u Jordanu, zajedno s britanskim i francuskim kolegama.
Reuters pokušava dobiti službenu potvrdu ili demanti, ali piše da je glasnogovornik američkog ministarstva obrane odbio dati komentar na izvješće njemačkog tjednika, francusko i britansko ministarstvo vanjskih poslova.
Jordanski dužnosnici su tada razgovarali s neovisnom agencijom WND zbog zabrinutosti da će se sektaško nasilje iz Sirije preliti na Irak.
ISIL je nedavno objavio video-snimku u kojoj prijeti "kako će izvršiti invaziju na Jordan i zaklati kralja Abdullaha", za kojeg tvrdi da je "neprijatelj islama", iz razloga što je u travnju ove godine odlučio zatvoriti granicu sa Sirijom i otkazati "gostoprimstvo" pripadnicima svih islamističkih skupina koje su Jordan koristile za upade u Siriju.
WND je prošlog tjedna izvijestio kako, prema jordanskim i sirijskim izvorima, Saudijska Arabija naoružava ISIL i da su Saudijci pokretačka snaga u pružanju potpore ovoj odmetnutoj skupini Al Qaede.
Američki analtičar F. Michael Maloof citira izvore bliske visokim dužnosnicima u vladi iračkog premijera Nouria Al-Malikia i piše "kako je Obamina administracija prije dva mjeseca znala da će ISIL preuzeti dva iračka grada i prijetiti Bagdadu s borcima koji će doći preko Turske".
Dužnosnici iz Bagdada su mu rekli da se barem jedan od tri kampa za obuku ISIL-a nalazi u blizini zračne baze pored turskog grada Incirlika, gdje je raspoređeno američko vojno osoblje i sa svom potrebnom opremom.
Iračani Obamu smatraju "suučesnikom u napadima kojima se želi srušiti Malikieva vlada", a koju je pomogao osnovati upravo Washington nakon agresije na Irak, koji se uvijek poziva "na vlast izabranu na slobodnim i transparentnim izborima".
Američki istraživački portal iz Washingtona svoju analizu završava tvrdnjom "kako je nakon obuke u Turskoj na tisuće boraca ISIL-a preko Sirije otišlo u Irak, gdje se nastoje pridružiti svojim istomišljenicima u uspostavi islamskog kalifata sa strogim islamskim zakonima, izvedenim iz rigidne interpretacije šerijata". (Turska na udaru Islamista koje je do jučer pomagala - na listu terorističkih skupina stavili i Al-Nusra Front, u Siriji u tijeku potpuni raspad FSA)
Senator Rand Paul: "Oni koji krive Obamu za nasilje u Iraku neka se prvo pogledaju u ogledalo"
Situacija na Bliskom Istoku je pokrenula žučnu raspravu i u Sjedinjenim Američkim Državama, a jučer je za CBS News senator Rand Paul, republikanac iz Kentuckya, za nasilje u Iraku optužio ne toliko Baracka Obamu, koliko Dicka Cheneya.
Govoreći o sukobu u Iraku, senator Rand Paul je oslobodio odgovornosti predsjednika Obamu i rekao "da se mnogi kritičari koji krive predsjednika za divlju islamističku pobunu, kao što je bivši potpredsjednik Dick Cheney, trebaju pogledati u ogledalo", piše CBS News.
"Ne krivim predsjednika Obamu. Je li on stvarno imao nekakvo rješenje? Možda i ne postoji rješenje. One koji dovode u pitanje predsjednikov pristup najnovijem valu nasilja treba postaviti ista pitanja, posebno onima koji su podržavali invaziju na Irak 2003. Jesu li oni bili u pravu u svojim predviđanjima? Je li bilo oružja za masovno uništenje i jesmo li pobijedili u tom ratu 2005. godine, kada su mnogi od tih ljudi govorili o pobjedi? Oni nisu shvatili ni situaciju, niti građanski rat koji će izbiti", rekao je Rand Paul.
Cheney i drugi konzervativni jastrebovi su bili nemilosrdni u svojoj kritici američkog predsjednika u posljednjih nekoliko dana, rekavši da je predsjednik Obama kriv za kaos u Iraku zbog povlačenja svih američkih vojnika 2011.
