Ima li pilota u avionu? Očito nema! Da prije dvije godine nije smanjen doprinos za zdravstvo, sve bi bolnice poslovale pozitivno, tvrdi ministar zdravstva Rajko Ostojić. Istovremeno, ministar financija Slavko Linić, nevoljko i vidno razočarano, pod pritiskom Bruxellesa, vraća doprinos sa 13 na nekadašnjih 15 posto. Ali ne zato što je birokratima EU-a stalo do hrvatskog zdravlja, već zbog smanjivanja proračunskog deficita. U protekle dvije godine zdravstvo je zbog manjeg doprinosa nakupilo četiri milijarde kuna duga. Linić je smanjivao doprinos nadajući se da će tako rasterećena privreda ostvariti rast. Sada dio te iste privrede ne može naplatiti svoja potraživanja od bolnica, što znači da ne može plaćati ni svoje dugove. Što se dobilo na mostu, izgubilo se na ćupriji. Jedini “dobitak” su predstečajne nagodbe.
Je li netko u međuvremenu koordinirao akcije dvojice ministara? Je li se prije dvije godine znala sva ta računica? Je li krivi dojam da se ponašalo po lakomislenoj logici koja kaže da će se o tome razmišljati sutra? Ili se netko nadao da će nekakvim Mandrakovim čudom zdravstvo uštedjeti onoliko koliko treba da bi se minus poklopio s plusom? I konačno, funkcionira li Vlada na “nadama”, što je inače omiljena riječ njenog potpredsjednika i ekonomskog stratega Branka Grčića?
Zapravo, je li sve to uopće dio neke strategije? Jest, ali ona je kreirana u inozemstvu, a kod nas se provodila bojažljivo i oklijevajući. Istovremeno je, naime, trebalo provesti i reforme, što je posao na kojem su sve vlade zatajile. One su to priznavale, što nije sprečavalo kritičare iz opozicije da im vade mast. Uloge su se mijenjale, zajedno sa strankama na vlasti. Sada Vladi to stalno predbacuje i guverner HNB-a Boris Vujčić, okružen svojim plačidruzima, s olimpske visine plaće od preko 34.000 kuna. Kao, da ima priliku, on bi te reforme odmah proveo. Iz inozemstva mu sigurno plješću.
O kojim je dakle reformama riječ? U konkretnom slučaju, trebalo je istovremeno sa smanjivanjem doprinosa, prije dvije godine, za isti iznos smanjiti i prava bolesnika. Na primjer, propisati da plaćaju pola troška boravka u bolnici i(li) punu cijenu lijekova. I to samo kao korak na putu daljnje privatizacije zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Na isto se svode i sve druge reforme o kojima se stalno govori, ali bez konkretizacije o čemu je zapravo riječ, osim teoretiziranja o neminovnom odumiranju socijalne države. A riječ je, zapravo, o ideologiji totalnog ili ekstremnog kapitalizma, po kojoj sve mora biti privatno, od mirovinskog sustava do zatvora (što gospođi Margaret Thatcher ipak nije pošlo za rukom). Istovremeno, radno aktivno stanovništvo gubi sva prava, ali dobiva sve troškove. Zakon o radu primjer je prvog, dakle gubitka prava, a drugog zdravstvo ili školstvo. Ako imaš novca, možeš se liječiti, u suprotnom preostaju molitva i vjera u čajeve i češnjak. Ako ti roditelji imaju novca, možeš se školovati; ako ne, što se može… Sapunice se prikazuju svima, bez obzira na diplomu.
Naravno, ta se strategija provodi korak po korak, s povremenim zastojima, kao što je pokušaj Baracka Obame da konkurira monopolu zdravstvenih privatnih osiguravatelja. Ali ipak, napreduje se ubrzanim, a ne običnim maršem. Pritom je ekonomska kriza glavno oružje totalnog kapitalizma, kod nas kao i u svijetu. Zato ona tako dugo i traje. Ljudi se mogu buniti i organizirati otpor protiv nasrtaja na svoja prava. Ali kako štrajkati protiv krize? Kako se boriti za prava radnika kada vam armija nezaposlenih puše za vrat? U strahu od društvenih potresa, sve naše vlade odgađaju “reforme” koliko god mogu. Ali budžetska ograničenja su neumoljiva. Ekonomisti su odavno skovali sintagmu “tvrda budžetska ograničenja”. Uopće, ekonomisti za sve imaju teoriju i vrlo će vam uvjerljivo dokazivati da se u konkurenciji na globaliziranom tržištu ne mogu izbjeći reforme i bolni rezovi. A još je J. M. Keynes konstatirao da iza svakog političara stoji neki, ponekad i zaboravljeni ekonomist.
