Kritično posvađano unutar sebe i podijeljeno hrvatsko društvo ubire krvavi danak među tzv. običnim i malim ljudima već od ranog djetinjstva.
Ne samo da nasilje živi među nama, nego nekontrolirano raste, širi se i postaje sve – nasilnije. Nasilje je cool u društvu, nije to nešto što izvorno označava nisku temperaturu, hladno, svježe…, već – izvrsno, moderno, privlačno. Nešto čemu se plješće, snima mobitelom, širi društvenim mrežama, skuplja lajkove, komentira i nasilnika čini popularnim. Mladi vide nasilnike u vlastitim obiteljima, među rodbinom, prijateljima, u medijima, čuju od političara i inih javnih “uglednika”… Golobradi huligani pod fantomkama, u razularenom čoporu, tzv. navijači – policija poimence zna tko su, ali… – dogovaraju krvave, razbijačke makljaže nasred brzih cesta, kod benzinskih crpki, organiziraju sačekuše, nasrću na posjetitelje izložbi za Dana srpske kulture…
Maloljetne bande tjednima teroriziraju mještane zagrebačkog naselja Retkovca, društvene mreže su prepune prijetnji smrću čak i novinarima – npr. razglednica Nini Kljenak: “Tvoj KRAJ se bliži. Svi na N1 TV-u platit ćete visoku cijenu, a posebno vaš vođa TIHIRAT (bivši glavni urednik Tihomir Ladišić, op. a.)” – pa tzv. BBB-ov slogan “Bokserom i toljagom ravno u glavu za Dinamovu slavu”, etc., itsl. Kakva je to poruka!? Komu?
To će potencijalne ubojice preventivno privesti pameti? Doživotni zatvor? Neće.
Zašto i kako to smije biti cool u društvu koje se kiti demokratskim epitetima kad nikad nije bilo cool čak ni u bivšem tzv. socijalističkomu mraku, gdje nasilje ni približno nije imalo takve razmjere i posljedice!? Naravno, ne samo među školskom djecom i mladeži. Što se to dogodilo s tzv. napokon svojima na svomu da – osim preskupih energenata i oružja – uvoze i velike količine američke zaraze nasiljem!? Nerijetko i sa smrtnim posljedicama. Kultura nasilja postaje „prihvatljiva“ svakodnevica!? Psiholozi ističu da je vršnjačko nasilje, tzv. bullying, ozbiljan i ponavljajući problem koji počinje vrlo rano, čak i u vrtićkoj dobi, te zahtijeva hitnu i odlučnu reakciju odraslih. Potencijalni nasilnik mora osvijestiti da njegov neprihvatljiv postupak podrazumijeva ozbiljne posljedice i obavezno – stroge sankcije. Bio dijete ili netko stariji.
Tzv. pravna i socijalno osjetljiva država Hrvatska – tragično se to u raznim oblicima očituje svaki dan – nemoćno lamentira zgroženoj javnosti o nekakvoj nultoj toleranciji na nasilje i nepravdu. Kad ono… Neki dan 40-godišnji “muški obiteljski autoritet” nožem u Slatini ubija 35-godišnju ženu, majku šestero djece. Policija joj prethodno nije pomogla unatoč njezinu pozivu u pomoć. Novoozakonjena strogoća – femicid – nije ubojici zaustavila smrtonosnu ruku ni pred malodobnom djecom.
Je li se zbog uvođenja femicida u zakon smanjilo “muški autoritetno” ubijanje boga u ženama i broj njihova ubojstava? Nije. Niti će. Stvar je u ljudima, u psihi, ne u zakonskim papirima i treniranju državne strogoće.