"Rijetko je ijedan američki predsjednik pogriješio u toliko stvari kao Obama. Toliko puta nam je rekao da je on završio ratove u Iraku i Afganistanu, kao da je Amerika htjela da on to napravi. On je napustio Irak, a mi smo gledali kako iz pobjede nastaje američki poraz", prije tjedan dana je za Wall Street Journal napisao bivši američki potpredsjednik Dick Cheney.
Međutim, odgovor Randa Paula i drugih kritičara invazije 2003., većinom dužnosnika koji zagovaraju oprez u odgovoru na nedavno nasilje je bio jednako jasan.
"To je bolesno. Sada je stvarno oborio rekord", rekla je demokratska senatorica Barbara Boxer iz Kalifornije i dodala "kako američke trupe više nikada neće ići u Irak".
"Činjenica je da je ono što sada vidimo izdanak te loše politike koju su nametnuli neokonzervativci. Oni su iskoristili gužvu i pod lažnim izgovorom rekli vojnicima: "Idite tamo!. Kao rezultat toga je rođen ISIL. Pogledajmo činjenicama u lice.
To su bili potpredsjednik Cheney i Condoleezza Rice, koji su radili za Georgea W. Busha i Rumsfelda i sve te ljude. Sada se, baš kao noćna mora, vraćaju i proganjaju nas da se opet vratimo tamo. Američki narod to ne želi i predsjednik također", rekla je senatorica Barbara Boxer.
Domaćin emisije "Face the Nation", Tavis Smiley, rekao je "kako je više nego zabrinjavajuće slušati povijesni revizionizam od strane neokonzervativaca koji su pokrenuli invaziju 2003. i sada kriviti predsjednika Obamu za kaos".
"Predsjednik je griješio u niz vanjskopolitičkih fronti, jer je predsjednik, međutim, nemojmo zaboraviti kako smo se našli u ovom neredu. Ne možemo se ponašati kao da je vremenski sat u Iraku započeo ovaj tjedan", rekao je Smiley.
Republikanac Keith Ellison je za ABC News rekao da je Cheney "najmanje kompetentan da bi bilo koga savjetovao o problemima u Iraku".
"Zašto ne idemo pitati čovjeka koji je uništio Exxon Valdez i pitati ga nešto o tome kako pokrenuti naftne tankere", rekao je Keith Ellison, aludirajući na spregu Cheneya i Exxona i dodao "kako misli da Cheney ne može biti gora osoba za ponuditi mišljenje o tome što i kako dalje".
S druge strane, Cheney nije htio popustiti pred kritikama, braneći svoj stav o invaziji 2003. i ponovio je svoju osudu predsjednika Obame u intervjuu ABC News.
"Tada sam snažno podupirao ideju da se ide u Irak, a snažno je podupirem i sad. Svi znaju kakav je moj stav. Nema se tu što prepirati, jer dok mi provodimo vrijeme raspravljajući o tome što se dogodilo prije 11 ili 12 godina, propustiti ćemo suzbiti prijetnju koja raste i kasnije ćemo se s njom naći licem u lice", rekao je jučer Dick Cheney.
Posebno je izdvojio senatora Randa Paula, za kojega je rekao "da jednostavno ne razumije prirodu i opasnost od terorizma".
"Politika Randa Paula, s dužnim poštovanjem, je u osnovi izolacionistička. On ne vjeruje da bi trebali biti uključeni u tom dijelu svijeta. Ovo nije 1930. Sjetite se 11. rujna 2001., kada se 19 ljudi "naoružalo" zrakoplovnim kartama i nožićima i došli iz Afganistana da bi ubili 3 000 naših građana", rekao je Cheney.
Kao što vidimo, bivši američki potpredsjednik ni nakon više od 12 godina nije promijenio retoriku i uvijek će naći dovoljno dobar razlog za intervenciju u jednoj suverenoj zemlji, bez obzira se što iračka vlada i više zemalja u okruženju protive izravnoj vojnoj intervenciji američkih snaga u Iraku.