Dok traje kriza, mijenjaju se odnosi moći, a ništa ne ometa veliku preraspodjelu. Bogatstvo korporacija i banaka raste, iako se društveno bogatstvo ne povećava ili barem ne povećava dovoljno brzo. Bogaćenje je moguće samo po logici – nekima manje, a nekima više. Po istoj formuli kod nas i mali Mikiji maste brkove. Potpuno poremećena ravnoteža rada i kapitala, naravno, na štetu rada, omogućila je da profit postane jedini motiv i da se on ostvaruje svim metodama, bez obzira na posljedice. Tako je jedna od prvih žrtava postalo radno vrijeme, pa se radi koliko gazda kaže. Po tome se vraćamo u 19. stoljeće, što znači da je i borba za radnička prava na istom tragu. Za mnoge je osamsatno radno vrijeme, onih povijesnih 3 puta 8, ponovno nedosanjani san. Istovremeno, nezaposlenost bilježi rekorde.
Na prvi pogled, to je potpuno apsurdno. Razvoj tehnologije, digitalno upravljanje i roboti podigli su produktivnost u neslućene visine i bitno smanjili potrebu za živim radom. Logično bi bilo da se u takvim uvjetima skraćuje radno vrijeme, a produžava ono za učenje, kulturu, sport ili jednostavno dokolicu. Predviđajući takav razvoj, neki su znanstvenici tvrdili da tzv. industrija dokolice ima sjajnu budućnost. Ali uz tehnologiju 21. stoljeća, oživio je kapitalizam 19. stoljeća. Nakon propasti birokratskog socijalizma, riječ je samo o tome koliko će tko ugrabiti. U proteklih tridesetak godina, svu korist od povećane produktivnosti prisvajao je kapital. Skraćivanje radnog vremena značilo bi da i rad dobiva svoj dio. Umjesto toga, ljudi koji žive od svog rada raslojavaju se na dvije grupe, na onu koja po cijeli dan radi i na drugu koja nema posla i čije su šanse da ga dobije sve manje.
Može li se mala zemlja, kakva je Hrvatska, tome suprotstaviti? Naravno da može, kao što je pokazao, između ostalih, i slučaj Islanda. Na određeni način, ona to i radi. Na primjer, kada smanjuje socijalne troškove, ali ne i prava, uz objašnjenje kako će se razlika pokriti iz ušteda (što je mantra koja uvijek pali.) Ili kada povećava doprinos umjesto da odmah smanjuje prava, što je sada slučaj sa zdravstvom.
Takvim petljanjem, u strahu pred sve težim sukobima u društvu, odgađa se, ali ne zaustavlja nasrtaj totalnog kapitalizma. Pravi otpor traži drukčiju viziju i strategiju, što hrvatske političke stranke nemaju. Nemaju ni ekonomsku politiku koja bi osigurala brzi rast, što jedino legitimira svaku vlast i omogućava socijalni konsenzus. Politika prejake kune tu djeluje kao luđačka košulja u koju je sapet razvoj. Ali i za to se treba suprotstaviti inozemnim centrima moći i njihovim ovdašnjim eksponentima sa 34.000 kuna plaće.
Izvor: novosti
Je li netko u međuvremenu koordinirao akcije dvojice ministara? Je li se prije dvije godine znala sva ta računica? Je li krivi dojam da se ponašalo po lakomislenoj logici koja kaže da će se o tome razmišljati sutra? Ili se netko nadao da će nekakvim Mandrakovim čudom zdravstvo uštedjeti onoliko koliko treba da bi se minus poklopio s plusom? I konačno, funkcionira li Vlada na “nadama”, što je inače omiljena riječ njenog potpredsjednika i ekonomskog stratega Branka Grčića?
Zapravo, je li sve to uopće dio neke strategije? Jest, ali ona je kreirana u inozemstvu, a kod nas se provodila bojažljivo i oklijevajući. Istovremeno je, naime, trebalo provesti i reforme, što je posao na kojem su sve vlade zatajile. One su to priznavale, što nije sprečavalo kritičare iz opozicije da im vade mast. Uloge su se mijenjale, zajedno sa strankama na vlasti. Sada Vladi to stalno predbacuje i guverner HNB-a Boris Vujčić, okružen svojim plačidruzima, s olimpske visine plaće od preko 34.000 kuna. Kao, da ima priliku, on bi te reforme odmah proveo. Iz inozemstva mu sigurno plješću.
O kojim je dakle reformama riječ? U konkretnom slučaju, trebalo je istovremeno sa smanjivanjem doprinosa, prije dvije godine, za isti iznos smanjiti i prava bolesnika. Na primjer, propisati da plaćaju pola troška boravka u bolnici i(li) punu cijenu lijekova. I to samo kao korak na putu daljnje privatizacije zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Na isto se svode i sve druge reforme o kojima se stalno govori, ali bez konkretizacije o čemu je zapravo riječ, osim teoretiziranja o neminovnom odumiranju socijalne države. A riječ je, zapravo, o ideologiji totalnog ili ekstremnog kapitalizma, po kojoj sve mora biti privatno, od mirovinskog sustava do zatvora (što gospođi Margaret Thatcher ipak nije pošlo za rukom). Istovremeno, radno aktivno stanovništvo gubi sva prava, ali dobiva sve troškove. Zakon o radu primjer je prvog, dakle gubitka prava, a drugog zdravstvo ili školstvo. Ako imaš novca, možeš se liječiti, u suprotnom preostaju molitva i vjera u čajeve i češnjak. Ako ti roditelji imaju novca, možeš se školovati; ako ne, što se može… Sapunice se prikazuju svima, bez obzira na diplomu.