Nakon tragedije u zagrebačkoj osmoljetki u Prečkom prosinca 2024., gdje je 19-godišnji mladić nožem ubio učenika I. razreda i teško ozlijedio još troje djece i njihovu učiteljicu, pa je vlast – ne bi li amortizirala krivnju nefunkcionirajućeg sustava za koji je odgovorna – uvela u škole više od 1000 zaštitara, neki dan je 15-godišnjak I. razreda Elektrotehničke škole u zagrebačkom Voltinom naselju nožem gotovo nasmrt izbo vršnjaka i spremačicu. Zbog niza nasilnih slučajeva, ne samo u školama (svibnja 2024. je u Drnišu 50-godišnjak bez razloga pištoljem ubio na svomu kućnom pragu 19-godišnjeg dostavljača pizze), isprovocirana je državna (ne)savjest ozakonila dugotrajni zatvor (40/50 godina) i sada priprema – doživotni. Iako je i dugotrajni za neke uznike, kao i za ubojicu iz Drniša, najvjerojatnije doživotni, pa…
To će potencijalne ubojice preventivno privesti pameti? Doživotni zatvor? Neće. Baš kao što ni svako malo strože kazne za prekršaje u prometu ne dižu ruke od upravljača i nogu s papučice gasa pijancima, narkomanima, umišljenim Verstapenima, recidivistima, neodgovornicima bez vozačke dozvole, maloljetnim avanturistima…
Mlađahni ubojica iz Prečkog je sankcioniran s maksimalnih 50 godina iza rešetaka, što očito nije učinkovita preventiva ni najbolji način da strah od stroge kazne rasvijetli pomračeni um i zaustavi nasilničku ruku. Baš kao što ni zakonski i pravosudnom praksom kvalificirani femicid nije zaštitio žene svih dobi od psihički trknutih, ljubomornih i inih manijaka, koji drže da su bezuvjetni gospodari njihove volje i života.
Eksplozija je gospićke 37 000-tonske krimi-trovačke tragedije ovih dana obznanila kako je to samo vrh pogubne ekološke sante leda: cijela je Hrvatska nezakonito pretvorena u smetlište čak i za uvozni otpad. Više ga ni bog nije u stanju očistiti, vratiti u prirodno i zdravo stanje za ljude, životinje i biljke? Zato sukrivci za trovanje vlastite domovine sa samog sljemena državne vlasti mažu oči javnosti novim “cid-alibijem” za vlastitu koruptivnu slabost, polit-upravljačku bezvoljnost i voljnu nemoć: “Zbog zaštite zdravlja naših ljudi i prirodnog okoliša, hitno ćemo uvesti u zakon krimen ekocida i najstrože sankcionirati sve koji su nezakonito odlagali otpad ili to budu činili ubuduće”.
Ekocid? Femicid? Dugotrajni i doživotni zatvor? Enormne novčane kazne za blaže kriminalne nepodopštine i prekršaje? Stanovit broj čak i pravnih stručnjaka, da se ne govori samo o široj društvenoj javnosti, zagovara i uvođenje smrtne kazne za najteža, svjesno počinjena djela protiv života ljudi, prirode i nacionalne opstojnosti. Za koja nedjela – kada se dogode, a s vremena se na vrijeme dogode, je li, na užas i zgražanje svekolike javnosti – medijski neprofesionalci obavezno opetuju uvijek ista pitanja: “Je li se to moglo spriječiti? Tko je kriv, jer nije spriječio da se to dogodi?”
A tko je, recimo, mogao uopće pretpostaviti da će 50-godišnji Drnišanin iz čista mira izvući nelegalni pištolj kućne izrade i na svomu kućnom pragu pucati u nepoznatoga mladog dostavljača pizze? Ili da će ničim izazvan izvjesni mladić iz kvarta Prečko ubilački upasti u osmoljetku i nožem masakrirati prvašiće i njihovu učiteljicu? Tko je i kako mogao znati/spriječiti 15-godišnjeg balavca da pod velikim odmorom, u WC-u Elektrotehničke škole u Zagrebu, izbode vršnjaka s kojim se posvađao i spremačicu koja se tu zatekla? Koji to stručnjak za ljudsku psihu ili što već može unaprijed znati za nečiju tzv. žutu minutu što odjednom sijevne u glavi, pa pravodobno spriječiti fizički napad ili ubojstvo?
Osobito kada se nakon tragedije otkrije – a nerijetko jest upravo tako – da je nasilnik/ubojica bio “dobar i miran čovjek/žena/mladić, bez policijskog dosjea, nije bio u tretmanu socijalne službe, bio je prijatelj i pristojan susjed”, itsl. Naravno da resornim ministrima policije i socijalnog rada, pa ni samom premijeru, ne pada na um ostavka ni u slučajevima s najtragičnijim ishodom. Gdje je, je li, evidentan propust sustava, jer se znalo za nasilničko ponašanje pojedinaca i moglo pretpostaviti tragediju. Državni sada „cid-alibi“ nudi novu morsku ideju: otvorit će se ustanove za tzv. trajno ograničenu slobodu počiniteljima najtežih nedjela po izdržanoj kazni dugotrajnog zatvora ne bi li se spriječilo da opet počine isto.