Sramotno je što nitko od američkih senatora nije našao za shodno da otvori pitanje uloge američke administracije u jačanju ISIL-a, za što, kao što vidimo, postoje nepobitni dokazi. Danas je valjda svima jasno da se 2003. neokonzervativci nisu brinuli za irački narod, a znali su i da Sadam Hussein ne posjeduje nikakvo oružje za masovno uništenje, međutim, sada, isto kao i onda, jednakim žarom zagovaraju vojno riješenje krize u Iraku.
Jednako tako je svima jasno da jastrebove u američkom Kongresu ni danas nije briga ni za Irak, te da imaju posve druge ciljeve, od kojih bi jedan vrlo lako mogao biti onaj na kojeg je ukazao iranski ajatolah Sayed Ali Hamnei, koji je rekao "kako Washington u Bagdadu želi postaviti marionetsku vlast", čime bi se presjekla i izravna komunikacija Teheran-Bagdad-Damask-Bejrut, te potvrdili unosni ugovori američkih kompanija u zemlji u kojoj proizvodnja nafte nezaustavljivo raste. U slučaju da propadne zauzimanje cijelog Iraka, što će možda biti nemoguće zbog Kurda na sjeveru zemlje, Sjedinjene Države, ali i Saudijska Arabija i Izrael, biti će zadovoljni i s islamističkim kalifatom koji će nadzirati dovoljno naftnih ležišta i rafinerija, te na dva dijela "presjeći" famozni "šiitski polumjesec", koji godinama uznemiruje vahabitske klerike na Arapskom poluotoku. )ISIL-ova ofenziva se ponovno pojačava - zauzeli tri grada na zapadu Iraka: Rawa, Ana i Rutba - strateški prostor spaja ISIL iz Sirije i Iraka i otvara put prema Islamskom Kalifatu)
Međutim, tada bi se ostvarili isključivo minimalistički ciljevi, ali što se doista krije iza uloge Washingtona, koji se nameće kao "spasitelj" Iraka, te ostalih regionalnih sila poput Saudijske Arabije, Katara, Izraela i Turske?
Odgovor na ovo pitanje možemo dobiti samo ako izbjegnemo grešku i ne promatramo odnos Washingtona i navedenih regionalnih bliskoistočnih sila sa svakom zemljom u regiji zasebno, nego stvari pokušamo promatrati u kontekstu ponovo oživljenog projekta "Velikog Bliskog Istoka".
Projekt "Velikog Bliskog Istoka" su razradili neokonzervativni stratezi, a prva je o njemu u lipnju 2006. u Tel Avivu progovorila tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice.
Gen. Wesley Clark: "Plan je bio u sedam godina zauzeti Irak, Libiju, Somaliju, Sudan, Libanon, Siriju i Iran."
Kada se činilo da je konačno ostvaren, projekt trpi dva velika udarca - pad Muslimanskog bratstva u Egiptu i sasvim izglednu pobjedu sirijske vojske nad ekstremistima i stranim plaćenicima, među kojima su mnogi svjesno, kao Abdelhakim Belhadj u Libiji, a mnogi sigurno ne, djelovali u okviru plana kojeg je 2. ožujka 2007. priznao američki general Wesley Clark, prema kojem je Amerika još u vrijeme administracije Georga W. Busha u pet godina trebala zauzeti sedam zemalja: Irak, Libiju, Somaliju, Sudan, Libanon, Siriju i Iran.
Da nije sve tako kao što tvrdi Tony Blair, koji kaže "kako su uzroci sukoba u samoj regiji i njihovoj sektaškoj podijeljenosti", te da su sukobi na Bliskom Istoku ipak nastavak dugogodišnjeg kontinuiteta vanjske politike koja se kroji daleko van granica regije, govori izjava iz 2011., kada su se mnogi sjetili izjave generala Clarka iz 2007.
