Ugled je teško stvoriti, a lako se gubi. Još je teže imati lošu reputaciju i željeti je popraviti. Reputacija košta. U poslovima reputacija puno vrijedi, ima sasvim jasne materijalne posljedice.
Dobra reputacija se isplati. Naši poduzetnici na lošem su glasu. Kutle, Gucić, Mamić, Ježić, Vrhovnik, Kerum, Todorić upetljani su u istrage, kažnjeni ili su čak u bijegu. Roglić, Vlahušić, Lukšić, Emil Tedeschi, Plinio Cuccurin, Anđelko Leko, Veljko Župan, Branko Zec… posluju dobro i zakonito, no nisu baš omiljeni.
Bili krivi ili ne, narod ih doživljava kao gramzive, spetljane s politikom, tajnim službama, sudstvom – kao ljude sumnjiva morala i poslovne etike.
To nije pravedno, oni nisu isti, nisu grabežljivci već poslovni ljudi.
Iako pametni i poduzetni, nemaju društvenu odgovornost ni društvenu inteligenciju. Znaju prodavati robu, brendiraju proizvode, ali ne znaju prikazati sebe u boljem svijetlu. Možda to i ne žele.
Ipak na djelu je smjena generacija. Proces podsjeća na ono što se dogodilo u Sjedinjenim Državama.
Pred stotinu godina Ira Thurnbbull, u to vrijeme poznata književnica i novinarka, nije bila omiljena među bogatim poduzetnicima, nazvanim i kapetanima industrije. Ona ih je u svojim pričama prikazivala ih kao bešćutne pljačkaše koji silom i političkim utjecajem otimaju javnu imovinu, podmićuju sudove i policiju, bahato se ne drže zakona i morala.
Pohlepni i sirovi vjerovali su samo u profit i moć. Vlasnici banaka i naftnih kompanija, čeličana i željeznica stvarali su velike dobitke na znoju i niskim nadnicama useljenika, koristili imigraciju i tržište rada, nepostojanje ili potkupljivost sindikata za bogaćenje.
Državu su imali kao jamstvo zaštite reda, a iza sebe ekonomsku politiku, tečaj dolara i povoljne zajmove i koncesije. Bili su vlasnici novina. Financirali su izbore. Kontrolirali podmitljive službenike. Diktirali su zakone i stvarno bili iznad zakona.
Ira je pod skrivenim identitetom istraživačkog novinara otkrivala poslove naftnih magnata u Teksasu, vlasnika čeličana u Pitsburgu i mesnica u Chicagu. Obožavali su je čitatelji iz srednjih klasa, propovjednici i intelektualci (London, Steinbeck, Faulkner, Dreiser), pa čak i filmaši.
Njihova loša reputacija nije bila novinarska konstrukcija zbilje. Oni su doista bili takvi. Oni su ponekad diktirali zakone, a nekad bili i iznad njih.
Na primjer, odvjetnik J.P Morgana primijetio je s opreznom formalnošću: ”Ne mislim da bi to mogli pravno izvesti”. A Morgan je razljućeno odgovorio: ”Dobro, zar ja ne znam što bi želio dok mi pravnik ne kaže što ne mogu. Ja sam ga zaposlio da mi kaže kako postići ono što želim”. Ili još jasnije u riječima W. Vanderbilta: “Zašto da pazim na pravo. Pa ja imam moć!”
Stereotip predatorskog kapitaliste nastao je na tom predlošku. Pojam je smislio T. Veblen, američki sociolog. Njega poduzetnici podsjećaju na istraživače – pomorce u ranijim stoljećima, gusare i razbojnike.
Njihove metode su grube, njihovi motivi niski, oni su okrutni, primitivni i neobuzdani. Piju, tuku žene i mijenjaju ljubavnice. Imovinu nasljeđuju mlade udovice. Slabo poznaju tehnologiju i proizvodnju, ali otvaraju nove vidike, osvajaju nova tržišta, pokreću kotače promjene. Idu u crkvu, ali vjeruju u novac.
Međutim kako gospodarstvo napreduje, tako se mijenjaju u stavovi i potrebe: pažljiva proračunatost upotrebe kapitala i tehničko znanje proizvodnje postaju važniji od poduzetničke hrabrosti.
Uprava dolazi u ruke promišljenim i mudrim, tehnički obrazovanim a moralno čvršćim osobama, proračunatim upravljačima (captains of solvency). Razbojnički instinkt predatora pretvara se u poduzetničku marljivost.