Psihijatrija, pa onda ni represivni i socijalni sustavi, nisu riješili temeljnu enigmu: ako je netko u sebi zbog nečega odlučio nasilnički postupiti ili ubiti i o tomu se ničim ne odaje, najčešće nema toga/tih koji će spriječiti taj čin budući da počinitelj bira trenutak, mjesto, sredstvo i način svog djelovanja. Nikakvi zakoni i zapriječene najstrože “cid-sankcije” nemaju snagu općenito učinkovite preventive.
Kada pijanac/narkoman sjedne za upravljač, pa nagazi papučicu gasa, stroge su mu zakonske sankcije kao lanjski snijeg. Ili kada tzv. žuta minuta sijevne “obiteljskom/partnerskom autoritetu” u glavi i krv mu sune u oči, femicid mu dođe kao strašilo za ptice. Ekocid i ini cid-ovi također jer, kažu jarani, lova vrta gdje burgija neće.
Država/društvo napokon mora stati pred ogledalo – ako već nije kasno, a moglo bi biti prekasno? – te se pogledati iznutra. Kakav je i zašto takav odnos njezina dnevnog djela, svakodnevice mase tzv. običnih/malih ljudi i proklamiranih tzv. demokratskih, socijalnih, moralnih i inih vrijednosti. A nije dobar. Disfunkcionalan je i polit-ekonomski pokvaren, i to se dnevno očituje. Prebirokratizirana, preskupa, siromašna i posvađana unutar sebe tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena – kojoj su i od prije 1. srpnja 2013. samostalnost, neovisnost i suverenost tek lijepe stilske figure za lokalnu uporabu budući da joj je vlada u bruxelleskom staklenjaku, a vojno pak zapovjedništvo na NATO-ovoj adresi – zapravo je s vremenom postala legalno rodilište zala koja rade o glavi tzv. pravnoj i socijalnoj državi.
Tzv. pravna i socijalno osjetljiva država Hrvatska – tragično se to u raznim oblicima očituje svaki dan – nemoćno lamentira zgroženoj javnosti o nekakvoj nultoj toleranciji na nasilje i nepravdu.
Cvjeta svakovrsni kriminal tipa hobotnice s glavom pod rustinom na sljemenu državne vlasti (vidi: gospićki ekocid, smijenjena 32 ministra, milijunske korupcijske afere, polit-svjetonazorski nered…), a ljudi sve teže i neizvjesnije žive. Golobradi mulci što su se jedva ostavili pelena grubo nasrću jedni na druge šakama, bokserima, noževima, vatrenim oružjem. Mrtvi i ranjeni u školskim klupama. Špiljski prostakluk novog doba zamijenio je iole uljuđen građanski bonton, koji se poštovalo čak i u tzv. socijalističkomu moralu.
Djeca i mladež više ne doživljavaju ozbiljno učitelje i nastavnike u školi. Nisu im nikakav autoritet. Roditelji se miješaju u sve i svašta, ucjenjuju prosvjetare zbog ocjena, jer su samo petice tipa 5,0 mjera uspjeha i jamstvo napredovanja u obrazovanju i životu. Nema veze jesu li odraz znanja ili nisu, a uglavnom – nisu. Djeca su već od pelena pa nadalje – moćni se mobiteli kupuju i jasličkim/vrtićkim klincima i klincezama – grubo i nekontrolirano prepuštena društvenim mrežama, tzv. influencerima i blogerima, nasilno ih zlorabe dnevne politike, vjerski ih se indoktrinira… Obiteljske uzdanice dnevno gledaju totalni nered u inflacijski/krizno, polit-ideološki i moralno uneređenom društvu…
Kritično posvađano unutar sebe i podijeljeno hrvatsko društvo – zagađeno do kritične razine beznađem, depresijom i besperspektivnošću – ubire krvavi danak među tzv. običnim/malim ljudima već od ranog djetinjstva. Neki je mudar filozof kazao: kakvo društvo – takvi ljudi. Međutim, ne čini društvo ljude, nego ljudi društvo u kojem nasilje trči počasni krug, pa…
