Srpsko narodno vijeće i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta upravo su objavili knjigu “I to će proći – Jasenovac, ustaški logor na Savi” Ive Goldsteina i Slavka Goldsteina. O 81. obljetnici proboja logoraša integralno objavljujemo posljednja dva poglavlja knjige posvećena proboju: “Pripreme za konačnu likvidaciju logora” i “Pobuna i proboj posljednjih zatočenika”.
* * *
Pošto se nakon partizanskog napada na Banju Luku u rujnu/septembru 1944. i logor Stara Gradiška našao u ugroženoj zoni, “nastalo je komešanje u ovom logoru… (i) odmah se tu stvorio glavni zločinac Luburić… na 22. septembra bili smo pozvani u nastup, iz koga su izdvojili oko 400 Srba, povezali ih žicom i sve ih je progutala ta noć”, svjedočio je Sado Koen-Davko. Zapravo, počelo je ukidanje Logora Stara Gradiška, jer “tvrđava opet postaje tvrđava. U logor su stigli njemački tenkovi, posada je više nego utrostručena, opreznost ustaša i Nijemaca izuzetno je pojačana… Njima sada Stara Gradiška treba za nešto drugo, a ne za logor”, obrazlagao je Čedomil Huber. Narednoga dana, 23. rujna/septembra, oko 650 do 700 logoraša, uglavnom Hrvata i Bošnjaka i nešto Židova, otpremljeno je pješice u 36 kilometara udaljeni Jasenovac. “Putem su ljudi pod teretom svojih jadnih stvari, po glibu, gladni i izmoreni, počeli padati… pa su ih (ustaški pratioci) dotukli. Putem od Gradiške do Jasenovca tako je nestalo oko 200 ljudi”, konstatirao je Sado Koen. Većina preostalih logoraša iz Stare Gradiške potom je prevezena u logor i zatvor u Lepoglavi. Do proljeća 1945. u Staroj Gradiški ostalo je svega oko 70 zatočenika (po 35 muških i 35 ženskih) koji su bili potrebni ustaškoj posadi. Kad su prilikom konačnog povlačenja 23. travnja/aprila 1945. ustaše počeli likvidirati posljednje logoraše i logorašice, neki su se uspjeli posakrivati, neki i pobjeći, pa se tako spasilo njih petnaestero.
Te večeri, 21. travnja/aprila, muški zatočenici s prozora su promatrali kako brojna ustaška pratnja odvodi cijeli ženski logor na likvidaciju. Odlazile su nevjerojatno hrabro, “bacale su svoje stvari i pjevale, gordo koračajući u smrt”. Pjevale su “Vi ostajete, mi idemo u smrt” i “Hajde, majko, domu svome, ne dolazi grobu mome”
Nakon velikih jesenskih likvidacija, od Nove godine 1945. u Jasenovcu III. nastupilo je privremeno zatišje. Kad je 18. veljače/februara na rad u Reich otpremljen posljednji transport od 600 jasenovačkih zatočenika, u logoru Jasenovac III. ostalo je još oko 1200 logoraša i oko 700 logorašica. U Logoru IV. (Kožara) bilo je još 147 logoraša. Posljednji val likvidacija započeo je u ožujku/martu, a kulminirao je u travnju/aprilu 1945. Od početka 1945. glavne snage Ustaške obrane s njihovim zapovjednicima bile su s Luburićem, koji je od Pavelića imao zadatak organizirati obranu Hercegovine, a zatim i Sarajeva. Kako su se ubrzo morali povlačiti, tako su u posljednjem bijesu “s terena” upućivali u Jasenovac šarolike grupe uhićenika (domobranske dezertere i pobunjenike, partizanske suradnike itd.). Stigao je i jedan pun vlak zatočenika iz Lepoglave, koja je također morala biti evakuirana. Sve su te grupe isti dan ili dan-dva kasnije išle na likvidaciju, svjedočili su očevici Jakica Finci i Egon Berger. Koliko se to još moglo, ustaško je zapovjedništvo sada nastojalo prikriti i ukloniti tragove masovnih likvidacija, pa zatočenici “stalnog sastava” odlaze na vanjske radove oko spaljivanja leševa i kamufliranja grobišta. Prolaze kolone izmučenih, olinjalih njemačkih vojnika koji se umorno vuku prema zapadu, opisivao je Vladimir Carin. “Dah slobode je bio blizu, ali i mi sve bliži smrti”, zdvojno je konstatirao Josip Erlih (ali je preživio).