Uzmimo, na primjer, sažetak govora čelnika Komunističke Marksističke Partije Indije, Sitarama Yechurya, koji je 3. studenog 2011. godine rekao:
"Rušenje režima Muammara Gaddafija i njegovo ubojstvo pretvorilo je Libiju u "protektorat" NATO saveza i sljedeći ciljevi će biti Sirija i Iran. Sada svjedočimo pojačanoj agresivnosti imperijalizma u zapadnoj Aziji i manevrima imperijalističkih sila da dođu u dominantnu poziciju u pristupu i kontroli nad naftom i prirodnim plinom. Za oslabljena gospodarstava u SAD-u i Europi, resursi u zapadnoj Aziji (na Bliskom Istoku za nas Europljane op.a.) su vrijedna nagrada. U Libiji se iskoristio "tanki pokrov" narodnog ustanka, a potom je iz zraka intervenirao NATO, dok su se na terenu zajedno s pobunjenicima borili katarski vojnici. Amerikanci sada u Libiji mogu podizati baze za svoje Afričko vojno zapovjedništvo Afrike (AFRICOM) i Mediteran može biti pretvoren u jezero NATO saveza. Sirija je sljedeći cilj i konačno Iran, što je rekao i američki predsjednik Barack Obama, "mirotvorac" koji je pokrenuo opasne pripreme za rat s Iranom. Destabilizacija Sirije je dio sveobuhvatnog projekta izolacije Irana. Iako bi rat s Iranom bio "težak zalogaj" i za SAD, Obama sada vodi agresivnu taktiku u političkom obračunu i na sve strane traži saveznike kako bi ojačao svoju poziciju u proizraelskom lobiju, stoga je pokrenuo agresivnu kampanju protiv Irana. Nakon pada režima u Tunisu i Egiptu, SAD i NATO su "u ime demokracije i podržali narodni ustanak i uspješno okončali operaciju u Libiji. SAD i NATO sada punu pozornost mogu usmjeriti na Siriju, arapsku državu koja tvrdoglavo odbija ući u zonu utjecaja SAD-a. Nakon što su se u Vijeću sigurnosti Rusija i Kina suprotstavili rezoluciji kojom se poziva na sankcije i intervenciju u Siriji, SAD je osmislio način da izazove promjenu režima u toj zemlji. Turska, članica NATO-a, koja tradicionalno ima dobre odnose sa Sirijom, sada postaje centar za borbu protiv sirijskog režima. Za SAD i Izrael je destabilizacija Assadove vlade dio strateškog dizajna kako bi se uklonile sve vlade u zapadnoj Aziji koje prkose imperijalizmu. Nadalje, Sirija ima bliske veze s Iranom koji je najveći neprijatelj SAD-a."
Nakon što pročitamo što je prije više od dvije godine govorio čelnik indijskih komunista, ništa ne iznenađuje opširna analiza koju je s početkom aktivnosti ISIL-a u Iraku objavio New Eastern Outlook u kojoj se autor samo nadovezuje na plan Washingtona prema kojem sve vlade na Bliskom Istoku (ili zapadnoj Aziji, svejedno op.a.), koje se ne žele pokoriti imperijalističkim interesima moraju biti svrgnute. Udarna oštrica te strategije su upravo islamističke ekstremističke skupine, koje su taj posao odradile u Libiji, pokušale u Siriji, a sad u Iraku stvaraju preduvjete za posljednji pokušaj svrgavanja Bashara Al-Assada. Kasnije slijedi Iran.
Autor teksta iznosi niz nepobitnih dokaza, među kojima i umiješanost službenog Zagreba u naoružavaju islamističkih skupina u Siriji, oružjem koje sada vidimo da ga koristi ISIL u Iraku, kao i putove stranih plaćenika u njihovom četverogodišnjem "globalnom džihadu" za račun američkih nalogodavaca.
Dakle, vjerovati da Washington ozbiljno misli uništiti ISIL bi bilo krajnje naivno, budući da od 2007., pa sve do danas niti Kongres, niti Bijela kuća nisu donijeli niti jednu jedinu odluku koja bi ukazala da se službena politika Washingtona udaljila od projekta neokonzervativaca Paula Wolfowitza, Donalda Rumsfelda, Dicka Cheneya, Condoleezze Rice, Roberta Cagana i drugih, među njima i generala Wesleya Clarka čiji intervju iz 2007., kojeg je za
Democracy Now dao novinarki Amy Goodman, u dijelu kojem navodi "sedam zemalja koje su američke trupe planirale osvojiti u pet godina", vrijedi čuti još jednom.
Izvor: advance