Naravno, ta se strategija provodi korak po korak, s povremenim zastojima, kao što je pokušaj Baracka Obame da konkurira monopolu zdravstvenih privatnih osiguravatelja. Ali ipak, napreduje se ubrzanim, a ne običnim maršem. Pritom je ekonomska kriza glavno oružje totalnog kapitalizma, kod nas kao i u svijetu. Zato ona tako dugo i traje. Ljudi se mogu buniti i organizirati otpor protiv nasrtaja na svoja prava. Ali kako štrajkati protiv krize? Kako se boriti za prava radnika kada vam armija nezaposlenih puše za vrat? U strahu od društvenih potresa, sve naše vlade odgađaju “reforme” koliko god mogu. Ali budžetska ograničenja su neumoljiva. Ekonomisti su odavno skovali sintagmu “tvrda budžetska ograničenja”. Uopće, ekonomisti za sve imaju teoriju i vrlo će vam uvjerljivo dokazivati da se u konkurenciji na globaliziranom tržištu ne mogu izbjeći reforme i bolni rezovi. A još je J. M. Keynes konstatirao da iza svakog političara stoji neki, ponekad i zaboravljeni ekonomist.
Dok traje kriza, mijenjaju se odnosi moći, a ništa ne ometa veliku preraspodjelu. Bogatstvo korporacija i banaka raste, iako se društveno bogatstvo ne povećava ili barem ne povećava dovoljno brzo. Bogaćenje je moguće samo po logici – nekima manje, a nekima više. Po istoj formuli kod nas i mali Mikiji maste brkove. Potpuno poremećena ravnoteža rada i kapitala, naravno, na štetu rada, omogućila je da profit postane jedini motiv i da se on ostvaruje svim metodama, bez obzira na posljedice. Tako je jedna od prvih žrtava postalo radno vrijeme, pa se radi koliko gazda kaže. Po tome se vraćamo u 19. stoljeće, što znači da je i borba za radnička prava na istom tragu. Za mnoge je osamsatno radno vrijeme, onih povijesnih 3 puta 8, ponovno nedosanjani san. Istovremeno, nezaposlenost bilježi rekorde.
Na prvi pogled, to je potpuno apsurdno. Razvoj tehnologije, digitalno upravljanje i roboti podigli su produktivnost u neslućene visine i bitno smanjili potrebu za živim radom. Logično bi bilo da se u takvim uvjetima skraćuje radno vrijeme, a produžava ono za učenje, kulturu, sport ili jednostavno dokolicu. Predviđajući takav razvoj, neki su znanstvenici tvrdili da tzv. industrija dokolice ima sjajnu budućnost. Ali uz tehnologiju 21. stoljeća, oživio je kapitalizam 19. stoljeća. Nakon propasti birokratskog socijalizma, riječ je samo o tome koliko će tko ugrabiti. U proteklih tridesetak godina, svu korist od povećane produktivnosti prisvajao je kapital. Skraćivanje radnog vremena značilo bi da i rad dobiva svoj dio. Umjesto toga, ljudi koji žive od svog rada raslojavaju se na dvije grupe, na onu koja po cijeli dan radi i na drugu koja nema posla i čije su šanse da ga dobije sve manje.
Može li se mala zemlja, kakva je Hrvatska, tome suprotstaviti? Naravno da može, kao što je pokazao, između ostalih, i slučaj Islanda. Na određeni način, ona to i radi. Na primjer, kada smanjuje socijalne troškove, ali ne i prava, uz objašnjenje kako će se razlika pokriti iz ušteda (što je mantra koja uvijek pali.) Ili kada povećava doprinos umjesto da odmah smanjuje prava, što je sada slučaj sa zdravstvom.
Takvim petljanjem, u strahu pred sve težim sukobima u društvu, odgađa se, ali ne zaustavlja nasrtaj totalnog kapitalizma. Pravi otpor traži drukčiju viziju i strategiju, što hrvatske političke stranke nemaju. Nemaju ni ekonomsku politiku koja bi osigurala brzi rast, što jedino legitimira svaku vlast i omogućava socijalni konsenzus. Politika prejake kune tu djeluje kao luđačka košulja u koju je sapet razvoj. Ali i za to se treba suprotstaviti inozemnim centrima moći i njihovim ovdašnjim eksponentima sa 34.000 kuna plaće.
Izvor: novosti