Saveznički su avioni prvi put bombardirali Logor III. u studenom/novembru 1944., potom su u veljači/februaru 1945. bezuspješno pokušavali srušiti nedaleki most preko Save. Nakon ponovnih bombardiranja logora u ožujku/martu i travnju/aprilu 1945., unutar logora bili su uništeni mnogi objekti (zgrada Zapovjedničtva, zatvor, zvonara s paketarnicom). To je očigledno i bio cilj bombardiranja: udarac i upozorenje ustaškoj posadi, u nadi da bi to moglo donijeti i neke šanse ili barem olakšice za logoraše. “Jednog dana u mjesecu martu pojavila su se iznenada tri aviona u niskom letu nad logorom… malim bombama srušili su neke zgrade. Pri tom je poginulo osam drugova… Poslije prvog napada aviona slijedila su još druga dva. Kod drugog napada stradalo je 16 zatočenika, dok kod trećeg niti jedan”, priča očevidac Egon Berger. Tada je u logorskim radionicama obustavljen rad. Više nitko od zatočenika, s izuzetkom rijetkih pojedinaca, nije smio izlaziti iz logora. Na više je mjesta porušen i logorski zid.
* * *
Ustaše su evakuaciju Jasenovca III. započeli 19. travnja/aprila odašiljanjem 11 zatočenica i zatočenika iz grupe medicinskoga osoblja ustaške bolnice i oko 15 najboljih mehaničara i drugih majstora iz radionice Brzi sklop prema zapadu. Smatrali su da će im oni biti potrebni u daljnjem povlačenju. Neki od tih zatočenika uspjeli su pobjeći za vrijeme kaotičnog povlačenja, preostale su oslobodili partizani kad su kod Maribora zarobili cijeli transport. Doktora Arnolda Schöna jedan je domobranski oficir ukrcao na kamion svoje satnije i iskrcao pred kućom Schönovih prijatelja u Šenoinoj ulici u Zagrebu, gdje se sakrio do oslobođenja grada.
Iste večeri 19. travnja ustaše su odveli medicinsko osoblje i bolesnike zatočeničke bolnice na čelu s dr. Leonom Perićem s objašnjenjem da ih “preseljavaju u Sisak”, a likvidirani su iste noći. Jedna znatno veća grupa zatočenika pokupljena je naredne noći iz nastamba Logora III. također radi “preseljenja u Sisak” i likvidirana preko Save u Gradini. “Među zatočenicima nastala je panika, pa ih se stotinjak objesilo iz očaja po nastambama i radionicama”, svjedočio je Arso Aleksić.
Drugog jutra i preostali muški zatočenici iz svih dijelova Jasenovca III. (navodno ih je bilo točno 1073) zatvoreni su u zgradu Ciglane i držani pod jakom stražom. Te večeri, 21. travnja/aprila, s prozora su promatrali kako brojna ustaška pratnja odvodi cijeli ženski logor na likvidaciju. Očevici Ješua Abinun, Jakob Danon i drugi, u odvojenim su svjedočenjima tvrdili da je bilo “760 žena i djevojaka”, Josip Engel tvrdi da ih je bilo “oko 700”, Jakov Finci da ih je bilo “oko 800”, Adolf Fridrih procjenjuje “skoro 900”. Odlazile su nevjerojatno hrabro, “pozdravljajući svoje drugove i opraštajući se s njima” i “bacale su svoje stvari i pjevale, gordo koračajući u smrt”. Pjevale su “Vi ostajete, mi idemo u smrt” i “Hajde, majko, domu svome, ne dolazi grobu mome”.