U predatorskom razdoblju i početku kapitalizma stjecanje se izražava neposrednim zgrtanjem moći i dobiti, no vremenom to zgrtanje pretvara se u mirnije posjedovanje i iskazivanje imovine i bogatstva, nastojanjem da se bogatstvo prenese na potomke, pravno zaštiti ili pak pokaže statusnim simbolima.
Raskošna potrošnja (conspicious consumption) i uživanje u besposlici (conspicious leisure) on smatra simbolom doba, posljedicom tehnoloških promjena i promjena u civilizacijskom obrascu.
Posjedovanje služinčadi, praćenje i stvaranje modnih trendova, posebno poznavanje jela i pića i uživanje u ugodi zabava, rasipanje novca na statusne simbole, za njega predstavlja – moralno problematičan – iskaz novonastale klase koja traži identitet.
Raskošne kuće, odjeća i skupa vozila, rasipanje na slike, poklone, ukrase, nakit nisu su izraz mogućnosti, već opotreba novih bogataša koji traže društvenu potvrdu i priznanje.
Takva priznanja s distance izgledaju smiješna i nepotrebna, ona su rasipanje, ali ona su istovremeno i iskaz funkcija koje u društvu ima ta klasa.
Veblen je ismijava i kritizira, ali razumije neizbježnost njenog nastanka i nada se da se radi o prolaznoj degeneraciji.
Nakon starih novih bogataša koji su zgrnuli bogatstva u građanskom ratu i ekspanziji na zapad – C .Vanderbilt, Astor, D. Drow, J. Cook – pojavili su se mlađi i ambiciozniji poduzetnici (tycoons) : Jey Gould, Andrew Carnegie, John Rockefeller, J. Pierpont Morgan, Jay Fisk.
Postaju zastupnici u Kongresu i obnašaju druge visoke dužnosti. Bili su vlasnici novina. Pomagali su obilnim donacijama izbore. Nisu mogli izgubiti – ponekad su pomagali oba kandidata “Nije uopće važno koja politička partija je na vlasti, ili koji predsjednik drži insignije vlasti. Mi nismo političari ili javni mislioci: mi smo bogataši, mi posjedujemo Ameriku; mi je imamo sam Bog zna kako, ali mi je i nastojimo zadržati teretom strašne težine naše podrške, našeg utjecaja, našeg novca, na{ih političkih veza, naših kupljenih senatora, naših gladnih kongresmena, naših demagoga koji javno istupaju koliko treba protiv svakog zakona, svake političke platforme, svake predsjedničke kampanje, koja ugrožava integritet naše imovine.”
Njihove vlasničke odgovornosti preuzimaju menadžeri. ”Govorilo se da sedam ljudi kontrolira cijelo gospodarstvo nacije: J. P. Morgan, J. D. Rockefeller, A. Carnegie, E. Harriman, J. Stillman, G . F. Baker, W. Rockefeller i H. Rogers” Potomci se predaju besposlici (jeunesse d’or). Nova generacija prepoznaje značaj tehnologije i invencije. Ne koristi se snaga već vještina, ne sila već novac i kamate.
Počinju brinuti o svojoj reputaciji i društvenoj odgovornosti. ne bez sebičnog interesa. Carnegie je osnovao 3762 knjižnice, poklonio koncertne dvorane, pomagao sveučilišta – kroz zakladu je 1910. dao 311.000.000 dolara pomoći znanosti.
Fulbright i Ford stvaraju sistem privlačenja stranih znanstvenika i pomaganja projekata. Stvaraju se zaklade za mir. Grade bolnice. Ne gradi ih država već donacije.
Harvard i Yale postaju toliko bogati da si mogu najbolje od najboljih. ne samo studente već profesore. Guggenheim otvara ne jednu, već stotine galerija od New Yorka do Venecije. Pomaže se umjetnost i istraživanja. Edison i Westinghouse ne investiraju samo u svoje laboratorije već i u fundamentalnu znanost (astronomiju npr.). Podržavaju i političke opcije koje se bore protiv trustova i monopola.
Imaju oni svoje institute i razvojne centre (R&D) ali ulažu u društvene poslove i tako popravljaju ugled.
Oni nisu lakomislene mecene i stvaraju sustav koji će danas koristiti Soros, Gates, Keiser Fundation Hospitals. Howard Hughes Medical institute, Ford, Busch ili Baloković samo za sveučilišta u SAD godišnje ide 7.8 milijardi dolara donacija. Harvard financira 12.000. zaklada. Yale ima 20,6 milijardi koje donose 13,9% godišnje.
