Nasilan sam, dakle postojim. Ovom parafrazom Renéa Descartesa mogli bismo ukratko opisati najkraći put dospijeća u medije mladih ljudi osuđenih iz raznoraznih razloga na vođenje besmislenih i besadržajnih života.
Desetljećima se slavi i relativizira agresija, rat, nasilje, mržnja, agresivnost navijačkih skupina – a akteri dospijevaju na naslovnice, vrte se po društvenim mrežama i TV ekranima…
Keze se u lice svima koji zahtijevaju da se društvo već jednom ozbiljno uhvati u koštac s nasiljem mladih. Onim na tribinama, mračnim ulicama hrvatskih gradova, s vršnjačkim nasiljem u razredima na koje profesori nemoćno sliježu ramenima dok roditelji ispisuju djecu i šalju ih u druge škole kilometrima udaljenima od kvartovskih. Nedostaje pedagoga, psihologa, roditeljske ljubavi i pažnje… Ma svega.
Nikad više deklarativnih vjernika na tako malo kvadrata zemlje, a nikad manje morala i suosjećanja sa slabijima, siromašnima, nezaštićenima, socijalno depriviranima i isključenima.
Prevare, krađe, korupcija od koje kronično boluju političke elite u nas obezvređuju sve koji vjeruju da se nešto može postići marljivošću, trudom, upornošću, obrazovanjem.
Pažnju medija dobivaju korupcionaši, lopovi, prevaranti, nasilnici i svi oni isprazni, koji bildaju sve osim mozga. Napumpani likovi i likuše od kojih žive teretane, estetski kirurzi i tattoo saloni.
I naravno slabo kažnjeni silovatelji djece, šefovi koji mobingiraju djelatnice, višestruke ubojice koji nakon tko zna koje smrti uzrokovane automobilima i jahtom slobodno šeću Zagrebom, poziraju fotićima na kavama, jer ”zbog lošeg zdravstvenog stanja” ne mogu biti upućeni iza rešetaka – kao da zatvorski sustav nema bolnice.
Baš bi zanimljivo bilo vidjeti tko su ti liječnici koji stavljaju svoj potpis i pečat pod dijagnoze koje od zatvora čuvaju ovakve ljude.
Godinama slobodno šetaju i optuženici za ratni zločin i akteri gospodarskih afera vrijednih milijarde naših kuna. Obiteljski nasilnici koji sjede na mjestima ravnatelja i župana. Ma svi. U zatvoru su valjda samo oni, da se našalimo, koji nisu poznavali Josipu Rimac.
Mi slavimo zločin! I tako u kontinuitetu već tri desetljeća.
Pa što se onda čudimo i zgražamo nad agresivnošću i nasiljem mladih?
Oni samo kao spužve upijaju sve što se oko njih zbiva. Vide oca koji nekažnjeno mlati majku, čitaju na društvenim mrežama o vlasniku koji je zbog toga što je pretukao djelatnicu platio kaznu od 700 kuna (kazna je iznosila 1.200, ali je dobio popust zbog promptnoga plaćanja), uočavaju kako se nasilje i agresivnost u ovoj zemlji ili tolerira ili simbolično kažnjava.
Tih nekoliko agresivnih klipana koji su zlostavljali, mlatili i iznuđivali siromašnoga, maloljetnog dečka s posebnim potrebama (bitno je da su oni takvi primjereni za Velu Gospu išli u Sinj???), jako dobro zna kako šverc droge, krađa, iznuda i premlaćivanje drugačijeg ne spada kod nas u kategoriju nepoželjnog ponašanja. To je, bogartovski rečeno, samo ”početak jedne divne karijere na hrvatski način”.
Mladež HDZ-a tog gradića veli kako ovi nasilnici nisu njezini članovi kako se prvotno pisalo, nema veze, ima vremena – učlanit će se kad tad, ovako perspektivni i dobro pripremljeni.
Nasilje nad sirotim maloljetnikom dogodilo se 22. kolovoza. Zbilo se u gradiću od jedva tri tisuće stanovnika. Mjestu gdje svatko svakome gleda u pijat i zna što je taj dan ručao, ali je našoj vrloj policiji trebalo punih osam dana da nasilnike, koji rado idu Gospi u pohode, pronađe i pritvori, a čak devet dana da o tome na konferenciji za novinare obavijesti javnost…
Osam dana za Kaštel Štafilić. Pametnome dosta. Što kad se takvo što dogodi u Osijeku, Rijeci, Splitu ili Zagrebu. Hoće li godinama trajati istraga?
Ako vaša djeca i unuci nisu zainteresirani za karijere na hrvatski način, ako nisu spremni obrijati glave, lagati, krasti i tuči vršnjake drugačije od sebe, pod hitno ih ispišite s violina, klavira i gitara, sa stranih jezika, tenisa i nogometa, i upišite ih na borilačke vještine.
Trebat će im. Od policije nema vajde.