Tada su svi preostali muški zatočenici smješteni u zidanu jednokatnu zgradu u dijelu ženskog logora (u jugoistočnom dijelu logora prema istočnim vratima), pa im je postalo jasno da su sada oni na redu: sinjski komunist Ante Bakotić te je noći okupio partijsko vodstvo i dogovorio detalje proboja. Iz opreza od mogućih dojavljivača plan je držan u užem krugu sve do posljednjeg trenutka pred akciju. Svaki od članova užeg kruga partijskog rukovodstva imao je zadatak da oko sebe organizira po jednu zatočeničku desetinu, izuzev Bakotića koji je trebao dati znak za pokret riječima “Naprijed drugovi”. Preživjeli zatočenik Ilija Ivanović sjeća se kako je kao dječak prišao toj grupi koja je dogovarala detalje proboja, ali nije znao o čemu se radi. Bakotić ga je potom pomilovao po glavi i rekao: “Ovdje se sine ništa ne jede. Nije ovo za tebe, ali pazi – kada mi krenemo, ti trkom za nama. Nije mi bilo sasvim jasno šta je Ante mislio, pa sam se povukao.”
Prije samog proboja koji je zakazan za 10 sati ujutro 22. travnja/aprila Bakotić je obišao sve dijelove zgrade i provjerio da li su zatočenici spremni za proboj. Čedomil Huber tvrdi kako je Bakotiću rekao “Idi i daj znak” te da je nakon toga Bakotić povikao “Naprijed drugovi” (i drugi preživjeli u proboju sjećali su se Bakotićeva pokliča).
U tom su trenutku pripremljene grupe logoraša naoružane stolarskim noževima, čekićima i letvama izvršile prepad na ustaške stražare. Uspjeli su im oteti dvije puške i jednu strojnicu. “Poskakali smo kroz prozore i vrata dvokatne zgrade, gdje smo bili zatvoreni, i jurnuli smo na izlazna vrata logora prema Novskoj. Bio je to posve brisan prostor oko 150 metara dug, bez ikakvih zaklona od metaka. Ustaše su odmah zapucale iz pušaka i strojnica, neki su bacali i bombe u masu”, opisalo je te dramatične trenutke nekoliko preživjelih.
Preživjeli zatočenik Ilija Ivanović sjeća se kako je kao dječak prišao grupi koja je dogovarala detalje proboja, ali nije znao o čemu se radi. Bakotić ga je potom pomilovao po glavi i rekao: “Ovdje se sine ništa ne jede. Nije ovo za tebe, ali pazi – kada mi krenemo, ti trkom za nama. Nije mi bilo sasvim jasno šta je Ante mislio, pa sam se povukao”
U proboju je sudjelovalo oko 600 zatočenika. Većina onih koji su pojurili prema slobodi pali su pokošeni rafalima iz ustaških osmatračnica i bunkera oko logorskog zida. Vjerojatno ih se blizu 200 uspjelo probiti iz samog logora, ali su mnogi izvan žice stradali od vatre iz zaštitnih bunkera. Među poginulima bio je i Ante Bakotić. Sudionici proboja Mile Ristić i Čedomil Huber opisali u svojim kasnijim sjećanjima kako je Bakotić skončao svoj život u hladnoj Savi. Njihovi opisi međusobno se do kraja ne podudaraju. Ristić je između ostalog naveo: “Kada smo izašli kroz kapiju smrtno je pogođen Ante. Zastao sam da mu pomognem. Naredio mi je da idem naprijed i da netko mora ostati živ. Posljednjom snagom, vidio sam, odvukao se do obale Save i u njenim valovima se izgubio.” S druge strane Huber o Bakotićevoj smrti piše: “Sjećam se da sam vidio Antu Bakotića kako ide po cesti, korakom, a pluća mu se nadimaju kao kovački mjehovi. Pozvao sam ga da siđe k meni i da ide ovim mrtvim uglom. On je samo odmahnuo rukom i nije pošao dolje. Tako ga je pogodio metak i on se srušio u Savu”.
Bijeg iz logora i desetak dana lutanja po okolnim šumama do dolaska Jugoslavenske armije dojmljivo su opisali J. Grossepais-Gil, Egon Berger i Vladimir Carin. Manji broj logoraša pobjegao je prije toga iz jednog transporta tako da su izdubili rupu u drvenom podu vagona. Našli su se u Moslavini, gdje su naletjeli na Nijemce i ustaše. Njih osmorica su uhapšeni, pa dovedeni u Zagreb. U pratnji četvorice domobrana koji su se preobukli u ustaše u noći između 24. i 25. travnja/aprila 1945. Lavoslav Koričan je zajedno sa sedmoricom uhićenih posjetio svoju sestru i njezinu obitelj na Trešnjevci. Pred svitanje stražari su ih potjerali na pokret i ta osmorica više nikada nisu viđeni živi.