Ni Princeton, Stanford, Chichago, MIT, Northwestern nije stvorila država niti ih financira. Svaki malo razvijeniji grad ima knjižnicu, bolnicu, muzej ili kulturnu instituciju nazvanu po donatoru, osnivaču A američka znanost i visoko obrazovanje su najbolji na svijetu. Američka medicina je elitistička, nije za siromašne, ali to ne kompenzira država već i zaklade.
Jean Jacques Servan Schreiber (knjiga ”Američki izazov”) to je smatrao odlučnom prednošću i strašio se zaostajanja Europe. A Hrvatska?
A što rade hrvatski bogataši? Kakva je njihova reputacija?
Još žive u predatorskom kapitalizmu i eventualno pomažu sportske klubove, kupnju narodne nošnje za lokalni muzej i pomažu festival klapa. Nismo doživjeli menadžersku revoluciju (Burnham), već regresiju u uskočku privredu.
Daju za udruge domovinskog rata. Jedva se bore protiv pritisaka prosjaka s malim vizijama i nikakvim programima.
Kažu: Lako Amerikancima, to je njima odbitak od poreza. A zašto ne traže isto. Jauču da je država skupa i birokratska, a ne čine ništa. Pomagati nije znak milosrđa i kupnje mjesta u raju. To nije pitanje poreza i olakšica. To je potrebno i odgovorno u sasvim svjetovnom smislu. To je korisno za društvo i zajednicu. To nije pitanje uzvišene solidarnosti, već normalni zahtjev da nitko ne smije zgrtati i imati sve više dok drugi imaju sve manje.
autograf
Dobra reputacija se isplati. Naši poduzetnici na lošem su glasu. Kutle, Gucić, Mamić, Ježić, Vrhovnik, Kerum, Todorić upetljani su u istrage, kažnjeni ili su čak u bijegu. Roglić, Vlahušić, Lukšić, Emil Tedeschi, Plinio Cuccurin, Anđelko Leko, Veljko Župan, Branko Zec… posluju dobro i zakonito, no nisu baš omiljeni.
Bili krivi ili ne, narod ih doživljava kao gramzive, spetljane s politikom, tajnim službama, sudstvom – kao ljude sumnjiva morala i poslovne etike.
To nije pravedno, oni nisu isti, nisu grabežljivci već poslovni ljudi.
A što rade hrvatski bogataši? Kakva je njihova reputacija? Još žive u predatorskom kapitalizmu i eventualno pomažu sportske klubove, kupnju narodne nošnje za lokalni muzej i pomažu festival klapa. Nismo doživjeli menadžersku revoluciju (Burnham), već regresiju u uskočku privredu
Iako pametni i poduzetni, nemaju društvenu odgovornost ni društvenu inteligenciju. Znaju prodavati robu, brendiraju proizvode, ali ne znaju prikazati sebe u boljem svijetlu. Možda to i ne žele.
Ipak na djelu je smjena generacija. Proces podsjeća na ono što se dogodilo u Sjedinjenim Državama.
Pred stotinu godina Ira Thurnbbull, u to vrijeme poznata književnica i novinarka, nije bila omiljena među bogatim poduzetnicima, nazvanim i kapetanima industrije. Ona ih je u svojim pričama prikazivala ih kao bešćutne pljačkaše koji silom i političkim utjecajem otimaju javnu imovinu, podmićuju sudove i policiju, bahato se ne drže zakona i morala.
Pohlepni i sirovi vjerovali su samo u profit i moć. Vlasnici banaka i naftnih kompanija, čeličana i željeznica stvarali su velike dobitke na znoju i niskim nadnicama useljenika, koristili imigraciju i tržište rada, nepostojanje ili potkupljivost sindikata za bogaćenje.
Državu su imali kao jamstvo zaštite reda, a iza sebe ekonomsku politiku, tečaj dolara i povoljne zajmove i koncesije. Bili su vlasnici novina. Financirali su izbore. Kontrolirali podmitljive službenike. Diktirali su zakone i stvarno bili iznad zakona.
Ira je pod skrivenim identitetom istraživačkog novinara otkrivala poslove naftnih magnata u Teksasu, vlasnika čeličana u Pitsburgu i mesnica u Chicagu. Obožavali su je čitatelji iz srednjih klasa, propovjednici i intelektualci (London, Steinbeck, Faulkner, Dreiser), pa čak i filmaši.