Our life doesn’t matter!
autograf
Desetljećima se slavi i relativizira agresija, rat, nasilje, mržnja, agresivnost navijačkih skupina – a akteri dospijevaju na naslovnice, vrte se po društvenim mrežama i TV ekranima…
Keze se u lice svima koji zahtijevaju da se društvo već jednom ozbiljno uhvati u koštac s nasiljem mladih. Onim na tribinama, mračnim ulicama hrvatskih gradova, s vršnjačkim nasiljem u razredima na koje profesori nemoćno sliježu ramenima dok roditelji ispisuju djecu i šalju ih u druge škole kilometrima udaljenima od kvartovskih. Nedostaje pedagoga, psihologa, roditeljske ljubavi i pažnje… Ma svega.
Nikad više deklarativnih vjernika na tako malo kvadrata zemlje, a nikad manje morala i suosjećanja sa slabijima, siromašnima, nezaštićenima, socijalno depriviranima i isključenima.
Prevare, krađe, korupcija od koje kronično boluju političke elite u nas obezvređuju sve koji vjeruju da se nešto može postići marljivošću, trudom, upornošću, obrazovanjem.
Desetljećima se slavi i relativizira agresija, rat, nasilje, mržnja, agresivnost navijačkih skupina – a akteri dospijevaju na naslovnice, vrte se po društvenim mrežama i TV ekranima
Pažnju medija dobivaju korupcionaši, lopovi, prevaranti, nasilnici i svi oni isprazni, koji bildaju sve osim mozga. Napumpani likovi i likuše od kojih žive teretane, estetski kirurzi i tattoo saloni.
I naravno slabo kažnjeni silovatelji djece, šefovi koji mobingiraju djelatnice, višestruke ubojice koji nakon tko zna koje smrti uzrokovane automobilima i jahtom slobodno šeću Zagrebom, poziraju fotićima na kavama, jer ”zbog lošeg zdravstvenog stanja” ne mogu biti upućeni iza rešetaka – kao da zatvorski sustav nema bolnice.
Baš bi zanimljivo bilo vidjeti tko su ti liječnici koji stavljaju svoj potpis i pečat pod dijagnoze koje od zatvora čuvaju ovakve ljude.
Godinama slobodno šetaju i optuženici za ratni zločin i akteri gospodarskih afera vrijednih milijarde naših kuna. Obiteljski nasilnici koji sjede na mjestima ravnatelja i župana. Ma svi. U zatvoru su valjda samo oni, da se našalimo, koji nisu poznavali Josipu Rimac.
Mi slavimo zločin! I tako u kontinuitetu već tri desetljeća.
Pa što se onda čudimo i zgražamo nad agresivnošću i nasiljem mladih?
Oni samo kao spužve upijaju sve što se oko njih zbiva. Vide oca koji nekažnjeno mlati majku, čitaju na društvenim mrežama o vlasniku koji je zbog toga što je pretukao djelatnicu platio kaznu od 700 kuna (kazna je iznosila 1.200, ali je dobio popust zbog promptnoga plaćanja), uočavaju kako se nasilje i agresivnost u ovoj zemlji ili tolerira ili simbolično kažnjava.
Tih nekoliko agresivnih klipana koji su zlostavljali, mlatili i iznuđivali siromašnoga, maloljetnog dečka s posebnim potrebama (bitno je da su oni takvi primjereni za Velu Gospu išli u Sinj???), jako dobro zna kako šverc droge, krađa, iznuda i premlaćivanje drugačijeg ne spada kod nas u kategoriju nepoželjnog ponašanja. To je, bogartovski rečeno, samo ”početak jedne divne karijere na hrvatski način”.
Mladež HDZ-a tog gradića veli kako ovi nasilnici nisu njezini članovi kako se prvotno pisalo, nema veze, ima vremena – učlanit će se kad tad, ovako perspektivni i dobro pripremljeni
Mladež HDZ-a tog gradića veli kako ovi nasilnici nisu njezini članovi kako se prvotno pisalo, nema veze, ima vremena – učlanit će se kad tad, ovako perspektivni i dobro pripremljeni.
Nasilje nad sirotim maloljetnikom dogodilo se 22. kolovoza. Zbilo se u gradiću od jedva tri tisuće stanovnika. Mjestu gdje svatko svakome gleda u pijat i zna što je taj dan ručao, ali je našoj vrloj policiji trebalo punih osam dana da nasilnike, koji rado idu Gospi u pohode, pronađe i pritvori, a čak devet dana da o tome na konferenciji za novinare obavijesti javnost…
Osam dana za Kaštel Štafilić. Pametnome dosta. Što kad se takvo što dogodi u Osijeku, Rijeci, Splitu ili Zagrebu. Hoće li godinama trajati istraga?
Ako vaša djeca i unuci nisu zainteresirani za karijere na hrvatski način, ako nisu spremni obrijati glave, lagati, krasti i tuči vršnjake drugačije od sebe, pod hitno ih ispišite s violina, klavira i gitara, sa stranih jezika, tenisa i nogometa, i upišite ih na borilačke vještine.
Trebat će im. Od policije nema vajde.
Our life doesn’t matter!
autograf