Poslije proboja u Jasenovcu III. ostalo je još oko 460 zatočenika koji iz straha, rezignacije, iznemoglosti ili krive računice nisu ni pokušali bježati. Ustaše su ih u bijesu istoga dana većinu pobili. Neutvrdivo je koliko ih se pokušalo sakriti u logoru, ali i ti su stradali, najviše kad su ustaše narednih dana minirali i dizali u zrak sve logorske nastambe koje već nisu bile uništene u prethodnim avionskim bombardiranjima.
U izvještaju Jugoslavenske državne komisije za utvrđivanje zločina koji je na njemačkom 26. prosinca/decembra 1945. dostavljen Međunarodnom vojnom tribunalu u Nürnbergu, za Logor Jasenovac III. stoji da je “postojao do travnja 1945. Prije nego je Jugoslavenska armija oslobodila ovo mjesto, ustaše su uništili cijeli logor, sve zgrade i arhivu i ubili još preživjele logoraše izuzev oko 50 koji su se spasili bijegom ili skrivanjem”, što je očigledno preniska brojka, jer je broj preživjelih u samome proboju otprilike dvostruko veći.
Alarmirani prijepodnevnom paljbom i detonacijama iz dva kilometra udaljenog Logora III., zatočenici Logora IV. (Kožara) pripremili su se 22. travnja/aprila za bijeg iste večeri. Braća Ervin i Oto Moster, Zagrepčani, i sarajevski kemičar Avram Demajo priredili su po jednu bočicu cijankalija za svakog logoraša da se može otrovati ako bi ga ustaše uhvatili. Kasno popodne uspjelo je kožarcima bez buke ubiti dvojicu ustaša koji su ušli u njihove prostorije. S prvim mrakom po dogovorenom planu svih 147 “kožaraca” odjednom je nahrupilo na izlaze i razbježalo se na sve strane prema Savi i šumarcima. Kako su zbog prijepodnevnih događaja na Ciglani ustaše bili na oprezu i pojačali straže, velika većina zatočenika nije se uspjela probiti. Logornik i glavni planer proboja ing. Silvio Sisi Alkalaj otrovao se da ne bi pao ustašama u ruke (jer kao teško pokretni invalid nije mogao trčati). Spasilo se samo 11 zatočenika. Svi su prošli višednevnu kalvariju skrivanja, gladi i probijanja kroz šume dok se nisu uspjeli pridružiti partizanskim jedinicama.
Dejan Motl i Đorđe Mihovilović ustanovili su da je proboj preživjelo 90 zatočenika Jasenovca III. (Ciglana), 12 iz Kožare, 15 iz Stare Gradiške, osam ih je bilo skriveno u ruševinama Ciglane, 30 je preživjelo jer su ih ustaše poveli sa sobom (s bolnicom ili s Brzim sklopom), a 14 ih je pušteno iz zatvora u mjestu Jasenovcu. Ukupno 169 ljudi, od kojih su u proljeće 2016. bila živa još trojica. Posljednji preživjeli sudionik proboja Bazil Zukolo umro je 2021. u 99. godini života.
Prije konačnog povlačenja 1. svibnja, ustaše su zapalili sve što je ostalo u logoru i mnoge kuće u naselju. Prema izvještaju 45. divizije Jugoslavenske armije od 2. svibnja/maja 1945. “u toku noći između 30. aprila i 1. maja 1. četa 3. bataljona 24. brigade prešla je rijeku Savu istočno od Jasenovca… i tako ušla u Jasenovac koji je neprijatelj napustio pošto ga je zapalio”. U demoliranom logoru pronađena su tri preživjela logoraša koji su se sakrili za vrijeme proboja i mnogo logoraških leševa. Uz dozvolu novih vlasti, stanovništvo okolnih popaljenih sela raznijelo je ostatke građevinskog materijala iz porušenih logorskih objekata i preostalu ciglu iz razrušene ciglane i ciglenog logorskog zida. Poprište ustaškog logora Jasenovac postalo je gola ledina.