Njihova loša reputacija nije bila novinarska konstrukcija zbilje. Oni su doista bili takvi. Oni su ponekad diktirali zakone, a nekad bili i iznad njih.
Na primjer, odvjetnik J.P Morgana primijetio je s opreznom formalnošću: ”Ne mislim da bi to mogli pravno izvesti”. A Morgan je razljućeno odgovorio: ”Dobro, zar ja ne znam što bi želio dok mi pravnik ne kaže što ne mogu. Ja sam ga zaposlio da mi kaže kako postići ono što želim”. Ili još jasnije u riječima W. Vanderbilta: “Zašto da pazim na pravo. Pa ja imam moć!”
Stereotip predatorskog kapitaliste nastao je na tom predlošku. Pojam je smislio T. Veblen, američki sociolog. Njega poduzetnici podsjećaju na istraživače – pomorce u ranijim stoljećima, gusare i razbojnike.
Državu su imali kao jamstvo zaštite reda, a iza sebe ekonomsku politiku, tečaj dolara i povoljne zajmove i koncesije. Bili su vlasnici novina. Financirali su izbore. Kontrolirali podmitljive službenike. Diktirali su zakone i stvarno bili iznad zakona
Njihove metode su grube, njihovi motivi niski, oni su okrutni, primitivni i neobuzdani. Piju, tuku žene i mijenjaju ljubavnice. Imovinu nasljeđuju mlade udovice. Slabo poznaju tehnologiju i proizvodnju, ali otvaraju nove vidike, osvajaju nova tržišta, pokreću kotače promjene. Idu u crkvu, ali vjeruju u novac.
Međutim kako gospodarstvo napreduje, tako se mijenjaju u stavovi i potrebe: pažljiva proračunatost upotrebe kapitala i tehničko znanje proizvodnje postaju važniji od poduzetničke hrabrosti.
Uprava dolazi u ruke promišljenim i mudrim, tehnički obrazovanim a moralno čvršćim osobama, proračunatim upravljačima (captains of solvency). Razbojnički instinkt predatora pretvara se u poduzetničku marljivost.
U predatorskom razdoblju i početku kapitalizma stjecanje se izražava neposrednim zgrtanjem moći i dobiti, no vremenom to zgrtanje pretvara se u mirnije posjedovanje i iskazivanje imovine i bogatstva, nastojanjem da se bogatstvo prenese na potomke, pravno zaštiti ili pak pokaže statusnim simbolima.
Raskošna potrošnja (conspicious consumption) i uživanje u besposlici (conspicious leisure) on smatra simbolom doba, posljedicom tehnoloških promjena i promjena u civilizacijskom obrascu.
Posjedovanje služinčadi, praćenje i stvaranje modnih trendova, posebno poznavanje jela i pića i uživanje u ugodi zabava, rasipanje novca na statusne simbole, za njega predstavlja – moralno problematičan – iskaz novonastale klase koja traži identitet.
Raskošne kuće, odjeća i skupa vozila, rasipanje na slike, poklone, ukrase, nakit nisu su izraz mogućnosti, već opotreba novih bogataša koji traže društvenu potvrdu i priznanje.
Takva priznanja s distance izgledaju smiješna i nepotrebna, ona su rasipanje, ali ona su istovremeno i iskaz funkcija koje u društvu ima ta klasa.
Veblen je ismijava i kritizira, ali razumije neizbježnost njenog nastanka i nada se da se radi o prolaznoj degeneraciji.
Nakon starih novih bogataša koji su zgrnuli bogatstva u građanskom ratu i ekspanziji na zapad – C .Vanderbilt, Astor, D. Drow, J. Cook – pojavili su se mlađi i ambiciozniji poduzetnici (tycoons) : Jey Gould, Andrew Carnegie, John Rockefeller, J. Pierpont Morgan, Jay Fisk.
Ugled je teško stvoriti, a lako se gubi. Još je teže imati lošu reputaciju i željeti je popraviti. Reputacija košta. U poslovima reputacija puno vrijedi, ima sasvim jasne materijalne posljedice
Postaju zastupnici u Kongresu i obnašaju druge visoke dužnosti. Bili su vlasnici novina. Pomagali su obilnim donacijama izbore. Nisu mogli izgubiti – ponekad su pomagali oba kandidata “Nije uopće važno koja politička partija je na vlasti, ili koji predsjednik drži insignije vlasti. Mi nismo političari ili javni mislioci: mi smo bogataši, mi posjedujemo Ameriku; mi je imamo sam Bog zna kako, ali mi je i nastojimo zadržati teretom strašne težine naše podrške, našeg utjecaja, našeg novca, na{ih političkih veza, naših kupljenih senatora, naših gladnih kongresmena, naših demagoga koji javno istupaju koliko treba protiv svakog zakona, svake političke platforme, svake predsjedničke kampanje, koja ugrožava integritet naše imovine.”
Njihove vlasničke odgovornosti preuzimaju menadžeri. ”Govorilo se da sedam ljudi kontrolira cijelo gospodarstvo nacije: J. P. Morgan, J. D. Rockefeller, A. Carnegie, E. Harriman, J. Stillman, G . F. Baker, W. Rockefeller i H. Rogers” Potomci se predaju besposlici (jeunesse d’or). Nova generacija prepoznaje značaj tehnologije i invencije. Ne koristi se snaga već vještina, ne sila već novac i kamate.
Počinju brinuti o svojoj reputaciji i društvenoj odgovornosti. ne bez sebičnog interesa. Carnegie je osnovao 3762 knjižnice, poklonio koncertne dvorane, pomagao sveučilišta – kroz zakladu je 1910. dao 311.000.000 dolara pomoći znanosti.
Fulbright i Ford stvaraju sistem privlačenja stranih znanstvenika i pomaganja projekata. Stvaraju se zaklade za mir. Grade bolnice. Ne gradi ih država već donacije.
Harvard i Yale postaju toliko bogati da si mogu najbolje od najboljih. ne samo studente već profesore. Guggenheim otvara ne jednu, već stotine galerija od New Yorka do Venecije. Pomaže se umjetnost i istraživanja. Edison i Westinghouse ne investiraju samo u svoje laboratorije već i u fundamentalnu znanost (astronomiju npr.). Podržavaju i političke opcije koje se bore protiv trustova i monopola.
Imaju oni svoje institute i razvojne centre (R&D) ali ulažu u društvene poslove i tako popravljaju ugled.
Oni nisu lakomislene mecene i stvaraju sustav koji će danas koristiti Soros, Gates, Keiser Fundation Hospitals. Howard Hughes Medical institute, Ford, Busch ili Baloković samo za sveučilišta u SAD godišnje ide 7.8 milijardi dolara donacija. Harvard financira 12.000. zaklada. Yale ima 20,6 milijardi koje donose 13,9% godišnje.
Ni Princeton, Stanford, Chichago, MIT, Northwestern nije stvorila država niti ih financira. Svaki malo razvijeniji grad ima knjižnicu, bolnicu, muzej ili kulturnu instituciju nazvanu po donatoru, osnivaču A američka znanost i visoko obrazovanje su najbolji na svijetu. Američka medicina je elitistička, nije za siromašne, ali to ne kompenzira država već i zaklade.
Pohlepni i sirovi vjerovali su samo u profit i moć. Vlasnici banaka i naftnih kompanija, čeličana i željeznica stvarali su velike dobitke na znoju i niskim nadnicama useljenika, koristili imigraciju i tržište rada, nepostojanje ili potkupljivost sindikata za bogaćenje
Jean Jacques Servan Schreiber (knjiga ”Američki izazov”) to je smatrao odlučnom prednošću i strašio se zaostajanja Europe. A Hrvatska?
A što rade hrvatski bogataši? Kakva je njihova reputacija?
Još žive u predatorskom kapitalizmu i eventualno pomažu sportske klubove, kupnju narodne nošnje za lokalni muzej i pomažu festival klapa. Nismo doživjeli menadžersku revoluciju (Burnham), već regresiju u uskočku privredu.
Daju za udruge domovinskog rata. Jedva se bore protiv pritisaka prosjaka s malim vizijama i nikakvim programima.
Kažu: Lako Amerikancima, to je njima odbitak od poreza. A zašto ne traže isto. Jauču da je država skupa i birokratska, a ne čine ništa. Pomagati nije znak milosrđa i kupnje mjesta u raju. To nije pitanje poreza i olakšica. To je potrebno i odgovorno u sasvim svjetovnom smislu. To je korisno za društvo i zajednicu. To nije pitanje uzvišene solidarnosti, već normalni zahtjev da nitko ne smije zgrtati i imati sve više dok drugi imaju sve manje.
autograf
